Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

utorak, 05.02.2013.

Pravo na pravo

U zadnje vrijeme me muči pojam prava. Događa se to, čovjek zastrani u pozadinskim analizama. Dakle što je po svojoj biti pravo. I može li ga se uopće definirati bez prijedloga na? Pravo na. Imam pravo na. Imate pravo na. Na besplatno liječenje. Na dostojanstvenu smrt. Na pravo izbora. Na gledanje turskih sapunica. Na bijeli Božić. Na informacije. Na mnogo koješta.

Nemam ni jednu definiciju ni tablicu, ni zapravo išta smisleno. Jer je to pravo naraslo do nekog metafizičkog dinosaura kojeg zapravo nitko nije vidio, ali nagađamo da postoji.

Pravo definira određena razina očekivanja prema nečem ili nekom. Mi očekujemo da nas pripada ovo i ono. Mi imamo pravo očekivati od nekog nešto, i ako taj netko ne učini to nešto što smo mi htjeli makar je to njegova stvar i nema veze s nama, mi imamo pravo biti razočarani.

Pravo se ima. Imaju se i djeca.

Pa se onda valjda imaju i neka prava na djecu. Imaju i ta djeca neka silna prava. Slušala sam dosta suprotstavljenih stavova o stvarima koje su slične i bliske, samo kad slušate različite ljude koji govore to iz svog kuta ne dobijete taj dojam.
Recimo imate dio (ne nužno) prosvjetara koji se žale da nemaju mehanizam rješavanja problema djeteta koje pravi probleme na satu, i onih (ne nužno) prosvjetara koji imaju ideju da je svako zahtjevanje ovog i onog napad na dječju slobodu.

Ako je napad na slobodu jednak osnovnim manirima, onda sam malo zbunjena. Jer su ti fini maniri ponašanja i uopće neka minimalna pristojnost prema ostatku ljudskog roda jednako društvena stečevina kao i pravo na. Ako čovjek ima prava, a pritom nema nimalo pristojnosti i to pustimo kao takvo nije to ništa spektakularno.

Onda dobijemo kupce koji ne pozdrave prodavača i prodavače koji ne pozdravljaju kupce pa poslodavce koji neodgovaraju na natječaje za posao i ljude koji se na razgovore javljaju kao torbe, djecu koja ne poštuju učitelja i učitelja kojem nije stalo do djece.

Ali svi imaju prava. I znaju ih. Prava na.
Općenito mi se čini da postajemo vrlo nepristojni što naizgled i nema neke velike veze s pravima, ali kao da ima svake veze.

Recimo istim onim prosvjetarima s početka priče događa se da im bijesni roditelji mašu ovim i onim pravima pred nosom. Roditelji imaju pravo tražiti da njihovo dijete ide u redovan razred iako postoji potreba da se djetetom bavi stručna osoba. Iako u stvarnosti to dijete ne može pratiti nastavu i direktno ometa drugu djecu. Iako u stvarnosti to dijete s pravima na prava zlostavlja drugu djecu i čini učitelje očajnima. Roditelji reagiraju vrlo često kao životnje koja brane svoje mlade i kad za to nema pravog razloga.
Kad se djeca porječkaju ili počupaju istjeruju pravdu po školskim hodnicima, dok im promiču kojekakva velika da izvinete sranja recimo da njihovo dijete nekog maltretira u svakom smislu.
Pojavljuju se oni koji djecu sele iz jedne druge treće škole, jer se navodno nigdje ni jedan učitelj nije pokazao dovoljno dobar da bi radio s njihovim potomstvom.
Ma ima i svakakvih prosvjetara činjenica je. Ima svakakvih ljudi svih skupina. Ima nas svakakvih. U svom školovanju sam imala svega nekoliko takvih svakakvih, da su pomogli nisu, ali nije ni da su me prebacivali zbog toga iz škole.

Pa da se osvrnem i na zdravstveni odgoj...nedavno sam čula jednu ženu, majku kako se u raspravi na tu temu izrazila:"neće moje dijete nitko da uči da je čovjek nastao od majmuna". Bilo mi je to prvi put da sam čula da je čovjek nastao od majmuna priznajem. I trenutak u kojem sam shvatila da prava nadilaze pravedno. Jer je ta žena fakultetski obrazovana i govori takve nebuloze. Fakultet nije jamstvo ni pameti ni kulture, ali očekuješ barem neku razinu obrazovanja i opće informiranosti.

I ona ne smije imati pravo apsolutnih razmjera nad svojom djecom.
Pričao mi je prijatelj o nekoj "primitivnoj" tahićanskoj zajednici u kojoj je normalno da brigu o djeci preuzima za to najprikladnija osoba, a ne nužno roditelji. Kod nas je dijete vlasništvo. I roditelj polaže prava na njega. Pravo na.

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi