Svi smo čuli već ama baš sve o korupciji, mitu, i posebno Balkanu miloj stavci , nepotizmu. To je jednostavno nešto na što sam se s godinama navikla, ili sam barem mislila da jesam.
Kako to tužno zvuči, s godinama navikla...ispada da sam se zbilja imala vremena naviknuti i nakon više desetljeća iskustva sad držim kratki tečaj kako preživjeti korumpiranu i nepotističnu zemlju i ostati čitav.
Kako ostati čitav, taj tečaj vam nažalost ne mogu držati jer čitava nisam.
Ispada još nešto...ako čovjeka dovoljno dugo prilagođavaš, naviknut će na apsolutno sve. Navodno patolozi jedu sendviče u hladnjačama, a istražni suci stoje do koljena u krvi i vode bilješke. Možda je to samo karikatura, a možda zbilja navikneš na sve. Ili pukneš. Ili odeš.
Nepotizam je kod nas toliko uvriježena stvar da se ljudi jedva i sjete primjetiti ga. Recimo djeca pojedinih profesora tako često osvanu kao asistenti i znanstveni novaci, makar je možda bilo kvalitetnijih kandidata manje kvalitetnog pedigrea.
Jedan slavonski grad (ipak ne moj, ali dovoljno blizu) je poznat po određenoj dinastiji koja suvereno vlada nekim aspektima gradskog života, i unutar tih aspekata se međusobno nasljeđuju.
To naime nije ništ novo, to je toliko podrazumijevajuće da se građani tog grada donedavno nisu niti usudili zapitati: Ima li svijeta nakon dinastije?
Stjecajem okolnosti i političkih previranja dinastiju će zamijeniti neka druga dinastija, jer eto, to tako očito ide. Mislim nismo u feudalizmu ipak, ovaj oblik feudalizma ima svoj rok trajanja, zove se mandat...
Ima doduše i nekih drugih dinastija, koje nisu toliko uvjetovane politikom koliko cehovkim principom. Ja sam bio krojač, pa će i moj sin biti krojač. To je sasvim oke, ako imaš svoj krojački salon i zaposlit ćeš svog sina tamo. Obiteljski biznis.
Ono s čim ja imam problem je kad obiteljski biznisi odu u neke domene gdje im nije mjesto. Svi znaju zapravo tko je kako gdje primljen i/ili proguran. To su općepoznat stvari za općepoznate pozicije. Jasno da svi znaju je li netko u gradskom poglavarstvu kvalificiran ili ne, svima nam je na oku, svi znamo kako je tamo došao, svi znamo koliko je za to sposoban ili ne. A kad se ode malo sa strane, u neke, ne toliko općepoznate grane koječega, možda nekih udruga, saveza, ponekih novina ili radiopostaja, jednostavno postoje neki ne toliko široj javnosti otvoreni sadržaji u kojima se stvaraju takve dinastije....prekobrojne i nepremostive za one iz vana. A oni iznutra su tako dobro organizirani i povezani da je to prekrasno. Zanimljivost takvih mikrokozmosa je u tome što su u široj perspektivi javnosti nezanimljivi, i stoga odličan poligon za dinastijske uspone koji nadilaze mandate.
Trenutno sam u takvom raspoloženju kad mi se posebno gadi Balkan i njegova politika. Ili to shvatite kao jednu najobičniju zavist. Jedne bez pedigrea potrebnog za kvalifikaciju koja je stavljena na svoje mjesto i sad pomalo pizdi zbog toga.
Post je objavljen 16.06.2012. u 12:09 sati.