Draxblog 2

Aleksandar Sićušni

Blitz je napravio uistinu izvrstan potez time što je Stoneovog Aleksandra - kojemu su, po običaju dodali pridjev Veliki, valjda da neke od domaćih nacionalista ne dovedu u zabludu kako je riječ o biografiji starojugoslavenskog kralja – lansirala istovremeno s američkom premijerom. Da su, po običaju, čekali tri-šest mjeseci ne bi ga nikako mogli reklamirati kao "najveći film godine" i ne bi mogli skrivati neugodnu činjenicu da je 150 milijuna US$ vrijedan spektakl doživio ne fijasko, nego blamažu na američkim kino-blagajnama, ne uspjevši u prvom vikendu prikazivanja ući među pet najgledanijih.

Iako je uz ignoriranje od strane publike išao i "topli zec" od strane američke kritike, mnogi drže kako je razlog Stoneovog neuspjeha isti onaj koji je prije malo manje od mjesec dana došao glave predsjedničkoj kampanji Johna Kerryja – homofobija zatucanih prostačkih američkih masa. Tvrdi se kako, za razliku od Hollywooda, prosječni Amerikanac nije spreman za spektakl koji će jednu od najvećih povijesnih ličnosti prikazati kao homoseksualca a "alternativni životni stil" kao nešto što je bilo općeprihvaćeno u jednoj od najnaprednijih civilizacija svijeta.

Ja dotični film još nisam gledao pa ne mogu o tome dati svoj sud, ali mi se čini da je Aleksandar propao iz istih onih razloga koji su svojevremeno došli glave Gigliju – jednostavno nije bio dobar film.

Ono što je ipak najtužnije u cijeloj priči jest to da će krah Stoneovog filma otežati posao Bazzu Luhrmanu koji je mislio raditi svoj verziju Aleksandrove biografije s Leonardom di Caprijem u glavnoj ulozi. Mogla bi se ponoviti tragična priča Stanleya Kubricka čiji je ambiciozni projekt Napoleonove biografije zagušen u kolijevci nakon komercijalnog kraha de Laurentiisovog Waterlooa 1970. godine.

Big Brother – Slomljena osovina

Big Brother je konačno stigao do stadija igre u kojem svaki od sudionika ima više od 50 % šansi da ostane u finalu.

To su, doduše, samo teoretske šanse jer je, s obzirom na ankete, manje-više izvjesno da će među završnih četvoro neće biti Ana ni Antonija.

Ono što se nazivalo "osovinom" Big Brothera – dvije kandidatkinje koje su mnogi unaprijed vidjeli u finalu – je razbijena. Anin plan da putem nedužne pričice o snu stvori glasački blok s Antonijom, Sašom i Zdravkom i tako osigura izbacivanje Marine, Valentine i Alena je propao.

U ovom krugu odlazi Antonija, a iza nje Ana, dok će na kraju, po svemu sudeći, jedan jedini muškarac odlučiti hoće li u završnom krugu ostati Marina ili Valentina.

Naravno, kao i mnogo puta dosada, vrlo je lako da će prognoze na temelju onoga što nam servira RTL Televizija, Jutarnji list (kojeg je tokom večerašnjeg showa bila prisiljena demantirati Paola Bajlo, Marinina sestra) i službeni sajtovi imati malo veze sa stvarnošću. Big Brother kuću uvijek mogu pogoditi neki neočekivani događaji pa je moguće da Ana i Antonija zajedno dočekaju slijedeću subotu u Big Brother kući.

Big Brother – Željko Kennedy vs. Sanja Nixon

Big Brother – Igranje na sigurno

Nakon nekoliko dana neizvjesnosti, RTL Televizija se odlučila ići linijom manjeg otpora. Umjesto da svoj najgledaniji (i zlobnici kažu, jedini uistinu gledani) dio vlastitog programa prebace iza 22 sata, odlučili su ga ostaviti u terminu 20:15, ali pročišćenog od "alkohola, cigareta, golotinje, seksa" i svega onoga što "šteti djeci" i "vrijeđa dostojanstvo čovjeka".

Ta je odluka motivirana jasnom ekonomskom računicom. Najvjernija publika Big Brothera su djeca i tinejdžeri, isto kao što se upravo na njima ostvaruju najveći prihodi od oglašavanja. Cenzurirana varijanta se također može, isto kao i dosada, reprizirati u podnevnom terminu i tako donijeti dodatni prihod. Svega toga ne bi bilo ako bi show u dosadašnjoj varijanti bio emitiran iza 22 sata.

Doduše, s obzirom na to kako je RTL Televizija u svojim dnevnim sažecima i dosada pokazivala prilično selektivan pristup događanjima u Big Brother kući, teško da će gledatelji primijetiti neku bitnu razliku.

Ono što će daleko više djelovati na show bit će tzv. sat privatnosti od 7 do 8 sati kada su isključene kamere i mikrofoni. Iako većina publike očekuje da će ukućani to razdoblje iskoristiti za zadovoljavanje određenih potreba, mnogo je vjerojatnije da će oni koji u to vrijeme budu budni vrijeme iskoristiti za dogovore o nominacijama, pilanje Željka o tome kako se show doživljavao vani i slična kršenja Pravila.

Big Brother – Još jedan udarac hrvatskom snu

Mnogi, pogotovo oni koji se nazivaju fanovima showa, će odluku Vijeća za elektroničke medije nazvati "licemjerjem", "podilaženjem lažnom moralu" i sl. I gotovo je sigurno da će žestina takvih reakcija biti obrnuto proporcionalna starosti onih koji reagiraju.

Činjenica je da je Big Brother najpopularniji među najmlađom populacijom i činjenica da od njih RTL-T i sponzori uzimaju najviše novaca. Odluka da se show emitira iza 22 sati će RTL-T prilično pogoditi, a druga alternativa – debelo cenzurirani show u 20:15 će biti još gora. I ovakav, "žestok i divalj" Big Brother je mnogim fanovima, pogotovo onim mladim, postao "dosadan" zbog tzv. "obiteljske atmosfere" i nedostatka "cool" događanja.

Stoga je prikazivanje Big Brothera u terminu koji je za takve sadržaje daleko primjereniji ipak bolja alternativa. Oni koje zanima seks, egzibicionizam, golotinja, prostačenje, razbijanje, "kulerske" spike, pušenje, opijanje i slične metode zgrtanja milijun kuna bez ikakvog fizičkog ili mentalnog napora će to moći gledati iza 22 sata. A u takvoj zabavi će, barem teoretski, uživati samo oni koji su dovoljno stari ili iskusni da znaju razliku između gorke stvarnosti i hrvatskog sna.

Novi izgovor za Hollywood

Jedan od najspektakularnijih holivudskih flopova zbio se prošlog vikenda kada je Alfie na američkom box-officeu s bijednih 6,5 mil. US$ završio na 5. mjestu.

Wayne Llewelyn, predsjednik distribucije Paramounta, odmah je pronašao zgodno objašnjenje za taj neuspjeh. Kaže da je "konzervativni etos" koji se "iskazao na prošlim izborima pogodio film", jer, eto, gledatelji nisu željeli film o tipu koji "šara okolo".

Sve je to lijepo i krasno, ali je istina, kao i obično daleko prozaičnija. Naime, daleko je jednostavnije objašnjenje da remake Alfiea, filma koji je svojevremeno proslavio Michaela Cainea, možda i nije bio baš najbolja ideja. S obzirom da je dotični film snimljen 1960-ih, većina originalnih fanova su u šezdesetim, dakle ne baš u stanju da trče u kino poput današnjih tinejdžera. Još je gluplja ideja bila da se drama koja se bavi temama aktualnim za Britaniju 1960-ih pretvori u romantičnu komediju smještenu u New York. A ni Jude Law, sa svim svojim talentom, nije ni do gležnja Michaelu Caineu.

Naravno, kada je Fahrenheit 911 zaradio 100 milijuna US$ nitko se nije usuđivao spominjati nekakav "konzervativni etos".

Fantomski bijes

Ono što je možda najočekivanija operacija u povijesti ratovanja – američka ofenziva s ciljem uspostavljanja kontrole u iračkom gradu Falluji – upravo je započela. Grad koji se već mjesecima nalazi van domašaja američkih snaga i iračke prijelazne vlade je postao simbolom otpora okupaciji. No, Amerikanci taj grad žele zauzeti iz mnogo praktičnijih razloga – u siječnju bi se u Iraku trebali održati izbori koje je jednostavno nemoguće održati u situaciji kada se veliki dijelovi zemlje, uključujući jedan tako veliki urbani centar, nalaze u rukama pobunjenika.

Stoga su posljednjih nekoliko mjeseci Amerikanci koncentrirali veliki broj snaga oko tog grada, a podršku im trebaju pružati i snage nedavno osnovane iračke Nacionalne garde. Dugo očekivani napad je odgađan zbog niza razloga od kojih su najvažniji bili američki predsjednički izbori. Većina stručnjaka smatra da je grad u posljednjih mjeseci dobro utvrđen i pripremljen za obranu, te da se u njemu nalazi barem nekoliko tisuća dobro izvježbanih i fanatično motiviranih gerilaca koji će u uličnim borbama napadačima nanijeti velike gubitke. Nakon što su izbori održani, američko političko i vojno rukovodstvo je izgubilo svaki razlog za čekanje i nakon formalnog pristanka iračke vlade pokrenulo akciju pod šifrom Phantom Fury.

Očekuje se da će ovo biti najspektakularnija, ali i potencijalno najkrvavija bitka otkako su američke snage ušle u Irak. I javnost i sami vojnici su pripremljeni za to da bi u pitanju mogli biti tjedni ako ne i mjeseci, te da će proces čišćenja grada biti dosta nalik istjerivanju vijetkongovskih gerilaca u gradu Hue 1968. godine – dugoj i krvavoj operaciji koja je TV-novinara Waltera Cronkitea svojevremeno uvjerila u to da Amerikanci u Vijetnamu ne mogu ostvariti vojnu pobjedu.

Hoće li američki marinci izbjeći gorku sudbinu JNA u Vukovaru i ruske vojske u Groznom vidjet će se u slijedećih par dana.

Anatomija Bushovog trijumfa

Nakon što se prašina malo slegla i svijet suočio s činjenicom da će George W. Bush ostati u Bijeloj kući, započelo je bjesomučno traženje odgovora na pitanje kako se to moglo dogoditi.

Naravno, odgovor na to pitanje nije jednoznačan i prečesto ovisi o predrasudama, simpatijama i antipatijama onih koji ga postavljaju. No, koliko-toliko hladna i objektivna analiza bi mogla koliko-toliko iskristalizirati barem nekoliko glavnih faktora koji su pridonijeli Bushovoj pobjedi.

Ono što je sasvim sigurno jest da se mantra većine Bushovih protivnika u protekle četiri godine – krađa glasova i bezočno izigravanje volje američkih birača – ne može primijeniti na ove izbore. Usprkos određenog broja tehničkih pogrešaka, pa i ponekog slučaja manipulacije listićima i biračkim popisima – što je sve, s obzirom na same dimenzije cijelog izbornog procesa bile neizbježne - George W. Bush je dobio izbore s jasnom i nedvosmislenom potporom većine američkih građana i nitko, za razliku od prije četiri godine, ne može osporavati legitimnost njegovog mandata.

Dosta se govori o tome kako je američko biračko tijelo bilo izmanipulirano od strane pro-Bushovskih medija te da su mnogi na birališta otišli u blaženom neznanju o propasti američke okupacije Iraka, katastrofalnom stanju ekonomije, intelektualnim sposobnostima predsjednika i svemu onome što je svakog normalnog čovjeka moralo uvjeriti da glas daju Kerryju. Ni ta teza, u najmanju ruku, ne drži vodu. Ako postoji nešto što je karakteriziralo ovu kampanju onda je to činjenica da su se vodeće američke televizijske kuće i novine itekako potrudile da dugogodišnju mantru američkih konzervativaca o "liberalnim medijima" pretvore u stvarnost. Veliki broj novina koji su na prošlim izborima bile podržale Busha su ove godine prešle u Kerryjev tabor. Mnogi ugledni novinari, TV-voditelji i komentatori su se natjecali u izražavanju podrške demokratskom kandidatu, a njihove kuće su se natjecale u objavljivanju onih informacija koje bi dovele u sumnju sposobnost Georgea Busha da vodi zemlju. Najpikantniji i potencijalno najštetniji skandali su ostavljeni pred sam kraj, kada se pretpostavljalo da Bushov tim imati najmanje prilike da se brani. Pri tome su se vrlo često primjenjivali i prilično upitni standardi novinarske struke. Ako se nekoga mora proglasiti krivcem za Bushovu pobjedu, to sasvim sigurno nije američki medijski establishment.

Pređimo, dakle, na ona objašnjenja koja daleko više drže vodu:

1) Kršćanski fundamentalisti vs. homoseksualci

Mnogo više temelja ima teza prema kojoj su Bushu pobjedu donio iznenađujuće veliki odziv kršćanskih fundamentalista – grupacije koja je 2000. godine ostala kod kuće. Izlazne ankete tvrde kako se najveći broj američki glasača pri svom izboru vodio tzv. "moralnim vrijednostima" te da je među tom skupinom Bush imao neosporni primat nad Kerryjem. Također se uzima u obzir kako su zajedno s predsjedničkim izborima u 11 američkih država održani referendumi na kojima su građani odlučivali o eventualnoj ustavnoj zabrani istospolnih brakova. Mogućnost da iskažu svoje mišljenje o "protuprirodnim grešnicima" je mnoge kršćane dovela na birališta i tako im dala priliku da usput daju glas predsjedničkom kandidatu kojeg drže svojim.

Iako ovo predstavlja vrlo uvjerljivo i relativno jednostavno objašnjenje, treba ga uzeti s određenom rezervom. Prvo, ono se temelji na istim onim "izlaznim" anketama koje su govorile o Kerryjevoj uvjerljivoj pobjedi. Drugo, u dvije od jedanaest država ustavni amandmani protiv homoseksualnih brakova su izglasani, ali je Bush u njima svejedno ostao kratkih rukava. U državi Oregon se to dogodilo usprkos Kerryjeve visoke pobjede i izglasavanja svih mogućih demokratskih kandidata. Homofobija, dakle, nije ograničena na jednu stranku ili točno skupinu glasača.

2) Nacionalna sigurnost i osobna nesigurnost

Većina anketa i promatrači drže kako predizborno ukazanje Osame bin Ladena i njegova implicitna podrška Kerryju nije imala ama baš nikakvog učinka na birače. To je vjerojatno točno, ali samo zato što su glasovi po pitanju sigurnosti već bila kristalizirani u umovima američkih birača. Ako je Osama imao nekakav utjecaj, on je bio među sićušnom, ali prilično važnom skupinom neodlučnih birača. Američka dosadašnja izborna praksa tvrdi kako su neodlučni birači oni koji u posljednji trenutak glasaju protiv trenutne vlasti. No, u slučaju izbora 2004. godine važila su neka drukčija pravila.

Veliki broj tih glasača nije bio zadovoljan mnogim aspektima i rezultatima Bushove politike te bi u normalnim okolnostima dao glas demokratskom izazivaču. Ali 2004. godine SAD nisu bile u normalnim okolnostima – našle su se u ratu i mnogi birači su, opravdano ili neopravdano, držali da bi mijenjanje predsjednika predstavljalo prvi korak do kapitulacije, odnosno da bi neprijatelji SAD Bushov poraz shvatili kao svoju pobjedu. Mnogi su se sjetili i posljednjeg slučaja da su SAD promijenile vladajuću stranku usred rata – godine 1968. – te kako je sve to završilo sramotnim debaklom u Vijetnamu.

Kerryjevo odbijanje da se nedvosmisleno izjasni o svojoj politici prema Iraku kao i ne baš previše dosljedno postupanje uoči izbora je mnoge uvjerilo kako bi Bushov ostanak u Bijeloj kući značio ne samo jasnu poruku američkim neprijateljima nego i opciju koja bi mnogim građanima bila jasna i predvidljivu politiku kojoj bi se svaki pojedinac mogao lakše prilagoditi.

3) Reakcija

Nazivati Amerikance "reakcionarnom" nacijom više neće biti isprazna ideološka floskula, nego i dobar opis fenomena koji je Bushu itekako pomogao na ovim izborima i koji se u engleskom jeziku naziva backclash.

Naime, George W. Bush je tokom ovih izbora bio izložen takvoj propagandnoj harangi kakva nije zabilježena u povijesti. Nijedna javna ličnost nakon Adolfa Hitlera 1940-ih godina nije bila metom tako bjesomučnih kritika, izrugivanja i mržnje koja je nekada skretala u patološke vode. Bushovi kritičari, dolazili oni iz same Amerike ili izvana, su, kako se kampanja bližila kraju, gubili suptilnost i takt kao i sposobnost da zamisle kako bi njihova propaganda mogla imati suprotni učinak.

Možda je najbolji primjer tzv. Operacija Clark County koju je pokrenuo britanski ljevičarski list Guardian. Okrug Clark u strateškoj državi Ohio su stručnjaci proglasili jednim od mjesta gdje bi Kerry mogao povući glasove neophodne za pobjedu (koji su se, s obzirom na relativno sitnu prednost Busha pred Goreom 2000. godine, činili dostižnim). Guardian se dočepao biračkih popisa iz tog okruga i pronašao adrese desetina tisuća koji su se bili izjasnili kao "nezavisni" (u SAD se birači mogu registrirati po stranačkoj pripadnosti kako bi mogli glasati na preliminarnim izborima svoje stranke). Guardian je svoje čitatelje pozvao da svakom od njih pošalju pismo u kojem bi ih zamolili da svoj glas daju Kerryju jer je to "u interesu svijeta i same Amerike". Nekoliko dana nakon što se desetine tisuća pisama (neke od kojih su potpisali vodeći britanski intelektualci i umjetnici) stigle na adrese u okrugu Clark, Guardian je bio prisiljen prekinuti kampanju zbog stotina tisuća pisama, telefonskih poziva, faksova i E-mailova u kojima su građani okruga Clark nedvosmisleno iskazali kako im se ne sviđa da se netko izvana pokušava petljati u nešto što je isključivo njihovo ustavno pravo. Na samim izborima je okrug Clark (kao i sama država Ohio) zabilježio ne baš spektakularan, ali u ovim uvjetima prilično važan porast glasova za Busha.

Sličan fenomen je, možda u nešto manjoj mjeri, djelovao i u slučaju filmova kao Fahrenheit 911 ili poruka koje su odašiljale holivudske zvijezde. Prosječni Amerikanac kojemu se život vrti oko zarađivanja za obitelj imao je malo razumijevanja za zvjezdice kojima iz nosa viri "bijelo", koji nose zlatne lančiće i voze se limuzinama. Njihove poruke su također mnoge po američkim selima i malim gradovima podsjetile na poslovicu da "nitko ne udara mrtvog konja".

4) Potcjenjivanje Georgea W. Busha

"Laž izgovorena deset puta postaje istinom" je izreka koja se može primijeniti ne samo na metu i tvorce propagande. Svi oni koji su protekle četiri godine uložili nevjerojatni trud da Busha prikažu kao idiota i nesposobnjakovića su s vremenom počeli u to vjerovati i držati kako se ne trebaju baš previše truditi da ga otjeraju iz Bijele kuće.

Na temelju Bushove biografije bi se teško moglo zaključiti kako je riječ o previše sposobnom i inteligentnom čovjeku, ali je tokom kampanje izronio jedan prilično zanimljiv (i od strane medijskog establishmenta ignoriran) detalj – vojna dokumentacija obojice predsjedničkih kandidata. I Bush i Kerry su tako prilikom ulaska u Nacionalnu gardu, odnosno američku mornaricu, morali proći testove inteligencije. Njihovi rezultati pokazuju kako je Bush krajem 1960-ih imao nešto malo veći IQ od svog budućeg protivnika.

Čak i kada se u obzir uzmu posljedice konzumiranja nekih štetnih tvari tokom 1970-ih i 1980-ih, kod Busha je ostalo ipak više moždane mase nego što se većina njihovih kritičara usudila priznati. Bush je bio dovoljno inteligentan da spozna svoje nedostatke i nastoji ih kompenzirati izborom kvalitetnih suradnika. Dok se još može raspravljati da li je to postigao sa svojom administracijom, danas više nitko ne može sporiti kako je to postigao sa svojim izbornim timom.

Karl Rove, koji je vodio Bushovu predizbornu kampanju i koji je zbog nekih kontroverznih i naizgled besmislenih poteza često bio metom kritika iz redova samih Bushovih pristaša, pokazao se vrhunskim političkim operativcem. Bushova kampanja 2004. godine će ući u anale kao jedan najbolje planiranih i najbolje izvedenih pothvata u povijesti američke politike. Bush se iskazao kao vrhunski kandidat koji je čak znao vlastite slabosti pretvoriti u prednost.

James Carville, jedan od najiskusnijih i najboljih politički operativaca Demokratske stranke i arhitekt dvije Clintonove pobjede, bio je među prvima koji je shvatio da u Roveu ima sebi ravnog i bio prilično sretan što ga Kerry nije bio angažirao. Carville je shvatio da je Kerryjev tim deklasiran i objavio demokratski poraz dvanaest sati prije nego što će to učiniti Kerry.

5) Kratkoročni pokazatelji

Ma koliko protivnici Georgea W. Busha to željeli negirati, američki predsjednik je u protekle četiri godine uspio prikupiti barem neke argumente za svoj reizbor. Ono što je najvažnije jest da su se neki od tih argumenata pojavili upravo u izbornoj godini te imali određen utjecaj na birače.

Tako se fijasko u Iraku mogao kompenzirati iznenađujuće dobrim stanjem stvari u Afganistanu, gdje su održani prvi demokratski izbori. U samo godinu dana se gubitak od više od dva milijuna radnih mjesta u SAD uspio srezati napola. Američka privreda se iz recesije s početka desetljeća izvukla daleko brže nego što je to uspjelo Chiracu u Francuskoj i Schroederu u Njemačkoj. Veliki broj američkih poreznih obveznika, pogotovo onih iz srednje klase, je kratkoročno profitirao zbog rezanja poreza. U onome što je mnogim Amerikancima nakon napada 11. rujna bilo najvažnije – održavanju sigurnosti SAD – Bush je postigao nedvosmisleni uspjeh; na teritoriju SAD nije zabilježen nijedan ozbiljniji teroristički akt.

6) Dugoročni politički, kulturni i demografski trendovi

Većina promatrača promatrajući izbornu kartu primjećuje očigledan jaz između dijelova SAD koji se nalaze na obalama (tzv. "plave" države gdje demokrati imaju većinu) i unutrašnjosti (tzv. "crvene" države koje pripadaju republikancima).

Taj jaz nije samo regionalni nego se može primijetiti unutar svake pojedine države. Urbane sredine naginju demokratima, dok sela i mali gradovi pripadaju republikancima.

A i unutar pojedinih okruga se primjećuje jaz između pojedinih kategorija stanovništva. Tako s jedne strane najimućniji, najutjecajnjiji i najobrazovaniji – inteligencija, umjetnici, medijski establishment, poslovni ljudi – dijele svoju sklonost Demokratskoj stranci sa onima najsiromašnijim i najmanje utjecajnima – tinejdžerima, mladima, studentima, nezaposlenima, samohranim majkama, umirovljenicima. Između te dvije grupacije se nalazi srednja klasa – obrtnici, domaćice, obitelji s djecom – koja posljednjih godina pokazuje sve veću sklonost Republikanskoj stranci.

Ono što bi demokrate trebalo posebno brinuti jest što se porast podrške Republikanskoj stranci može pronaći i među onim kategorijama koje su tradicionalno podržavale Demokratsku stranku – farmerima, radnicima, sindikalcima, katolicima – a Bush je ove godine uspio preoteti ne baš mali dio onih glasača na koje su nekada republikanci mogli zaboraviti – crnce i Hispanoamerikance.

Demokrate treba brinuti i to što je njihova stranka, slično kao i Republikanska, postala taocem interesnih skupina i ekstremista. U slučaju republikanaca to su kršćanski fundamentalisti i vlasnici oružja, u slučaju demokrata su to ekolozi, homoseksualci, feministkinje i pacifisti. Clinton je nekada znao to kompenzirati skretanjem udesno i pridobijanjem umjerenih birača. Bushu to nije potrebno jer demografija radi u korist republikanaca. Bogobojazni farmer koji svaku nedjelju ide u Crkvu i u podrumu drži mali arsenal će za generaciju-dvije proizvesti barem dvoje-troje novih republikanaca. Lezbijska vegetarijanka koja protestira protiv nošenja krzna i prezire instituciju braka će daleko teže za generaciju-dvije proizvesti dvoje-troje novih demokrata.

Svi ovi trendovi, dakako, nisu od jučer. Oni se bilježe još od vremena Reagana, ali su nedvosmisleno potvrđeni tek na ovim izbor

7) Blogovi

Iako je o tome bilo riječi u nekim ranijim postovima, može se reći kako su se potvrdile najave da će blogovi kao jedan novi medijski i kulturni fenomen pomoći Bushu na ovim izborima.

Blogosfera se, slično kao i SAD, podijelila na lijevu i desnu, ali su, slično kao u slučaju radijskih talk-showova prije desetak i više godina, republikanci bili ti koji su bolje iskoristili mogućnosti novog medija. Njima je u prilog išlo i to što je klasični medijski establishment (novine, TV-kuće) bio okrenut Kerryju pa se pristaše Busha to nastojale kompenzirati dominacijom u blogosferi. U slučaju afere "Rathergate" blogovima je uspjelo, barem na trenutak, okrenuti javno mnijenje na stranu Busha, a to je u ovakvim izbornim utrkama bilo itekako važno.

Gotovo je

AP javlja kako je Kerry nazvao Busha i čestitao mu izbornu pobjedu.

Televizijska kuća ABC upravo javlja kako će se John Kerry u 19 sati obratiti javnosti i formalno priznati poraz.

Kako je Bush pobijedio

Iako, čisto tehnički gledano, stvar još nije gotova, većina promatrača se slaže kako je Busheva prednost u Ohiou jednostavno prevelika da bi je Kerry mogao nadoknaditi uz pomoć naknadnog prebrojavanja, poštanskih ili tzv. "privremenih" glasova.

Čak i da Kerry pokuša sudskim tužbama obrnuti rezultat u Ohiu, sama količina glasova, kao i činjenica da Bush na nacionalnom razini ima između 3 i 4 milijuna glasova prednosti (nešto manje od cijele jedne Hrvatske) ga stavlja u daleko goru poziciju od Ala Gorea koji je prije četiri godine pokušao osporiti 537 glasova a iza sebe imao pola milijuna glasova prednosti nad Bushem.

Svaki pokušaj da se nakon izbora iščupa pobjeda bi predstavljao uzaludan napor koji bi Kerryja izvrgnuo ruglu i na duži rok naškodio Demokratskoj stranci koja je na ovim izborima teško stradala ne samo u predsjedničkoj, nego i mnogim važnim senatskim utrkama.

Očekuje se da će u roku nekoliko sati ili Bush formalno proglasiti pobjedu ili Kerry objaviti poraz. Iako je Kerryjev potpredsjednički kandidat Edwards obznanio da će se Kerryjeva kampanja boriti "za svaki glas", indikativno je da se sam Kerry nije pojavio u javnosti te da se prva službena reakcija očekuje tek popodne (jutro po lokalnom američkom vremenu).

Dakle, više se ne postavlja pitanje tko će biti novi američki predsjednik nego kako je Bush sebi uspio osigurati još jedan mandat.

U slijedećih nekoliko dana, tjedana i mjeseci će se iznositi svakojake teorije i objašnjenja.

Za sada nemam baš previše vremena za objašnjavati, ali bih rekao kako je ključ Busheve pobjede bio u neodlučnim biračima. Sve ankete su ukazivale na prilično izjednačenu utrku u kojoj do posljednjeg trenutka nije bilo jasno kome će upravo oni pobjedniku donijeti taj odlučujući postotak glasova.

Demokratske stranka je svoju kampanju svela na izbacivanje Busha iz Bijele kuće i vrlo malo se govorilo što bi njihov kandidat trebao učiniti jednom kada se postigne taj cilj.

U takvim uvjetima, pogotovo kada se u obzir uzme ne baš najbolja ekonomska situacija u SAD, rat u Iraku i terorističke prijetnje, postaje jasno da su neodlučni birači pred kraj kampanje postali još neodlučniji, bez obzira što mnogi od njih nisu bili oduševljeni Bushom i njegovom politikom.

Iskustva zemalja koje su se nalazile u sličnim situacijama pokazuju da neodlučni birači obično rade dvije stvari. Ili ostaju kod kuće ili svoj glas daju za sigurnost i kontinuitet tj. onu vlast i onu politiku za koju imaju predodžbu o tome kako bi ona trebala izgledati. U ovom slučaju tim fenomenom se dobro poslužio Bush.

Bush pred pobjedom?

Kako stvari sada stoje, Busha nekih 17 % neprebrojanih listića u državi Ohio dijeli od toga da osvoji još jedan mandat.

Ankete koje su na nacionalnoj razini davale blagu prednost Bushu su, po svemu sudeći, bile u pravu. Bush trenutno na nacionalnoj razini ima 2,9 milijuna glasova više od Kerryja što znači da je osvojio 51 % glasova svih Amerikanaca. To je dostignuće kojim se ne može pohvaliti nijedan predsjednik nakon njegovog oca koji je 1988. godine potukao demokrata Dukakisa. Čak ni Clinton u prethodne tri izborne utrke nije uspio prijeći prag od 50 %.

Spekulacije o velikom odzivu su se također ispostavile točnim. Samo je problem što on nije, kao što su svi bili očekivali, pogodovao Kerryju. Očigledno je da su i republikanci moblizirali sve svoje glasačke i druge resurse. Također se čini da su bile ispravne najave da bi Bush mogao neznatno povećati svoje glasačko tijelo među crncima i drugim manjinama u odnosu na izbore 2000. godine.

Upravo u ovom trenutka prva velika američka TV-kuća je proglasila Busha pobjednikom u Ohiu i praktički pobjednikom izbora. Nije teško zaključiti koja. Fox News.

Mrak se ponovno spušta nad Evropu?

Ono što se danas dogodilo u Amsterdamu je možda po svojim dugoročnijim posljedicama daleko važnije od cirkusa koji se danas odvija preko Velike Bare.

Theo van Gogh, nizozemski filmaš i daleki rođak slavnog slikara Vincenta van Gogha, danas je na ulici ustrijeljen od strane za sada još uvijek nepoznatog napadača.

Van Gogh je nedavno izazvao velike kontroverze kada je zajedno sa liberalnom političarkom i bivšom somalskom imigranticom Aayan Hirsi Ali snimio "Pokoru", kratki film o zlostavljanju žena u islamskim zemljama. Nakon emitiranja filma na nizozemskoj televiziji Aayan Hirsi Ali je primila niz prijetnji i otada živi pod policijskom zaštitom.

Počinitelj današnjeg ubojstva je navodno uhvaćen nakon pokušaja bijega i kraćeg vatrenog okršaja s policijom.

Ono što se dogodilo danas će možda zauvijek srušiti mit o Nizozemskoj kao progresivnoj, prosvijećenoj i multi-etničkoj i ultra-tolerantnoj utopiji, a zajedno s njim i mit o Evropi koja se zauvijek riješila fanatizma i ubijanja kao sredstva obračuna s neistomišljenicima.

Feral našeg doba

Indeksovcima očito nije dosta to što su sebi na vrat navukli Severinu i najbolje odvjetnike koje sebi hrvatski jet-set može priuštiti. Sada je na red došao i Miomir Žužul koji najavljuje tužbu zbog toga što su indeksovci otpis duga jednom imotskom poduzeću doveli u vezu s poslovnim odnosima njegove supruge Tatjane i vlasnika dotične tvrtke.

Vremena su se promijenila i indeks.hr se neće morati bakćati s mobilizacijskim pozivima, informativnim razgovorima i porezom na pornografiju, ali su zato još uvijek aktualne naknade za "duševne boli". Još je to daleko od Feralovih standarda, ali index.hr polako ali sigurno zauzima onu medijsku poziciju koju je nekoć imao splitski tjednik.