Kad me pitaš...

Volim li te? Ne budi blesav!

Kako ono što osjećam može uopće stati u tih pet slova Ljubav. Hodam ulicom i osjećam čudne poglede na sebi. "Što joj je", vjerojatno se pitaju, "zašto se tako glasno smije?" Nisam ja kriva što su slijepi pa ne vide da uz moj korak ide tvoj, nešto mi šapućeš na uho i smiješ se tako zarazno da i mene pozivaš na smijeh. Čvrsto me držiš za ruku, mašući njome da svi vide kako smo jedno ti i ja. Ljutiš se na povjetarac što mi prolazi kroz kosu i tjeraš oblake vičući: "Nestanite, želim da se moja draga smije, volim je gledati dok to čini." Moji su koraci sigurni jer znam da nećeš dopustiti da mi se išta loše dogodi, obećao si mi to. Uz mene si i ja te osjećam, da, zaista te osjećam. Mi smo jedan dah, jedan život.

Ne, to doista nije ljubav. To je mnogo više nego što ta riječ ikada može značiti. Je li ti sad jasno, ludice?