Draxblog 2

ponedjeljak, 29.08.2005.

Hrvatsko novinarstvo ili Lepa fratrova kći

Nakon što je Lana Čulig u Večernjem listu od petka Edmonda Lansanu Cerovića iz Bara proglasila "prvim Afroamerikancem koji je služio Hrvatsku vojsku", sada nam je nepoznati "novinar" ili "novinarka" u vijesti na index.hr Jessicu Simpson proglasio "kćeri katoličkog pastora".
- 18:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 26.08.2005.

MINI-RECENZIJA: Gusari istočnih mora (2003)

uloge: Bud Spencer, Jun Ichikawa
režija: Ermanno Olmi
proizvodnja: Italija, 2003.
trajanje: 98 '
distribucija: Blitz

Među komedijama i pustolovnim filmovima Buda Spencera koji su rasturali ex-YU kino-blagajne 1970-ih bilo dosta njih s radnjom smještenom u egzotične zemlje ili u kojima je simpatični debeljko tumačio pirate. No, ako netko očekuje nešto slično od nešto novijeg naslova u kojem Spencer tumači pirata, čeka ga itekako neugodno iznenađenje. Možda iznenađenje i nije tako za one koji znaju da je film financiralo talijansko Ministarstvo kulture, te da je režiju potpisao 75-godišnji veteran Ermano Olmi, specijalist za art-naslove. U svakom slučaju, umjesto lepršave pustolovine publiku čeka kazališna predstava o legendarnoj kraljici kineskih pirata koju s vremena na vrijeme prekidaju kadrovi džunki snimljeni na Skadarskom jezeru i u kojoj Spencer tumači i naratora i glavnog pomoćnika dotične kraljice. Iako na trenutke vizualno dojmljiv, film je prilično dosadan, hermetičan i opterećen art-pretencioznošću. Na pravog Buda Spencera u našim videotekama ćemo još morati čekati.

OCJENA: podnošljiv (+)
- 00:48 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.08.2005.

"Bar" kao slika hrvatske stvarnosti

Nova TV je odlučila ne pokazati nimalo milosti prema svojoj konkurenciji iz RTL Televizije. Kada za par tjedana hrvatsku javnost suoče s drugom sezonom "Big Brothera", RTL-ovi producenti će morati uložiti dosta napora da nadmaše ono što nam je večeras servirala ekipa Maria Kovača.

Hrvatski gledatelji su vidjeli ono što je publika svakog hrvatskog reality showa dosada očekivala, a to joj je bilo uskraćeno - seks. Odnosno, nešto što bi se uz malo režije i manipulacije moglo protumačiti kao sekusalna aktivnost. Bestidno promovirana preko Interneta i televizije, ova nam je epizoda pokazala mnoge sudionike "Bara" u najgorem mogućem svjetlu - kao prostake, sociopate, pijančine i promiskuitetne osobe spremne da se "potroše" u javnom WC-u ne obazirući se na sveprisutne kamere.

Naravno, za očekivati je da se kritičari počnu zgražati, da dežurni dušobrižnici počnu pjevati litanije o krahu moralnih vrijednosti i pogrešnim porukama koje Nova TV šalje nevinoj hrvatskoj djeci i omladini. Gotovo je sigurno da će se pojaviti zahtjevi za državnom intervencijom u cilju ukidanja showa ili barem njegovog "proćišćavanja". "Bar" se, za razliku od "Big Brothera" prošle godine, istu sudbinu izbjegao iz prozaičnog razloga što su političari i dežurni dušobrižnici trenutno na godišnjim odmorima i nije im padalo na pamet prekidati ih čak ni zbog tako drastičnog trovanja mladih hrvatskih umova.

Ali, svi oni koji budu napadali "Bar" kao oličenje sirovog balkanskog primitivizma i TV-tvrtke koja je u bezočnoj trci za profitom žrtvovala sve evropske vrijednosti su u krivu iz dva razloga.

"Bar", kao i njegovi preteče "Survivor" i "Big Brother" su originalno nastali u Švedskoj i Nizozemskoj - državama koje mnogim našim eurofilima predstavljaju oličenje svega onog najboljeg što Evropa predstavlja i što bi svakom Hrvatu trebao biti uzor.

Nadalje, "Bar" je barem u nečem istinski "reality show". "Reality" znači "stvarnost", a omladina koju su desetljeće i pol učili kako nasilje, bezobrazluk, nerad, primitivizam i nemoral predstavljaju siguran put do slave, bogatstva i lagodnog života predstavlja hrvatsku stvarnost. Natjecatelji "Bara" - koji su barem na trenutak ostvarili san većine mladih Hrvata - su samo odraz te stvarnosti.

- 01:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 20.08.2005.

Hitler kao holivudska banalizacija zla

Malo sam bacio oko na američku mini-seriju Hitler: rađanje zla. Ona je snimljena 2003. godine i njena premijera je predstavljala popriličan medijski događaj zbog navodnih kontroverzi. Dio američkih kritičara se bunio zbog toga što se bavi Hitlerovim djetinjstvom i mladošću te tako najvećeg zlotvora 20. stoljeća navodno "humanizira" i tako opravdava njegove postupke.

Ono što sam imao prilike vidjeti bilo je nešto sasvim suprotno. Hitler je u potpunosti dehumaniziran i sveden na karikaturu dostojnu sirove propagande iz razdoblja drugog svjetskog rata. Inače dobri Robert Carylyle ga glumi kao šizofrenika prema kome je Begbie iz Trainspottinga oličenje duševnog zdravlja i uzornog građanina. Nema nijednog negativnog stereotipa kojeg ova mini-serija nije iskoristila - nasilnik, kukavica, kompleksaš, nasilnik i despot prema ženama, neurotik itd.

To možda i ne bi bilo tako loše da mini-serija nacizam i Hitlerovu Njemačku nije svela na Hitlera, a samog Hitlera na iracionalnu mržnju prema Židovima čiji korijeni, naravno, nisu objašnjeni. Što, dakako, i ne iznenađuje s obzirom tko drma Hollywoodom i tko se trudi iz svojih proizvoda očistiti sve što bi se na bilo koji način moglo protumačiti kao nekakav antisemitizam. Iz svega se može zaključiti da nacizam možda i ne bi bio tako loš da nije bilo Hitlera, a i da sam Hitler možda ne bi bio loš da nije bio antisemit.

Što zbog ziheraštva, što zbog "političke korektnosti", što zbog nastonja da se na mala vrata kritizira Busha, cijela tragična priča o propasti Weimarske republike je pojednostavljena do neprepoznatljivosti. Nema ni govora o vodećim industrijalcima, generalima i kulturnom establishmentu koji je u Hitleru vidio spas Njemačke; ništa se ne govori o versailleskom poniženju, ekonomskoj krizi, pa ni o velikonjemačkoj "Drang Nach Osten" ideologiji koja je bila prava srž nacističkog pokreta. Zato se u epilogu filma samo spominju 6 milijuna Židova, a ne 20 milijuna Rusa; spominje se osvajanje Zapadne Evrope, a ni govora o Wehmrachtovim pustolovinama u istočnijim dijelovima ovog kontinenta, uključujući i naše krajeve.

Ali je možda najgore u ovoj mini-seriji to što ona nikoga neće uspjeti uvjeriti da bi današnjem svijetu mogla prijetiti opasnost od nekoga sličnog Hitleru. Jer patetična karikatura koju pokazuje Hitler: rađanje zla nije bila u stanju pokrenuti dvije nacrtane ovce na zidu, a kamoli zavesti najprosvijećeniju i najnapredniju naciju Evrope i pokrenuti svjetski rat.

- 20:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 17.08.2005.

Hrvatski medijski vandali

Nova TV ne samo što ohrabruje antisocijalno ponašanje kod sudionika svojih reality showova, nego daje isti primjer vlastitim novinarima.

Krasan primjer je dala novinarka (kojoj nisam zapamtio ime) koja je, u nastojanju da za prilog u današnjim Vijestima dokaže superiornost klasičnih nad Internet-enciklopedijom, namjerno vandalizirala hrvatsko izdanje Wikipedije i u članku o povijesti Hrvatske napisala kako je RH član EU od prosinca 2004. godine. U prilogu je tvrdila kako je "trebalo 30 sati" da netko ispravi tu grešku, dok log promjena tvrdi suprotno - prvi pokušaji vandalizma su suzbijeni u roku od nekoliko minuta.

Dakle, Nova TV u svojim redovima ima "novinarku" koja je radi jednog bezveznog priloga spremna sabotirati javni izvor informacija, širiti dezinformacije i konačno lagati u samom prilogu.

Nekako sumnjam da će zbog svega ovoga biti ikakvih posljedica, niti da će se Hrvatsko novinarsko društvo ili bilo koji medijski dušobrižnik javiti o cijelom slučaju.

UPDATE:

Novinarka koja je napravila prilog se zove Barbara Golja.
- 23:58 - Komentari (21) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.08.2005.

Hrvatski san u "Baru"

Malo sam bacio vremena na "Bar" i konačno uhvatio malo vremena da mu posvetim par riječi u ovom blogu.

Izgleda da su Mario Kovač & Co. dobro analizirali prvu sezonu "Big Brothera" i došli do zaključka kako je osnovna, neki kažu i kobna, greška u tom reality showu bila ta što su Ozren i Krešo otpali na samom početku i tako izazvali brojne fanove showa da se nakon par tjedana počnu žaliti na to da je show izgubio svoje najzabavnije sudionike. Naravno, pod zabavom u reality showovima se obično podrazumijeva ono što je za izvor zadovoljstva za gledatelje, dok za same sudionike ta zabava predstavlja bol, patnju i poniženje.

Izgleda da je uloga "najzabavnijeg" sudionika u "Baru" pripala Edmondu, crnom manekenu iz Sierra Leone koji je preživio prvi krug eliminacije usprkos izjave "kako mrzi sve Hrvate". Ma koliko ta izjava živcirala hrvatske nacionaliste, pa čak i one koji se protive nacionalizmu kao takvom - u ovom slučaju su Hrvati kao narod žrtve crnačkog rasizma i šovinizma - očito je da ona gledateljima "Bara" nije toliko važna koliko prilika da u Edmondu vide ono što nisu vidjeli u "Big Brotheru" - oličenje hrvatskog sna.

Hrvatski san je, dakako, negacija američkog sna i najlakše se može definirati kao ekspresno brzo ostvarenje slave, luksuza i bogatstva bez ijedne prolivene kapi znoja i sa što je moguće više bahatosti i bezobrazluka prema ljudima oko sebe. Hrvatski san, onakav kakvim ga pokazuje Edmond - ostanak u "Baru" bez da radi išta i krajnji bezobrazluk prema kolegama - predstavlja spas za Novu TV koja je u samom konceptu ovog reality showa imala ozbiljnu manu - manu koja je "Pripravnik", jedan slični reality show, učinila daleko manje gledanim nego u drugim zemljama. Naime, bilo je teško zamisliti da bi hrvatska publika, pogotovo ona mlađa, kao zabavu može prihvatiti emisiju u kojoj sudionici moraju - zamislite - raditi i čak snositi odgovornost za svoje postupke.

Zato će situacije poput onih u kojima sudionik završi u zatvoru zbog nasilničkog ponašanja postati sve češće u "Baru". I isto je sasvim jasno da će nacija u takvim delinkventima vidjeti svoje nove heroje.
- 23:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 10.08.2005.

MINI-RECENZIJA: Mali Cezar (1931)

MALI CEZAR
(LITTLE CAESAR)

uloge: Edward G. Robinson
režija: Mervin Le Roy
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 1931.
distribucija: Intercomm Issa

Da nema Chaplinove kolekcije, Mali Cezar bi po godini proizvodnje vjerojatno bio najstariji film dostupan u hrvatskim videotekama. Snimljen 1930. godine, a distribuiran godinu dana kasnije, ljubiteljima filmskog evergreena pruža rijetku priliku da vide kako se Hollywood "prešaltavao" s nijemih na zvučne filmove - u ovom slučaju se to vidi po na trenutke iritantnom preglumljivanju, korištenju naslova umjesto naracije i ne baš sjajnoj montaži i zvuku. Film te nedostatke, s druge strane, nadoknađuje s velikom dozom realizma. Glavni lik - sitni gangster Rico (kojeg tumači legendarni Edward G. Robinson) koji se vrtoglavo uspinje na mjesto "bosa svih bosova" da bi se još brže s njega strmoglavio - više je nego očito temeljen po Al Caponeu, koji je u vrijeme snimanja filma vedrio i oblačio po Chicagu. I neki drugi likovi, situacije pa čak i imena su posuđeni s naslovnica novina, čime je Warner Bros uspostavio tradiciju društveno angažiranih filmova po kojima će biti poznat 1930-ih godina.

Kao i sva izdanja iz kolekcije, Mali Cezar dolazi s hrpom dodataka. Uz 15-minutni dokumentarac, posebna poslastica je Warnerova filmska večer - niz kratkih filmova koji su godine 1930. bili prikazivani kao dodatak Malom Cezaru. Od njih je najbolji socijalno angažirani film sa Spencerom Tracyjem kao nezaposlenom veteranu koji razmišlja da zločinom prehrani obitelj. Film prati i prilično zanimljiv audio-komentar filmskog povjesničara Richarda Jewela.

OCJENA: solidan (++)
- 16:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.08.2005.

MINI-RECENZIJA: Mandžurijski kandidat (2004)

MANDŽURIJSKI KANDIDAT
(THE MANCHURIAN CANDIDATE)

uloge: Denzel Washington, Liev Schreiber, Meryl Streep, Jon Voight
režija: Jonathan Demme
proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2004.
distribucija: VTI

Mandžurijski kandidat, politički triler Johna Frankenheimmera iz 1962. godine je jedan od najprecijenjenijih filmova u povijesti, koji svoj kultni status ima prije svega zahvaliti (ne)sretnom spletu povijesnih okolnosti, odnosno frapantnoj sličnosti zapleta s nekim detaljima Kennedyjevog ubojstva. No, čak i ako mu se priznaju neki nedostaci, Frankenheimmerov klasik je svjetlosnim godinama iznad razine koju je dostigao moderni remake Jonathana Demmea.

Početak zapleta je iz korejskog rata premješten u prvi zaljevski rat 1991. godine kada američka patrola na čelu s kapetanom Marcom (Washington) završi u iračkoj zasjedi iz koje će je izvući heroizam narednika Raymonda Shawa (Schreiber). Barem tako tvrdi službena verzija na temelju koje je Shaw, inače sin utjecajne senatorice (Streep), dobio Medalju časti i poticaj za vlastitu političku karijeru. No, nekako baš u vrijeme kada Shaw zahvaljujući majci dobije potpredsjedničku nominaciju Demokratske stranke, Marco, kojeg su mučile noćne more, počinje sumnjati da je bio podvrgnut pranju mozga, a istraga pokazuje kako bi iza svega mogla stajati moćna korporacija Manchurian Global.

Moglo bi se reći kako su Demme i njegov tim malčice pretjerali u nastojanju da novu verziju učine što aktualnijom. Točnije, film su tempirali i dizajnirali tako da što moguće bolje posluži Demokratskoj stranci u svrgavanju Georgea W. Busha na predsjedničkim izborima 2004. godine. Tako je opake komuniste iz originala zamijenila bezlična multinacionalna korporacija, a hladnoratovsku paranoju rat protiv terora. Scenarij je bio daleko manje inventivan u adaptiranju temeljnih elemenata zapleta na nove okolnosti, tako da nova verzija Mandžurijskog kandidata obiluje logičkim rupama i neuvjerljivostima. Film je napravio ozbiljan promašaj i time što je glavna negativka po svom izgledu i karakteru daleko bliža demokratskoj uzdanici Hillary Clinton nego ijednom liku iz Bushove administracije. Još je veći promašaj i taj što filmaši, koji sebe vole opisivati kao prosvijećene liberale i ljevičare, nemaju dovoljno hrabrosti lik kojeg tumači Denzel Washington spetljati s bjelkinjom. Iako vrlo dobro odglumljen i na trenutke fino režiran, Mandžurijski kandidat se ne može ocijeniti drukčije nego kao promašaj kojeg će, za razliku od originala, brzo prekriti zaborav.

Na DVD-u, kao što je običaj s Paramountovim izdanjima, ima pregršt dodataka od kojih su možda najzanimljiviji razgovori s "političkim komentatorima" - u stvarnosti lijevo orijentiranim pjesnicima, piscima, glumcima i filmašima koji iskazuju duboko uvjerenje kako će američki narod na izborima 2004. godine "progledati" i odbaciti "korporativnu" politiku. Nakon takvih izjava možemo biti sretni što za vrijeme drugog svjetskog rata nije postojao takav američki kulturni establishment, jer bismo inače danas svi govorili njemački.

OCJENA: podnošljiv (+)
- 14:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Novi link

Čisto reda radi, kada netko kao Darko Macan pokrene vlastiti blog, moja je dužnost da ga stavim među linkove.
- 13:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Iračko krvoproliće u Americi

Kritičari američke invazije na Irak uporno tvrde kako taj pothvat neće postići ništa osim izazivanja još većeg krvoprolića, i to na teritoriju država koje u njemu sudjeluju. Mnogi drže da su teroristički masakri u Madridu i Londonu dokaz u prilog te teze.

A sada, po svemu sudeći, irački rat je izazvao krvoproliće u samoj Americi. Na buvljaku u okrugu Floyd, država Kentucky, 65-godišnji Douglas Moore i 56-godišnji Michael Wayne Smith su počeli razgovarati na temu rata u Iraku. Smith je, spomenuvši nedavnu smrt 14 rezervista iz Ohia, iskazao svoje protivljenje ratu. Moore je, pak, izjavio kako to nije ništa, jer "svaki tjedan isti broj ljudi gine u prometnim nesrećama". To je izazvalo izmjenu malo žešćih riječi, zatim potezanje šaka, da bi dva muškarca na kraju potegla pištolje jedan na drugog. Moore je bio nešto brži pa je Smith ubrzo preminuo od posljedica ranjavanja.

Moore je pušten od strane policije nakon što je izjavio da je djelovao u samoobrani. Prema izjavama očevidaca i rodbine, Moore i Smith su bili dugogodišnji prijatelji i dobro su znali kako imaju različite stavove o ratu u Iraku.

Ovo nije prvi slučaj da različita mišljenja po pitanju rata izazivaju krvoproliće među Amerikancima. Najpoznatiji slučaj se zbio 1970. godine za vijetnamskog rata kada je Nacionalna garda Ohia u krvi ugušila pobunu anti-ratnih studenata na Sveučilištu Kent.
- 13:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 03.08.2005.

Prvi dojmovi o "Baru"

Za Bar, novi reality show Nove TV, se ne može reći da je epohalan trenutak u povijesti hrvatskog TV-stvaralaštva, ali nije ni neko veliko razočarenje. Sudeći po prve dvije epizode, prilično je bolji od Survivora, iako to i nije neko dostignuće.

Isto je tako vidlljivo da je Mario Kovač, jedan od bivših story editora Big Brothera, učio na prethodnim greškama. Tako su kandidati raznovrsniji i mnogo se bolje koriste potencijali za raznovrsne dramske situacije.

Za Edmonda, jedinog crnca u ekipi, se već može vidjeti da će biti najveća drama queen, dakle najveća zvijezda u showu, barem ukoliko ga ne izbace u prvoj rundi. To je malo vjerojatno, s obzirom da se nitko ne usudi učiniti potez koji bi itko mogao protumačiti kao rasistički. Zato će se Edmondo prolaziti "lišo" čak i nakon takvih gafova kao što je izražavanje mržnje prema cijeloj hrvatskoj naciji. S druge strane, Edmondo ima razloga da bude ljut na producente showa, isto kao što bi svatko od nas bio ljut da mu na službenoj web-stranici i drugim promotivnim materijalima showa rodni grad presele iz Hrvatske u Italiju ili Rumunjsku.

- 15:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 02.08.2005.


Američki vojnik degradiran zbog bloga


Leonard Clark, 40-godišnji pripadnik Nacionalne garde iz američke savezne države Arizona koji trenutno služi u Iraku, degradiran je iz čina specijalista u čin razvodnika i globljen s 1640 US$ nakon što je na svom blogu objavio vojnu tajnu.

Clark, žitelj grada Glendalea, u civilu radi kao nastavnik u vrtiću i četiri puta se kandidirao za člana državne skupštine u Arizoni.

Američka vojska u Iraku dozvoljava svojim pripadnicima da održavaju blogove, ali im je strogo zabranjeno objavljivanje svega što se smatra vojnom tajnom kao i izvještavanje o smrti i ranjavanju svojih drugova sve do trenutka kada o tome budu službeno obaviještene njihove obitelji.
- 12:54 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>