Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

utorak, 26.02.2013.

Intro raznih verzija

Slučajno mi je jedna knjiga dopala u ruke. Ne spada u neku tematiku kojom bi se inače bavila, ali moram priznati povuklo pročitati jer jednako kao i ostatak planeta tražim brze popravke.

Knjiga se zove: "Tišina", a riječ je o tome da se i glas introvertiranih građana čuje.

Nisam mjerodavna reći tko su točno introverti i što ih čini takvima. Jedna teta psiha je rekla da je intro/ekstrovertiranost pitanje moždane aktivacije, ekstroverti traže društvo komunikaciju jer im to održava razinu moždane aktivacije, dok introverti ne traže takav vanjski poticaj u jednakoj mjeri.
Daleko bilo da je jako dobro ili jako loše biti introvertiran ili ekstrovertiran.
To je jednostavno tako. Kao što imate kratke noge ili zelene oči.


Na to se čovjek navikne jer eto dovoljno dugo živi sa sobom da bi to mogao. Možda niste presretni s tim da nemate sluha, ali ako vam okolina nije jako zlobna i zlonamjerna šanse su da ćete toga biti svjesni i ne prijavljivati se recimo na talent show za pjevača.

U knjizi se spominju mnoge stvari s kojima se generalno ne slažem. Prvo izjednačava introverziju i neku vrstu uplašenosti. Neki od najvećih introverta koje poznam rade vrlo ekstrovertirane poslove koji uključuju javne nastupe pred gomilom ljudi i nije im to neki velik problem.
Opet poznajem i neke ekstroverte kojima javni nastup predstavlja strašan stres.

Pravilo je da pravila nema. Biti uplašen ljudima i očekivati njihovu kritiku pri nastupu ili komunikaciji nije isto što i ne sudjelovati u toj komunikaciji jer nemate potrebu.

Ako potrebu za komunikacijom imate vjerojatno ćete kad-tad pokušati nešto napraviti sa svojom zatvorenosti. To je oke. Ako te nešto smeta minimalno je pošteno prema sebi to pokušati promijeniti.
Sigurno pomaže i kad okolina ima razumijevanja.

Ključno što mi je u knjizi van pameti je priča o tome kako se oko introverata treba hodati u papučicama da se ne bi poremetila njihova nježna duševna ravnoteža.
Možda je nekim ljudima to zbilja tako, možda neki ljudi jako reagiraju na buku i zvukove, možda ih smeta kad moraju govoriti nešto pred drugima, možda ih to čini nervoznima i uzrokuje stres. Mene recimo ne smeta buka. Mogu sjediti sama na klupi i raditi nešto svoje na kolodvoru s hrpom ljudi uokolo koji će vikati prolaziti...nema problema. Nelagoda se javlja ako dolazi netko i sjedne mi preblizu. Čak nije ni problem ako se obrati s pitanjem, ali ako počne pretresati obiteljsku povijest i kako ga je stric zajebo za neko nasljedstvo...to je to.

Antisocijalne crte ličnosti. I tu sam sigurno antisocijalnija od bilo kojeg delikventa koji razbija izloge ili kida kante. Za njega društvo ima odgovor. Jedini odgovor koji ja dobivam je: "trebala bi se malo više družiti/uključiti/aktivirati..."Možda i bi. Možda je oblik mog postojanja zbilja problem.

U svijetu prodaje je ekstrovertiranost vrlo pozitivna stvar.
U svijetu proizvodnje ona i nije toliko važna. Možda trebam promijeniti svijet.


Postoji situacija dvije u životu kad bi mi bilo puno lakše da nisam asocijalna u mjeri u kojoj jesam. Recimo razgovori za posao, grupna druženja nakon radnog vremena, obiteljska okupljanja da ne idem dalje...

Nerazjašnjeni mistariji ostaju mi i dalje:"Što mi možete reći o sebi?" Bla...da, to je formalnost, da to me pita tek tako, i da bla, pametnije je da kažem nešto nego da šutim.
Problem je višeslojan. Prvo osjećam se jezivo neugodno biti nekom na procjenu.

Procijeni moje radne sposobnosti ili potencijal da do istih dođem.

Nemoj da se raspravljamo o tome kakva sam ja osoba. Iskreno i nisam bog zna što. Ima nas 6milijardi, a ja da lažem čovjeku u lice da sam baš ja posebna i da su samo mene čekali.

"Zašto ste vi prava osoba za nas?". Šanse su da nisam. Ne zato što sam posebna i bitna. Nisam. Al ni najmanje. Vi tražite zaposlenika, a ja tražim posao. To je rizik koji ćete preuzeti ili nećete. Ono što je ključno, poslodavca ne zanima jesam li ja ovakva i onakva osoba nego što za njega mogu napraviti.

Nisam bog zna kako komunikativna, pogotovo kad nemam pojma tko je ta osoba s druge strane. Rijetko čak i tražim išta od drugih ljudi. Čak i ako netko prolazi pored nečeg što mi treba i ide u mom smjeru vjerojatno ću se ustati i otići po to sama.

Ne zanima ga to što se igram umjetnika kad sam raspoložena. Šanse su da će mu biti čudno da me godine timskog sporta nisu preodgojile u timskog igrača. Uspjele su u tom da dobro funkcioniram u timu u radnom vremenu. Kad ono završi ja nisam vaš član tima, nemam to u sebi i gotovo se nikad i nigdje ne osjećam kao dio nečeg.Vraćam se svojim osobnim veseljima i pizdarijama koja šanse su nisu ni od kakve koristi za vašu tvrtku.

Zajebana sam vrlo i bez daljnjeg. Ali to vas ne zanima jer su me roditelji ujebali da gore nisu mogli. Odgojili su me da budem pristojna. Znači eskalaciju moje zajebanosti doživjet ćete ako ste totalno nekorektni na više razina.

Našla sam se u jednoj za mene iznimno neugodnoj situaciji koja je očito samo meni bila neugodna jer su je svi prisutni prihvatili vrlo objeručke. Situacija se sastojala iz toga da je jedan profesor predložio aktivnost u kojoj će on postavljati pitanja, a svi koji bi na njih odgovorili potvrdno će se zagrliti u sredini. Učinilo mi se to vrlo teletabisasto. Znam da je riječ o nečem banalnom i da je to napravljeno tek tako da se razbije malo monotonija. Budući da sam samo ostala sa strane palo mi je na pamet nešto.

Kako osoba koja je govorila o tome da se procesi učenja trebaju individualizirati i prilagoditi pojedincu u ovoj situaciji nije shvatila da je takva aktivnost zapravo nasilna prema onima koji ju ne žele. Vjerojatno jer je pretpostavka bila da je to svima zanimljivo i zabavno. Kao što je pretpostavka ekstroverta da svi žele komunicirati u mjeri u kojoj oni žele samo da ne znaju kako. A pretpostavka je jasno majka svih zajeba:) i da, uvjerena sam da ih ima i u redovima gore.

Čini mi se da je prije 50ak godina bilo takve literature o ljevorukosti. Ima nas još. Niste sami. Vi ste posebni. Najveći genijalci u povijesti su ljevoruki. Nemojte djeci lomiti ruke.

utorak, 05.02.2013.

Pravo na pravo

U zadnje vrijeme me muči pojam prava. Događa se to, čovjek zastrani u pozadinskim analizama. Dakle što je po svojoj biti pravo. I može li ga se uopće definirati bez prijedloga na? Pravo na. Imam pravo na. Imate pravo na. Na besplatno liječenje. Na dostojanstvenu smrt. Na pravo izbora. Na gledanje turskih sapunica. Na bijeli Božić. Na informacije. Na mnogo koješta.

Nemam ni jednu definiciju ni tablicu, ni zapravo išta smisleno. Jer je to pravo naraslo do nekog metafizičkog dinosaura kojeg zapravo nitko nije vidio, ali nagađamo da postoji.

Pravo definira određena razina očekivanja prema nečem ili nekom. Mi očekujemo da nas pripada ovo i ono. Mi imamo pravo očekivati od nekog nešto, i ako taj netko ne učini to nešto što smo mi htjeli makar je to njegova stvar i nema veze s nama, mi imamo pravo biti razočarani.

Pravo se ima. Imaju se i djeca.

Pa se onda valjda imaju i neka prava na djecu. Imaju i ta djeca neka silna prava. Slušala sam dosta suprotstavljenih stavova o stvarima koje su slične i bliske, samo kad slušate različite ljude koji govore to iz svog kuta ne dobijete taj dojam.
Recimo imate dio (ne nužno) prosvjetara koji se žale da nemaju mehanizam rješavanja problema djeteta koje pravi probleme na satu, i onih (ne nužno) prosvjetara koji imaju ideju da je svako zahtjevanje ovog i onog napad na dječju slobodu.

Ako je napad na slobodu jednak osnovnim manirima, onda sam malo zbunjena. Jer su ti fini maniri ponašanja i uopće neka minimalna pristojnost prema ostatku ljudskog roda jednako društvena stečevina kao i pravo na. Ako čovjek ima prava, a pritom nema nimalo pristojnosti i to pustimo kao takvo nije to ništa spektakularno.

Onda dobijemo kupce koji ne pozdrave prodavača i prodavače koji ne pozdravljaju kupce pa poslodavce koji neodgovaraju na natječaje za posao i ljude koji se na razgovore javljaju kao torbe, djecu koja ne poštuju učitelja i učitelja kojem nije stalo do djece.

Ali svi imaju prava. I znaju ih. Prava na.
Općenito mi se čini da postajemo vrlo nepristojni što naizgled i nema neke velike veze s pravima, ali kao da ima svake veze.

Recimo istim onim prosvjetarima s početka priče događa se da im bijesni roditelji mašu ovim i onim pravima pred nosom. Roditelji imaju pravo tražiti da njihovo dijete ide u redovan razred iako postoji potreba da se djetetom bavi stručna osoba. Iako u stvarnosti to dijete ne može pratiti nastavu i direktno ometa drugu djecu. Iako u stvarnosti to dijete s pravima na prava zlostavlja drugu djecu i čini učitelje očajnima. Roditelji reagiraju vrlo često kao životnje koja brane svoje mlade i kad za to nema pravog razloga.
Kad se djeca porječkaju ili počupaju istjeruju pravdu po školskim hodnicima, dok im promiču kojekakva velika da izvinete sranja recimo da njihovo dijete nekog maltretira u svakom smislu.
Pojavljuju se oni koji djecu sele iz jedne druge treće škole, jer se navodno nigdje ni jedan učitelj nije pokazao dovoljno dobar da bi radio s njihovim potomstvom.
Ma ima i svakakvih prosvjetara činjenica je. Ima svakakvih ljudi svih skupina. Ima nas svakakvih. U svom školovanju sam imala svega nekoliko takvih svakakvih, da su pomogli nisu, ali nije ni da su me prebacivali zbog toga iz škole.

Pa da se osvrnem i na zdravstveni odgoj...nedavno sam čula jednu ženu, majku kako se u raspravi na tu temu izrazila:"neće moje dijete nitko da uči da je čovjek nastao od majmuna". Bilo mi je to prvi put da sam čula da je čovjek nastao od majmuna priznajem. I trenutak u kojem sam shvatila da prava nadilaze pravedno. Jer je ta žena fakultetski obrazovana i govori takve nebuloze. Fakultet nije jamstvo ni pameti ni kulture, ali očekuješ barem neku razinu obrazovanja i opće informiranosti.

I ona ne smije imati pravo apsolutnih razmjera nad svojom djecom.
Pričao mi je prijatelj o nekoj "primitivnoj" tahićanskoj zajednici u kojoj je normalno da brigu o djeci preuzima za to najprikladnija osoba, a ne nužno roditelji. Kod nas je dijete vlasništvo. I roditelj polaže prava na njega. Pravo na.

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi