Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

subota, 16.06.2012.

znam ponavalja se to serijski...

Svi smo čuli već ama baš sve o korupciji, mitu, i posebno Balkanu miloj stavci , nepotizmu. To je jednostavno nešto na što sam se s godinama navikla, ili sam barem mislila da jesam.

Kako to tužno zvuči, s godinama navikla...ispada da sam se zbilja imala vremena naviknuti i nakon više desetljeća iskustva sad držim kratki tečaj kako preživjeti korumpiranu i nepotističnu zemlju i ostati čitav.

Kako ostati čitav, taj tečaj vam nažalost ne mogu držati jer čitava nisam.

Ispada još nešto...ako čovjeka dovoljno dugo prilagođavaš, naviknut će na apsolutno sve. Navodno patolozi jedu sendviče u hladnjačama, a istražni suci stoje do koljena u krvi i vode bilješke. Možda je to samo karikatura, a možda zbilja navikneš na sve. Ili pukneš. Ili odeš.
Nepotizam je kod nas toliko uvriježena stvar da se ljudi jedva i sjete primjetiti ga. Recimo djeca pojedinih profesora tako često osvanu kao asistenti i znanstveni novaci, makar je možda bilo kvalitetnijih kandidata manje kvalitetnog pedigrea.
Jedan slavonski grad (ipak ne moj, ali dovoljno blizu) je poznat po određenoj dinastiji koja suvereno vlada nekim aspektima gradskog života, i unutar tih aspekata se međusobno nasljeđuju.

To naime nije ništ novo, to je toliko podrazumijevajuće da se građani tog grada donedavno nisu niti usudili zapitati: Ima li svijeta nakon dinastije?

Stjecajem okolnosti i političkih previranja dinastiju će zamijeniti neka druga dinastija, jer eto, to tako očito ide. Mislim nismo u feudalizmu ipak, ovaj oblik feudalizma ima svoj rok trajanja, zove se mandat...

Ima doduše i nekih drugih dinastija, koje nisu toliko uvjetovane politikom koliko cehovkim principom. Ja sam bio krojač, pa će i moj sin biti krojač. To je sasvim oke, ako imaš svoj krojački salon i zaposlit ćeš svog sina tamo. Obiteljski biznis.

Ono s čim ja imam problem je kad obiteljski biznisi odu u neke domene gdje im nije mjesto. Svi znaju zapravo tko je kako gdje primljen i/ili proguran. To su općepoznat stvari za općepoznate pozicije. Jasno da svi znaju je li netko u gradskom poglavarstvu kvalificiran ili ne, svima nam je na oku, svi znamo kako je tamo došao, svi znamo koliko je za to sposoban ili ne. A kad se ode malo sa strane, u neke, ne toliko općepoznate grane koječega, možda nekih udruga, saveza, ponekih novina ili radiopostaja, jednostavno postoje neki ne toliko široj javnosti otvoreni sadržaji u kojima se stvaraju takve dinastije....prekobrojne i nepremostive za one iz vana. A oni iznutra su tako dobro organizirani i povezani da je to prekrasno. Zanimljivost takvih mikrokozmosa je u tome što su u široj perspektivi javnosti nezanimljivi, i stoga odličan poligon za dinastijske uspone koji nadilaze mandate.

Trenutno sam u takvom raspoloženju kad mi se posebno gadi Balkan i njegova politika. Ili to shvatite kao jednu najobičniju zavist. Jedne bez pedigrea potrebnog za kvalifikaciju koja je stavljena na svoje mjesto i sad pomalo pizdi zbog toga.

ponedjeljak, 11.06.2012.

First they came...

Tražila se osnovna građanska pristojnost. Osnovna građanska pristojnost se i dobila uz brojčanu nadmoć policije koja je mogla sačuvati gaypride ili recimo osvojiti Perziju.
Bi li tako bilo inače teško je reći...meni se čini da ne bi, ali nikad nećemo znati, i čini mi se s obzirom na prošlu godinu da je i bolje da se ne sazna.

Podsjetilo me to na nešto drugo, gledala sam neku emisiju o neonacistima u Americi, njima zakon omogućava iskazivanje bilo kakvih stavova, uz uvjet da nema nasilja.
Koliko god meni osobno se gadila mogućnost da se takvi slučajevi kakvi su se ponosno lupali u prsa i dizali ruku na pozdrav uopće kreću ovim planetom, jebiga, i to je demokratska stečevina njihove kulture pa šta sad da radiš.

Ono što mi nije bilo jasno, je hrpa neoantifašista koji su se okupili oko njih i šizili i bacali koješta. Da ne znaš kontekst zbilja se zapitaš tko je tu agresor, tko žrtva, i tko je jebo zbunjene.

I palo mi je napamet, zašto ikakva reakcija?
Ili ako reakcije baš mora biti, pa kvragu napravite špalir uhvatite se za ruke i pjevajte we are the world.

Ne zamjeraj svinji što ima kraći vrat od žirafe.

Možda su neki od antigej prosvjednika tako sebi protumačili stvari i to je savršeno oke, ne sviđa ti se, oke, ne gledaj. Možda je policija ključ uspjeha, policijska država==pristojan narod. I to je oke, ako ne znamo biti bez nadzora, pa dajte nam nadzor kvragu.

Ima jedna umalo briljantna izjava koju sam čula i umrla od smijeha oko političke situacije u zemlji; trebamo objaviti rat Njemačkoj i predat se za par sati, pa neka rade s nama šta hoće.

Mi smo ionako bili narod dobrih slugu i loših gospodara, kao pubertetlija koji drčno želi bit samostalan, a to eto...ne zna i ne može.

Fascinira me još uvijek kako se ono što nikom ne škodi može osuđivati i mrziti. Vjerojatno će to biti tako dok ne skinem taj 21 gram.
Što me još više fascinira je sposobnost ljudi da se isključe od svih problema što se ne veže direktno za njih i njihovu guzicu.

Možda je pitanje odgoja, možda onaj indigo počinje šiziti unutra, ali ja to ne mogu i ne znam. Zbilja me sekira da se nekog šikanira zato što je krive boje, krvnih zrnaca, mjesta rođenja, čega god.

To nije oke, i da mi ispirete mozak s predpranjem, to svejedno nije i nikad neće biti oke. Što god tko mislio o tome je li biti homoseksualan, normalno ili nenormalno, prirodno ili neprirodno, to je draga nacijo vaš problem ne njihov.

Njihov je problem hoće li imati ista prava kao i ostatak stanovništva. Još mi nitko iz redova homofoba nije uspio razjasniti što su homoseksualci loše učinili svojim životnim postupcima njemu ili nekom drugom. Odlične su mi i izjave tipa:nemam ja ništa
protiv njih, al nek to rade u svoja 4 zida.

Iskreno sumnjam barem iz onog dijela homoseksualaca koje poznam da je njima naročito stalo do toga da se drpaju na klupama. Ali ako radite s nekim u kolektivu bilo kojeg profila, vi ćete doći i reći muž/žena mi je u bolnici, trebam tjedan dana slobodno, homoseksualac/lezbijka to ne može napraviti iz više razloga. Prvi je što tih tjedan dana u većem postotku ipak neće dobiti jer to :nije obitelj, drugi je taj što će biti šikaniran.

To vam se možda čini bezazleno, ali svi vi više ili manje dijelite s kolegama s posla neke dijelove privatnog života, mi smo takav narod, ja ne pričam o svojim osobnim stvarima s ljudima s kojima nisam osobna, pa sam ja eto svima čudna.

10% stanovništva se procjenjuje da je homoseksualno. Znate što je to? To je više nego postotak Srba u Hrvatskoj. Po logici stvari je svaki 10. Srbin isto tako homoseksualan. Ne bi mu bila u koži ovdje bome.

I opet se vraćam na ono kako toliko mržnje, bijesa i općenito zla usmjereno prema nekom s kim nemaš nikakve, veze, i nije ti napravio ništa. Mi smo valjda takav narod, volimo idole, ali bome volimo i demone. Jučer mi se tresla zgrada od idola. Cijelu noć su auti bjesomučno trubili, mahalo se zastavicama, cirkusiralo, jer mi eto toliko volimo idole, da ćemo govoriti o junačkom pothvatu na ponos i diku domovini.

U isto vrijeme demoni su tu za ćoškom, oni možda ne rade ništa loše, ali garant svo zlo dolazi od njih. Hrvatska je u krizi zato jer bog nije stvorio Adama i Stevu. A Adam i Stevo, pička li im materina hodaju po nekoj rivi i mašu zastavicama. I taj Stevo mi je neki sumnjivog podrijetla. Jel to onaj deseti Srbin jebo sam mu mater kad ga uhvatim.

Instutucija gledanja svog posla je čini mi se teže ostvariv san nego formalna prava homoseksualaca. Jer to će biti vrlo brzo uvjerena sam, možda mi kasnimo za civilizacijom 300ak godina u shvaćanju, ali zakoni su nam uvijek po posljednjoj modi. Zato tjeramo babe na biciklima da voze po cesti, makar ne znaju znakove i nemaju vozačku dozvolu. Ali ne računam da ću doživjeti dan kad će svi gledati svoja posla, možda moja eventualna djeca budu imala više sreće...

Jer mi smo si ovako jako bitni, dajemo si za pravo biti tolerantni na tuđa posla...

A da si imao ljubav, kao sigurnu luku....

ponedjeljak, 04.06.2012.

Trofazno bez napona

Pojedine faze bi bilo dobro prespavati, ili barem preležati. Uglavnom su to prijelazne faze pune praznog hoda kad vam se zamore noge od besciljnosti. U takvoj nekoj fazi sam došla do nekih žestokih zaključaka, zaključci su jasno time žešći jer nemam što s njima.

Oni otprilike kao i ostatak onog mog praznog hoda ne vode nigdje. Oke, tu su, postoje, ali nije da su iskoristivi. Recimo kad zaključite da vas od salate s lukom ostatak dana zajebava žgaravica pa isti zaključak iskoristitie u buduću svrhu izbjegavanja iste na način da ne jedete više prokletu salatu.

To su iskoristive stvari za život.

Moji zaključci su više one stvari koje nema smisla ni govoriti jer toliko su očigledni i toliko su samorazumljivi samopodrazumijevajući da je jedino što mogu duboko udahnuti i nadati se da će proći.
Faza praznog hoda.

Primijetila sam da u opisu osobno vezanih stvari ne koristim imenice. Skoro pa uopće. Uvijek idemo opisom koji koristi glagol i zamjenicu. Ja sam ono što nešto radi. Vjerojatno to ide u prilog onoj priči o frustraciji praznim hodom, radnja i zbivanje imaju nešto gadno protiv bića, stvari i pojava u stanju.

U svakom slučaju s glagolima sam dobra. Dok nisu statični. U statici mrzim najviše to što se ima vremena misliti, a mišljenje je teška pizdarija ako se od njega pokušava pobjeći. Svakako pokušavam samo mi slabo ide. U tom sam slučaju onaj koji pokušava, a ne pokušavatelj(jel to legitimna riječ?), čisto ilustracije radi. Ilustracije radi sam uvijek ona koja crta, a nikad slikarica, ne zato što mislim da bi ta imenica išta ograničila, daleko bilo. Imenica je krasan opis ličnosti ili nekog njenog dijela.

Nažalost, svoju još nisam našla, a sumnjam da ikad i hoću. Ne zato što je moja ličnost nešto specijalno. Kao kad čudovište iz parfema shvati da nema jednog mirisa, njegovog. Ja ga nemam jer nisam. Ujedno dramatično i smirujuće iskustvo, nihilističko svejedno.
Krivo uklopljena puzla kojoj je sasvim svejedno što je manjkava za slagalicu.Neki dijelovi su joj suvišni neki fale, suvišne će netko već odlomiti u pokušaju naguravanja puzle u za to predviđenu prazninu. Manjak ostaje manjak. Njega ni na koji način nije moguće nadomjestiti, da slučajno i je vjerojatno bi se vidjelo gdje je bio.

To što je sve u svemiru upravo onako kako treba biti mi i nije neka utjeha vjerojatno jer znači da smisao nikad nije bio u mom paketu da je ne bi bilo ovako.

U svojoj nemogućnosti pronalaska prave imenice odlučila sam se za lutalicu, ako ništa, dovoljno je neodređena. A ako sam išta, onda sam naodređena i nesvrstana.
Ne sasvim svojevoljno, ali opet ne ni sasvim prisilno.

Kada sam krenula krenula sam s ničim. Većina toga mi je još ostala. Toliko prirodnije zvuči na engleskom. Šteta.

Rekao mi je prijatelj da ne glumim, da ni jedan nihilist nema potrebu stvarati ili božem' prosti mijenjati išta. Zanimljivo, ali istinito makar mi nikad nije palo na pamet, ispada da sam kao oni darkeri koji pjevaju o smrti, a kad završe u svojoj sobi skakuću uz Mamma Mia.
Jer mi je tako silno svejedno, a ne mogu prestati pokušavati stvarati. Naglasak je na pokušaju.

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi