Problem je u meni!

Nedavno sam otkrila blogericu i spisateljicu Ingrid Divković, ženu u čijim sam se mnogim postovima pronašla i za čije mnoge misli mogu reći da ih potpisujem. Kombinacija sarkazma, humora, realnih pogleda na svijet i na međuljudske odnose, svakako je dobitna jer se ne možeš odvojiti od ekrana dok ne pročitaš sve, ali sve što je ova žena ikada napisala na blogu. :) Čitajući, i sama sam se bacila u razmišljanja o tome kako mi ljudi funkcioniramo. U godinama sam kada mogu reći da sam ostvarila raznolike interakcije s ljudima, od onih u kojima sam bila prevarena i žrtva groznih laži do onih u kojima sam i sama činila da se drugi osjećaju loše. I ne mogu se ne zapitati, mora li to tako? Biti predator ili biti plijen, trećega nema. Kad napravim odmak i sagledam putove kojima su prolazile moje veze, zaista primjećujem obrasce. Ili sam bila ludo zaljubljena i neuračunljiva ili pomalo hladna i ne previše zainteresirana, u svakom slučaju nedovoljno sretna. To me je odvelo do sljedećih zaključaka. Nisam zadovoljna sobom. U partneru pokušavam pronaći sve ono što meni nedostaje, ali to tako ne ide. Jedno je nadopunjavati se, a nešto sasvim drugo kad želiš da on bude materijal kojim ćeš pokrpati sva svoja poderana mjesta. Ne treba čekati da partner pronađe to nešto što može učiniti da se ti taj dan osjećaš sretno, već sama moraš učiniti da taj dan ima smisao, a sve ostalo treba doći kao šlag na tortu koja je btw slatka i fina i bez njega.
I tako, očekivanja u vezi su prevelika, kad je nezadovoljstvo sobom još veće. Tko zna bi li se ljudi svako malo rastajali kad bi svatko bio u mogućnosti raditi ono što voli...