Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme
ponedjeljak, 04.06.2012.
Trofazno bez napona
Pojedine faze bi bilo dobro prespavati, ili barem preležati. Uglavnom su to prijelazne faze pune praznog hoda kad vam se zamore noge od besciljnosti. U takvoj nekoj fazi sam došla do nekih žestokih zaključaka, zaključci su jasno time žešći jer nemam što s njima.
Oni otprilike kao i ostatak onog mog praznog hoda ne vode nigdje. Oke, tu su, postoje, ali nije da su iskoristivi. Recimo kad zaključite da vas od salate s lukom ostatak dana zajebava žgaravica pa isti zaključak iskoristitie u buduću svrhu izbjegavanja iste na način da ne jedete više prokletu salatu.
To su iskoristive stvari za život.
Moji zaključci su više one stvari koje nema smisla ni govoriti jer toliko su očigledni i toliko su samorazumljivi samopodrazumijevajući da je jedino što mogu duboko udahnuti i nadati se da će proći.
Faza praznog hoda.
Primijetila sam da u opisu osobno vezanih stvari ne koristim imenice. Skoro pa uopće. Uvijek idemo opisom koji koristi glagol i zamjenicu. Ja sam ono što nešto radi. Vjerojatno to ide u prilog onoj priči o frustraciji praznim hodom, radnja i zbivanje imaju nešto gadno protiv bića, stvari i pojava u stanju.
U svakom slučaju s glagolima sam dobra. Dok nisu statični. U statici mrzim najviše to što se ima vremena misliti, a mišljenje je teška pizdarija ako se od njega pokušava pobjeći. Svakako pokušavam samo mi slabo ide. U tom sam slučaju onaj koji pokušava, a ne pokušavatelj(jel to legitimna riječ?), čisto ilustracije radi. Ilustracije radi sam uvijek ona koja crta, a nikad slikarica, ne zato što mislim da bi ta imenica išta ograničila, daleko bilo. Imenica je krasan opis ličnosti ili nekog njenog dijela.
Nažalost, svoju još nisam našla, a sumnjam da ikad i hoću. Ne zato što je moja ličnost nešto specijalno. Kao kad čudovište iz parfema shvati da nema jednog mirisa, njegovog. Ja ga nemam jer nisam. Ujedno dramatično i smirujuće iskustvo, nihilističko svejedno.
Krivo uklopljena puzla kojoj je sasvim svejedno što je manjkava za slagalicu.Neki dijelovi su joj suvišni neki fale, suvišne će netko već odlomiti u pokušaju naguravanja puzle u za to predviđenu prazninu. Manjak ostaje manjak. Njega ni na koji način nije moguće nadomjestiti, da slučajno i je vjerojatno bi se vidjelo gdje je bio.
To što je sve u svemiru upravo onako kako treba biti mi i nije neka utjeha vjerojatno jer znači da smisao nikad nije bio u mom paketu da je ne bi bilo ovako.
U svojoj nemogućnosti pronalaska prave imenice odlučila sam se za lutalicu, ako ništa, dovoljno je neodređena. A ako sam išta, onda sam naodređena i nesvrstana.
Ne sasvim svojevoljno, ali opet ne ni sasvim prisilno.
Kada sam krenula krenula sam s ničim. Većina toga mi je još ostala. Toliko prirodnije zvuči na engleskom. Šteta.
Rekao mi je prijatelj da ne glumim, da ni jedan nihilist nema potrebu stvarati ili božem' prosti mijenjati išta. Zanimljivo, ali istinito makar mi nikad nije palo na pamet, ispada da sam kao oni darkeri koji pjevaju o smrti, a kad završe u svojoj sobi skakuću uz Mamma Mia.
Jer mi je tako silno svejedno, a ne mogu prestati pokušavati stvarati. Naglasak je na pokušaju.
Opis bloga
polupokušaji nečega
Emajl:
electromagnetica184@gmail.com
đuls blog
Fabricka greska
Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage
Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek
Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme
Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi