borac

subota, 28.01.2006.

scenarij - unaprijed

Jednog dana izbije požar i mladić(Marko) izgubi stan. Svi novci, dokumenti bili su nepovratno izgubljeni i on je pun očaja smišljao što sada. I na pamet mu je pao njegov najbolji prijatelj, kod kojeg bi mogao prespavati par dana dok se situacija malo ne smiri. I tako cijeli dan je smišljao kako će doći pred prijatelja i pitati ga za smještaj i pomoć.
Vrtio je te rečenice cijeli dan, ali stalno mu se vraćala jedna misao: «što ako me odbije?!». Pa neće me odbiti, mislio je, pa ja sam mu najbolji prijatelj. Ali ipak – možda me ne može sada primiti – ali ipak ja sam mu našao stan u kojem se nalazi. I tako krenuo je prema njemu, ali misli o mogućem odbijanju bile su prevelike. Počeo se tješiti – pa ja sam ga upoznao sa ženom, ja sam im vjenčani kum. Ali stalno je mislio: «Sigurno će me odbiti, sigurno će naći neku izmišljotinu da me ne pusti u kuću!».
S tim mislima je došao pred vrata i pozvonio. Nakon par trenutaka, pojavio se njegov prijatelj. I prije nego je prijatelj uspio išta izustiti, Marko ga zaspe optužbama: «Pa što onda ako me nećeš pustit u kuću, kao da te ja uopće trebam?! Što ćeš mi ti, ionako mi nisi bio dobar prijatelj.» Drsko se okrene i ode od njega. Prijatelj je bez riječi ostao začuđeno stajati na vratima.

Ovo bi bila jako smiješna priča da nažalost često nije istinita.
Slično je i u molitvi. Idemo porazgovarati sa Isusom, ali i prije nego dođemo do Njega, počnemo sami sebe uvjeravati da će On od nas tražiti nešto nemoguće. Mislimo da će nas natjerati na nešto što mi ne volimo i što će biti loše za nas. I tako i prije nego ga sretnemo, već smo uplašeni i na brzinu završimo molitvu prije nego ga sretnemo.
Isus dođe, sjedne pokraj nas počne nas grliti i praštati nam grijehe, a mi na brzinu pobjegnemo i ne damo mu priliku da nam pokaže koliko nas voli.
Kada god trebamo susresti Isusa, sjetimo se ove prispodobe, jer Isus neće od nas ništa tražiti što bi za nas bilo loše. On je tu da nam da ljubav, da nas zagrli i obriše grijehe. (sjetite se prispodobe o izgubljenom sinu).
Kad se uplašimo susreta s Isusom sjeti se ove prispodobe, nasmij se i hrabro kreni u naručje Onoga tko daje bezuvjetnu ljubav.

nedjelja, 22.01.2006.

što je to?

Što je to, što se događa.
Nije sreća (to sam doživio i ona je divna, ali traje dosta kratko), nije radost (pobjeda Davis cup reprezentacije je jedan od primjera, ali i to traje kratko), i puno drugih takvih lijepih osjećaja. Ima ih puno i svi ih znamo i svi smo ih osjetili. Ali trenutno se osjećam (ako je to prava riječ) malo drugačije.
Po prvi puta sam primjetio da imam sve te osjećaje zajedno. To je sve zajedno, ali ipak nije to, jer je puno dublje i snažnije.
Puno sam razmišljao što mi se to događa i nakon nekog vremena počeo sam shvaćati (počele su mi se otvarati oči). Primjetio sam da sam se promjenio (ne do kraja, ali počeo sam se mijenjati).
Sve što sam do sada nabrojao, najbolje mogu smjesiti u rečenicu: "potpuno povjerenje!"
Sve što se događa, znam da je dobro. Sve stvari koje me čekaju i koje moram obaviti, jednostavno se ne bojim i vjerujem da će biti sve u redu.
Znam da svi govorimo (samo da kažemo): "sve će biti u redu" i "ja vjerujem". Ali sada po prvi puta (vjerovatno u životu) jednostavno "znam" da je sve u redu. Uopće ne sumnjam da je sve što se događa, za moje dobro i na moju izgradnju.
Stvari i situacija oko mene se nije promjenila (još uvijek me okružuju isti problemi, rokovi koji se približavaju), ali moj pogled na situaciju se promjenio. Znam da On upravlja svim stvarima i da će sve biti OK!

srijeda, 18.01.2006.

(-; Osmjeh :-)

Hm, evo rekao sam samo jednu riječ i već je većini zaigralo srce ili je barem mali osmijeh (nenadano) izletio…
Pričao sam s prijateljicom o tome kako se tko smije. I tako samo pričanje o smijehu izazvalo je nekontrolirane lavine smijeha koje su jednostavno dolazile i nikako nisu htjele prestati.
Prvo smo pokušali kopirati smijeh jedan drugoga, a samo oponašanje bilo je tako «uspješno» izvedeno da su se ljudi okretali za nama i nisu mogli sakriti svoj smijeh. Nakon toga smo pokušali promijeniti svoje osmjehe (jer kad smo vidjeli na drugoj osobi kako to izgleda, odmah mi se prestao sviđati moj osmijeh i počeli smo izmišljati nove načine smijanja).
Koliko je to tek bilo smiješno to vam ne moram opisati. Suze i grčevi u trbušnjacima bili su neizostavni. Iz tog oponašanja ponovo smo se počeli smijati svatko na svoj «stari» način i tek tada smo primijetili da svatko ima svoj originalni osmijeh koji najbolje pristaje samo njemu.

Osmijeha nam nedostaje. Puno toga shvaćamo preozbiljno i sa tmurnim pogledom. Ponekada treba samo pogledati ispred sebe i što god nas čeka samo se nasmijati i krenuti dalje. Sa osmijehom na licu i sa vjerom u srcu krenuti korak po korak, bez straha od neuspjeha.
Želim vam puno smijeha i puno pobjeda u nadolazećim danima.

nedjelja, 08.01.2006.

Mijenjati sebe ili druge

Odgovor na ovo svi znaju, (mijenjati sebe) ali opet svi očekuju i potajno se nadaju da to ipak neće morati.
Nadaju se da će se ipak drugi promjeniti i da će se tako riješiti svi problemi.
U tu zamku sam upao i ja.
Mislio sam da sam ja dobar i da se ne trebam mijenjati (možda samo malo), ali da se osobe kraj mene trebaju mijenjati.
S tom sam pretpostavkom krenuo osvajati nova prijateljstva.
Krenio i zastao.
Primjetio sam da se ljudi oko mene ne mijenjaju kako sam ja to mislio.
(dosta oholo) pomislio sam - sada kad se druže samnom trebaju postati bolji...
Jer ipak - ja sam JAKO dobar, i sada će svi biti super.
Ali kao što sam rekao, nije išlo po planu. Ljudi se nisu mjenjali i ja sam im to zamjerao.
I tako sam se grizao neko vrijeme sve dok mi prijatelj nije rekao:
"To što se ljudi oko tebe ne mijenjaju, znak je dase ti ne mijenjaš. Ti im ne pokazuješ kako se treba mijenjati. Kako možeš to očekivati od njih, a da sam to ne primjenjuješ na sebi."
I stvarno. Rekao mi je ono što sam i predobro znao, ali nisam se usudio (sebi) priznati.
Stao sam i zagledao se...
Pa nisam lud da izgubim sva prijateljstva očekujući da se svi mijenjaju kako meni odgovara.
Počet ću sa mijenjanjem sebe, mjenjanjem sebe u smjeru ljubavi.
Ne da se savijam kako vjetar puše, i da se mjenjam kako svakome odgovara, nego sa čvrstim stavom i pogledom prema Isusu u ljudima.
Počinjem i počinjem svaki dan. Nema stanke i predaha, jer Isus u drugima stoji i čeka da ga prihvatim, da ga zagrlim u ljudima kakve je On htio i stvorio.
Svatko je stvoren na sliku Božju i ljubiti drugoga onakav kakav je - znači ljubiti Isusa u njima. A to je naravno cilj svega ovoga.

<	siječanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?