Slučajno mi je jedna knjiga dopala u ruke. Ne spada u neku tematiku kojom bi se inače bavila, ali moram priznati povuklo pročitati jer jednako kao i ostatak planeta tražim brze popravke.
Knjiga se zove: "Tišina", a riječ je o tome da se i glas introvertiranih građana čuje.
Nisam mjerodavna reći tko su točno introverti i što ih čini takvima. Jedna teta psiha je rekla da je intro/ekstrovertiranost pitanje moždane aktivacije, ekstroverti traže društvo komunikaciju jer im to održava razinu moždane aktivacije, dok introverti ne traže takav vanjski poticaj u jednakoj mjeri.
Daleko bilo da je jako dobro ili jako loše biti introvertiran ili ekstrovertiran.
To je jednostavno tako. Kao što imate kratke noge ili zelene oči.
Na to se čovjek navikne jer eto dovoljno dugo živi sa sobom da bi to mogao. Možda niste presretni s tim da nemate sluha, ali ako vam okolina nije jako zlobna i zlonamjerna šanse su da ćete toga biti svjesni i ne prijavljivati se recimo na talent show za pjevača.
U knjizi se spominju mnoge stvari s kojima se generalno ne slažem. Prvo izjednačava introverziju i neku vrstu uplašenosti. Neki od najvećih introverta koje poznam rade vrlo ekstrovertirane poslove koji uključuju javne nastupe pred gomilom ljudi i nije im to neki velik problem.
Opet poznajem i neke ekstroverte kojima javni nastup predstavlja strašan stres.
Pravilo je da pravila nema. Biti uplašen ljudima i očekivati njihovu kritiku pri nastupu ili komunikaciji nije isto što i ne sudjelovati u toj komunikaciji jer nemate potrebu.
Ako potrebu za komunikacijom imate vjerojatno ćete kad-tad pokušati nešto napraviti sa svojom zatvorenosti. To je oke. Ako te nešto smeta minimalno je pošteno prema sebi to pokušati promijeniti.
Sigurno pomaže i kad okolina ima razumijevanja.
Ključno što mi je u knjizi van pameti je priča o tome kako se oko introverata treba hodati u papučicama da se ne bi poremetila njihova nježna duševna ravnoteža.
Možda je nekim ljudima to zbilja tako, možda neki ljudi jako reagiraju na buku i zvukove, možda ih smeta kad moraju govoriti nešto pred drugima, možda ih to čini nervoznima i uzrokuje stres. Mene recimo ne smeta buka. Mogu sjediti sama na klupi i raditi nešto svoje na kolodvoru s hrpom ljudi uokolo koji će vikati prolaziti...nema problema. Nelagoda se javlja ako dolazi netko i sjedne mi preblizu. Čak nije ni problem ako se obrati s pitanjem, ali ako počne pretresati obiteljsku povijest i kako ga je stric zajebo za neko nasljedstvo...to je to.
Antisocijalne crte ličnosti. I tu sam sigurno antisocijalnija od bilo kojeg delikventa koji razbija izloge ili kida kante. Za njega društvo ima odgovor. Jedini odgovor koji ja dobivam je: "trebala bi se malo više družiti/uključiti/aktivirati..."Možda i bi. Možda je oblik mog postojanja zbilja problem.
U svijetu prodaje je ekstrovertiranost vrlo pozitivna stvar.
U svijetu proizvodnje ona i nije toliko važna. Možda trebam promijeniti svijet.
Postoji situacija dvije u životu kad bi mi bilo puno lakše da nisam asocijalna u mjeri u kojoj jesam. Recimo razgovori za posao, grupna druženja nakon radnog vremena, obiteljska okupljanja da ne idem dalje...
Nerazjašnjeni mistariji ostaju mi i dalje:"Što mi možete reći o sebi?" Bla...da, to je formalnost, da to me pita tek tako, i da bla, pametnije je da kažem nešto nego da šutim.
Problem je višeslojan. Prvo osjećam se jezivo neugodno biti nekom na procjenu.
Procijeni moje radne sposobnosti ili potencijal da do istih dođem.
Nemoj da se raspravljamo o tome kakva sam ja osoba. Iskreno i nisam bog zna što. Ima nas 6milijardi, a ja da lažem čovjeku u lice da sam baš ja posebna i da su samo mene čekali.
"Zašto ste vi prava osoba za nas?". Šanse su da nisam. Ne zato što sam posebna i bitna. Nisam. Al ni najmanje. Vi tražite zaposlenika, a ja tražim posao. To je rizik koji ćete preuzeti ili nećete. Ono što je ključno, poslodavca ne zanima jesam li ja ovakva i onakva osoba nego što za njega mogu napraviti.
Nisam bog zna kako komunikativna, pogotovo kad nemam pojma tko je ta osoba s druge strane. Rijetko čak i tražim išta od drugih ljudi. Čak i ako netko prolazi pored nečeg što mi treba i ide u mom smjeru vjerojatno ću se ustati i otići po to sama.
Ne zanima ga to što se igram umjetnika kad sam raspoložena. Šanse su da će mu biti čudno da me godine timskog sporta nisu preodgojile u timskog igrača. Uspjele su u tom da dobro funkcioniram u timu u radnom vremenu. Kad ono završi ja nisam vaš član tima, nemam to u sebi i gotovo se nikad i nigdje ne osjećam kao dio nečeg.Vraćam se svojim osobnim veseljima i pizdarijama koja šanse su nisu ni od kakve koristi za vašu tvrtku.
Zajebana sam vrlo i bez daljnjeg. Ali to vas ne zanima jer su me roditelji ujebali da gore nisu mogli. Odgojili su me da budem pristojna. Znači eskalaciju moje zajebanosti doživjet ćete ako ste totalno nekorektni na više razina.
Našla sam se u jednoj za mene iznimno neugodnoj situaciji koja je očito samo meni bila neugodna jer su je svi prisutni prihvatili vrlo objeručke. Situacija se sastojala iz toga da je jedan profesor predložio aktivnost u kojoj će on postavljati pitanja, a svi koji bi na njih odgovorili potvrdno će se zagrliti u sredini. Učinilo mi se to vrlo teletabisasto. Znam da je riječ o nečem banalnom i da je to napravljeno tek tako da se razbije malo monotonija. Budući da sam samo ostala sa strane palo mi je na pamet nešto.
Kako osoba koja je govorila o tome da se procesi učenja trebaju individualizirati i prilagoditi pojedincu u ovoj situaciji nije shvatila da je takva aktivnost zapravo nasilna prema onima koji ju ne žele. Vjerojatno jer je pretpostavka bila da je to svima zanimljivo i zabavno. Kao što je pretpostavka ekstroverta da svi žele komunicirati u mjeri u kojoj oni žele samo da ne znaju kako. A pretpostavka je jasno majka svih zajeba:) i da, uvjerena sam da ih ima i u redovima gore.
Čini mi se da je prije 50ak godina bilo takve literature o ljevorukosti. Ima nas još. Niste sami. Vi ste posebni. Najveći genijalci u povijesti su ljevoruki. Nemojte djeci lomiti ruke.
Post je objavljen 26.02.2013. u 13:50 sati.