Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

četvrtak, 10.11.2011.

Pranje savjesti 20kuna

Vrte se često oni promidžbeni spotovi kojima je valjda svrha i namjera da vas šutnu u želudac i oko vas plešu dok ste na podu.

Vrlo skupi deterdženti za lovu koji uzimaju stvari koje direktno ili indirektno bole ljude i time igraju na one zadnje karte suosjećanja koje nam nisu izlizane konstantnim pretjerivanjem u korištenju za sve i svašta.

Kad imate reklamu gdje vam netko ponovi broj telefona xyz puta i kaže djeca ne misle da niste htjeli nazvati , oni misle da se niste mogli sjetiti broja. Makar svi znamo da će novac koji donirate na taj način pojesti T-com, ljude boli činjenica da djeca pate. Kakvi god možda jesmo u svom svakodnevnom životu vrlo mali broj je onih koji mogu reći da ih ideja gladnog, napuštenog, zlostavljanog, bolesnog djeteta ne boli, da ne smeta njihov dnevni život i da im ne zvoni u glavi…a jebote pa danas sam popušio, popio kave, kupio novina, torbu, ovo ono….

Najgori trenutak je kad sjedim negdje na kavi i dolazi mi osoba koja prosi, ne zato što u većini slučajeva ne dam neku lovu…nego me smeta što mi se time daje na znanja. Da licemjerna sam, zbilja ne želim takav podsjetnik da mi je super u životu i da je mnogima puno gore i da na taj način preživljavaju. Vrlo često prose ljudi koji su sposobni raditi, jedna poznanica je tako ženu ok 30ak godina koja je prosila uputila da joj počupa travu ispred kuće za 100kn, ispred kuće govorimo o parkiralištu koje je popločeno i bilo je malo trave između ploča…moram li reći da nije htjela? Bilo je lakše obići još 50kuća da se dobije tih 100kn.

Neki ljudi će zbilja napraviti sve da ne bi morali raditi ništa, ali opet idem s pretpostavkom da ljudi prose iz potrebe, a ne iz lijenosti, da to ne bi radili da apsolutno ne moraju. Idem od sebe i razmišljam kako im je vjerojatno to teško.
Teško je i onima koji sviraju, makar oni ne traže ništa, rade za to što dobiju, ali ostaje činjenica da sviraš tu jer moraš, a ne jer ti se eto svira, a ponos je najveći centar boli za većinu.

U Beogradu sam vidjela pored obilaznice Ciganku (ne znam, je li to predrasuđeno ako navedem da je Ciganka) s troje djece kako obilazi aute…meni je istog trena pao mrak na oči…dijete od tri godine se muvalo okolo i podlijetalo pod aute…dala bi joj sve što sam imala kod sebe samo nek se makne otale da joj netko ne ubije dijete…prijatelj koji me vozio je rekao da ne budalim, da će si napraviti novo. Tako se to jednostavno radi rekao je, otvori prozor i ode torba, pa ju ti ganjaj po obilaznici, tebe će auto drmnit. Predrasuda ili? Svakako da je…a sad je li sasvim besmislena…pa i nije pokazalo se malo kasnije.

U Pragu je bilo valjda nešto najgore što sam ikad vidjela(što možda znači da sam vidjela malo, tko će znati)…oni ne samo da prose…oni prose s glavom okrenutom prema podu…ja sam to gledala kao maksimum poniženja i pitala se kako je tom čovjeku. Opet ni jedan od njih nije bio invalid, većinom su bili relativno mladi…i zašto to rade…je li moguće da nemaju alternative. Sobarica. Prvih 10ak sam se rastajala od duše…onda sam skužila da 11.ima psa…dakle on kleči s licem prema podu i grli psa (jer valjda je narod naklonjeniji čovjeku sa psom kao svjedokom karaktera), dakle čak je i ova sobarica shvatila da je to jednostavno način rada. Nešto što sobarice baca u depresiju i navlači im osjećaj srama – jer ti se zajebavaš, putuješ, a on ovako živi.

Pa je sobarica u jednom trenutku shvatila sljedeće…ti popravljaš kompove, on radi ovo.

I ima više para u džepu nego ti.


Postoji to nešto što oni zovu senzibilizacija javnosti…ako vam pokažu ožiljak od operacije srca na djetetu da će vas to kako kažu senzibilizirati, da ćete postati svjesni njihovih problema.
Iskreno, ja ne postajem svjesna. Postajem ljuta. Jako jako ljuta. Jer igraju na moje suosjećanje na ovako grozan i plitak način.

Što je iduće? Pretučeno dijete u promotivnom spotu za borbu protiv nasilja u obitelji?

Takav kontraefekt mi se čini da je puno češći od željenog efekta. Mislim da je to čisto navikavanje… Oguglaš. Oguglavanje je nužno evolucijsko rješenje od preizloženosti nečemu.
Zamislite radnika u šećerani koji kuka cijelo vrijeme da mu smrdi, što bi taj napravio? Pola radnog dana bi otišlo na kuknjavu. U tvornici papira su mi se kolege rušile i trčali van na zrak, ljudi koji tamo rade su radili i smijali nam se.

Jednostavno se navikneš.

Navikneš na manjak svjetla, višak buke, navikneš da ti netko donosi ruže svaki dan, ne veseliš se što ih donosi, ali se naljutiš kad ih ne donese, jer nešto fali, kako god okreneš ljudi se naviknu.
Svaki višak poticaja se vrlo brzo počne ignorirati. Kad ti tijekom sat vremena na kavi dođe njih 5 s tužnom životnom pričom šanse da će onaj 5.dobiti nešto su praktično nepostojeće. Kao i šansa da ćeš za 5.imati razumijevanja. Ne zato što je gori nego prva četvorica,ne zato jer misliš da je manje iskren ili da mu je manje teško, nego jednostavno, dosta je brate bilo.

Logika nalaže da će s takvom senzibilizacijom javnosti ljudima biti svejedno. Da ćemo imati prosjaka na svakom uglu, što profesionalnih po struci, što onih koji zbilja rješavaju tako neke svoje trenutne probleme i nemaju alternative…super smo se senzibilizirali.

Toliko smo senzibilizirani da ćemo uskoro prelaziti preko leša jer žurimo na posao, a on vjerojatno fejka. Jer on je ionako fejk i nebitan. U svijetu bez smisla smo jebeno retardirana vojska mrava, zašto kažem jebeno retardirana? Jer mravi znaju što rade. Mi nemamo pojma ni što radimo ni gdje idemo. Ali smo senzibilni.

Nadam se smaku svijeta, ovaj mi se kompletno više ne sviđa.

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi