Anatomija Bushovog trijumfa
Nakon što se prašina malo slegla i svijet suočio s činjenicom da će George W. Bush ostati u Bijeloj kući, započelo je bjesomučno traženje odgovora na pitanje kako se to moglo dogoditi.
Naravno, odgovor na to pitanje nije jednoznačan i prečesto ovisi o predrasudama, simpatijama i antipatijama onih koji ga postavljaju. No, koliko-toliko hladna i objektivna analiza bi mogla koliko-toliko iskristalizirati barem nekoliko glavnih faktora koji su pridonijeli Bushovoj pobjedi.
Ono što je sasvim sigurno jest da se mantra većine Bushovih protivnika u protekle četiri godine – krađa glasova i bezočno izigravanje volje američkih birača – ne može primijeniti na ove izbore. Usprkos određenog broja tehničkih pogrešaka, pa i ponekog slučaja manipulacije listićima i biračkim popisima – što je sve, s obzirom na same dimenzije cijelog izbornog procesa bile neizbježne - George W. Bush je dobio izbore s jasnom i nedvosmislenom potporom većine američkih građana i nitko, za razliku od prije četiri godine, ne može osporavati legitimnost njegovog mandata.
Dosta se govori o tome kako je američko biračko tijelo bilo izmanipulirano od strane pro-Bushovskih medija te da su mnogi na birališta otišli u blaženom neznanju o propasti američke okupacije Iraka, katastrofalnom stanju ekonomije, intelektualnim sposobnostima predsjednika i svemu onome što je svakog normalnog čovjeka moralo uvjeriti da glas daju Kerryju. Ni ta teza, u najmanju ruku, ne drži vodu. Ako postoji nešto što je karakteriziralo ovu kampanju onda je to činjenica da su se vodeće američke televizijske kuće i novine itekako potrudile da dugogodišnju mantru američkih konzervativaca o "liberalnim medijima" pretvore u stvarnost. Veliki broj novina koji su na prošlim izborima bile podržale Busha su ove godine prešle u Kerryjev tabor. Mnogi ugledni novinari, TV-voditelji i komentatori su se natjecali u izražavanju podrške demokratskom kandidatu, a njihove kuće su se natjecale u objavljivanju onih informacija koje bi dovele u sumnju sposobnost Georgea Busha da vodi zemlju. Najpikantniji i potencijalno najštetniji skandali su ostavljeni pred sam kraj, kada se pretpostavljalo da Bushov tim imati najmanje prilike da se brani. Pri tome su se vrlo često primjenjivali i prilično upitni standardi novinarske struke. Ako se nekoga mora proglasiti krivcem za Bushovu pobjedu, to sasvim sigurno nije američki medijski establishment.
Pređimo, dakle, na ona objašnjenja koja daleko više drže vodu:
1) Kršćanski fundamentalisti vs. homoseksualci
Mnogo više temelja ima teza prema kojoj su Bushu pobjedu donio iznenađujuće veliki odziv kršćanskih fundamentalista – grupacije koja je 2000. godine ostala kod kuće. Izlazne ankete tvrde kako se najveći broj američki glasača pri svom izboru vodio tzv. "moralnim vrijednostima" te da je među tom skupinom Bush imao neosporni primat nad Kerryjem. Također se uzima u obzir kako su zajedno s predsjedničkim izborima u 11 američkih država održani referendumi na kojima su građani odlučivali o eventualnoj ustavnoj zabrani istospolnih brakova. Mogućnost da iskažu svoje mišljenje o "protuprirodnim grešnicima" je mnoge kršćane dovela na birališta i tako im dala priliku da usput daju glas predsjedničkom kandidatu kojeg drže svojim.
Iako ovo predstavlja vrlo uvjerljivo i relativno jednostavno objašnjenje, treba ga uzeti s određenom rezervom. Prvo, ono se temelji na istim onim "izlaznim" anketama koje su govorile o Kerryjevoj uvjerljivoj pobjedi. Drugo, u dvije od jedanaest država ustavni amandmani protiv homoseksualnih brakova su izglasani, ali je Bush u njima svejedno ostao kratkih rukava. U državi Oregon se to dogodilo usprkos Kerryjeve visoke pobjede i izglasavanja svih mogućih demokratskih kandidata. Homofobija, dakle, nije ograničena na jednu stranku ili točno skupinu glasača.
2) Nacionalna sigurnost i osobna nesigurnost
Većina anketa i promatrači drže kako predizborno ukazanje Osame bin Ladena i njegova implicitna podrška Kerryju nije imala ama baš nikakvog učinka na birače. To je vjerojatno točno, ali samo zato što su glasovi po pitanju sigurnosti već bila kristalizirani u umovima američkih birača. Ako je Osama imao nekakav utjecaj, on je bio među sićušnom, ali prilično važnom skupinom neodlučnih birača. Američka dosadašnja izborna praksa tvrdi kako su neodlučni birači oni koji u posljednji trenutak glasaju protiv trenutne vlasti. No, u slučaju izbora 2004. godine važila su neka drukčija pravila.
Veliki broj tih glasača nije bio zadovoljan mnogim aspektima i rezultatima Bushove politike te bi u normalnim okolnostima dao glas demokratskom izazivaču. Ali 2004. godine SAD nisu bile u normalnim okolnostima – našle su se u ratu i mnogi birači su, opravdano ili neopravdano, držali da bi mijenjanje predsjednika predstavljalo prvi korak do kapitulacije, odnosno da bi neprijatelji SAD Bushov poraz shvatili kao svoju pobjedu. Mnogi su se sjetili i posljednjeg slučaja da su SAD promijenile vladajuću stranku usred rata – godine 1968. – te kako je sve to završilo sramotnim debaklom u Vijetnamu.
Kerryjevo odbijanje da se nedvosmisleno izjasni o svojoj politici prema Iraku kao i ne baš previše dosljedno postupanje uoči izbora je mnoge uvjerilo kako bi Bushov ostanak u Bijeloj kući značio ne samo jasnu poruku američkim neprijateljima nego i opciju koja bi mnogim građanima bila jasna i predvidljivu politiku kojoj bi se svaki pojedinac mogao lakše prilagoditi.
3) Reakcija
Nazivati Amerikance "reakcionarnom" nacijom više neće biti isprazna ideološka floskula, nego i dobar opis fenomena koji je Bushu itekako pomogao na ovim izborima i koji se u engleskom jeziku naziva backclash.
Naime, George W. Bush je tokom ovih izbora bio izložen takvoj propagandnoj harangi kakva nije zabilježena u povijesti. Nijedna javna ličnost nakon Adolfa Hitlera 1940-ih godina nije bila metom tako bjesomučnih kritika, izrugivanja i mržnje koja je nekada skretala u patološke vode. Bushovi kritičari, dolazili oni iz same Amerike ili izvana, su, kako se kampanja bližila kraju, gubili suptilnost i takt kao i sposobnost da zamisle kako bi njihova propaganda mogla imati suprotni učinak.
Možda je najbolji primjer tzv. Operacija Clark County koju je pokrenuo britanski ljevičarski list Guardian. Okrug Clark u strateškoj državi Ohio su stručnjaci proglasili jednim od mjesta gdje bi Kerry mogao povući glasove neophodne za pobjedu (koji su se, s obzirom na relativno sitnu prednost Busha pred Goreom 2000. godine, činili dostižnim). Guardian se dočepao biračkih popisa iz tog okruga i pronašao adrese desetina tisuća koji su se bili izjasnili kao "nezavisni" (u SAD se birači mogu registrirati po stranačkoj pripadnosti kako bi mogli glasati na preliminarnim izborima svoje stranke). Guardian je svoje čitatelje pozvao da svakom od njih pošalju pismo u kojem bi ih zamolili da svoj glas daju Kerryju jer je to "u interesu svijeta i same Amerike". Nekoliko dana nakon što se desetine tisuća pisama (neke od kojih su potpisali vodeći britanski intelektualci i umjetnici) stigle na adrese u okrugu Clark, Guardian je bio prisiljen prekinuti kampanju zbog stotina tisuća pisama, telefonskih poziva, faksova i E-mailova u kojima su građani okruga Clark nedvosmisleno iskazali kako im se ne sviđa da se netko izvana pokušava petljati u nešto što je isključivo njihovo ustavno pravo. Na samim izborima je okrug Clark (kao i sama država Ohio) zabilježio ne baš spektakularan, ali u ovim uvjetima prilično važan porast glasova za Busha.
Sličan fenomen je, možda u nešto manjoj mjeri, djelovao i u slučaju filmova kao Fahrenheit 911 ili poruka koje su odašiljale holivudske zvijezde. Prosječni Amerikanac kojemu se život vrti oko zarađivanja za obitelj imao je malo razumijevanja za zvjezdice kojima iz nosa viri "bijelo", koji nose zlatne lančiće i voze se limuzinama. Njihove poruke su također mnoge po američkim selima i malim gradovima podsjetile na poslovicu da "nitko ne udara mrtvog konja".
4) Potcjenjivanje Georgea W. Busha
"Laž izgovorena deset puta postaje istinom" je izreka koja se može primijeniti ne samo na metu i tvorce propagande. Svi oni koji su protekle četiri godine uložili nevjerojatni trud da Busha prikažu kao idiota i nesposobnjakovića su s vremenom počeli u to vjerovati i držati kako se ne trebaju baš previše truditi da ga otjeraju iz Bijele kuće.
Na temelju Bushove biografije bi se teško moglo zaključiti kako je riječ o previše sposobnom i inteligentnom čovjeku, ali je tokom kampanje izronio jedan prilično zanimljiv (i od strane medijskog establishmenta ignoriran) detalj – vojna dokumentacija obojice predsjedničkih kandidata. I Bush i Kerry su tako prilikom ulaska u Nacionalnu gardu, odnosno američku mornaricu, morali proći testove inteligencije. Njihovi rezultati pokazuju kako je Bush krajem 1960-ih imao nešto malo veći IQ od svog budućeg protivnika.
Čak i kada se u obzir uzmu posljedice konzumiranja nekih štetnih tvari tokom 1970-ih i 1980-ih, kod Busha je ostalo ipak više moždane mase nego što se većina njihovih kritičara usudila priznati. Bush je bio dovoljno inteligentan da spozna svoje nedostatke i nastoji ih kompenzirati izborom kvalitetnih suradnika. Dok se još može raspravljati da li je to postigao sa svojom administracijom, danas više nitko ne može sporiti kako je to postigao sa svojim izbornim timom.
Karl Rove, koji je vodio Bushovu predizbornu kampanju i koji je zbog nekih kontroverznih i naizgled besmislenih poteza često bio metom kritika iz redova samih Bushovih pristaša, pokazao se vrhunskim političkim operativcem. Bushova kampanja 2004. godine će ući u anale kao jedan najbolje planiranih i najbolje izvedenih pothvata u povijesti američke politike. Bush se iskazao kao vrhunski kandidat koji je čak znao vlastite slabosti pretvoriti u prednost.
James Carville, jedan od najiskusnijih i najboljih politički operativaca Demokratske stranke i arhitekt dvije Clintonove pobjede, bio je među prvima koji je shvatio da u Roveu ima sebi ravnog i bio prilično sretan što ga Kerry nije bio angažirao. Carville je shvatio da je Kerryjev tim deklasiran i objavio demokratski poraz dvanaest sati prije nego što će to učiniti Kerry.
5) Kratkoročni pokazatelji
Ma koliko protivnici Georgea W. Busha to željeli negirati, američki predsjednik je u protekle četiri godine uspio prikupiti barem neke argumente za svoj reizbor. Ono što je najvažnije jest da su se neki od tih argumenata pojavili upravo u izbornoj godini te imali određen utjecaj na birače.
Tako se fijasko u Iraku mogao kompenzirati iznenađujuće dobrim stanjem stvari u Afganistanu, gdje su održani prvi demokratski izbori. U samo godinu dana se gubitak od više od dva milijuna radnih mjesta u SAD uspio srezati napola. Američka privreda se iz recesije s početka desetljeća izvukla daleko brže nego što je to uspjelo Chiracu u Francuskoj i Schroederu u Njemačkoj. Veliki broj američkih poreznih obveznika, pogotovo onih iz srednje klase, je kratkoročno profitirao zbog rezanja poreza. U onome što je mnogim Amerikancima nakon napada 11. rujna bilo najvažnije – održavanju sigurnosti SAD – Bush je postigao nedvosmisleni uspjeh; na teritoriju SAD nije zabilježen nijedan ozbiljniji teroristički akt.
6) Dugoročni politički, kulturni i demografski trendovi
Većina promatrača promatrajući izbornu kartu primjećuje očigledan jaz između dijelova SAD koji se nalaze na obalama (tzv. "plave" države gdje demokrati imaju većinu) i unutrašnjosti (tzv. "crvene" države koje pripadaju republikancima).
Taj jaz nije samo regionalni nego se može primijetiti unutar svake pojedine države. Urbane sredine naginju demokratima, dok sela i mali gradovi pripadaju republikancima.
A i unutar pojedinih okruga se primjećuje jaz između pojedinih kategorija stanovništva. Tako s jedne strane najimućniji, najutjecajnjiji i najobrazovaniji – inteligencija, umjetnici, medijski establishment, poslovni ljudi – dijele svoju sklonost Demokratskoj stranci sa onima najsiromašnijim i najmanje utjecajnima – tinejdžerima, mladima, studentima, nezaposlenima, samohranim majkama, umirovljenicima. Između te dvije grupacije se nalazi srednja klasa – obrtnici, domaćice, obitelji s djecom – koja posljednjih godina pokazuje sve veću sklonost Republikanskoj stranci.
Ono što bi demokrate trebalo posebno brinuti jest što se porast podrške Republikanskoj stranci može pronaći i među onim kategorijama koje su tradicionalno podržavale Demokratsku stranku – farmerima, radnicima, sindikalcima, katolicima – a Bush je ove godine uspio preoteti ne baš mali dio onih glasača na koje su nekada republikanci mogli zaboraviti – crnce i Hispanoamerikance.
Demokrate treba brinuti i to što je njihova stranka, slično kao i Republikanska, postala taocem interesnih skupina i ekstremista. U slučaju republikanaca to su kršćanski fundamentalisti i vlasnici oružja, u slučaju demokrata su to ekolozi, homoseksualci, feministkinje i pacifisti. Clinton je nekada znao to kompenzirati skretanjem udesno i pridobijanjem umjerenih birača. Bushu to nije potrebno jer demografija radi u korist republikanaca. Bogobojazni farmer koji svaku nedjelju ide u Crkvu i u podrumu drži mali arsenal će za generaciju-dvije proizvesti barem dvoje-troje novih republikanaca. Lezbijska vegetarijanka koja protestira protiv nošenja krzna i prezire instituciju braka će daleko teže za generaciju-dvije proizvesti dvoje-troje novih demokrata.
Svi ovi trendovi, dakako, nisu od jučer. Oni se bilježe još od vremena Reagana, ali su nedvosmisleno potvrđeni tek na ovim izbor
7) Blogovi
Iako je o tome bilo riječi u nekim ranijim postovima, može se reći kako su se potvrdile najave da će blogovi kao jedan novi medijski i kulturni fenomen pomoći Bushu na ovim izborima.
Blogosfera se, slično kao i SAD, podijelila na lijevu i desnu, ali su, slično kao u slučaju radijskih talk-showova prije desetak i više godina, republikanci bili ti koji su bolje iskoristili mogućnosti novog medija. Njima je u prilog išlo i to što je klasični medijski establishment (novine, TV-kuće) bio okrenut Kerryju pa se pristaše Busha to nastojale kompenzirati dominacijom u blogosferi. U slučaju afere "Rathergate" blogovima je uspjelo, barem na trenutak, okrenuti javno mnijenje na stranu Busha, a to je u ovakvim izbornim utrkama bilo itekako važno.
|