Draxblog 2

srijeda, 29.09.2004.

Poklonjeni konji

U petak će bivši Hrvatski telekom obilježiti svoj "rebranding" i "ulazak u svjetsku T-obitelj" tako što će najširoj javnosti "darovati vrhunski televizijski filmski program" u suradnji s nacionalnim televizijama.

Iako se poklonjenom konju ne gleda u zube, ipak nisam mogao ne obratiti pažnju kakvi su to superhitovi i remek-djela sedme umjetnosti kakve će hrvatskim filmofilima podariti T-HT.

Na Novoj TV nas tako čeka urnebesna komedija POZIV ZA SARU, koja se može pohvaliti da je svojevremeno u američkim kino-dvoranama izazvala muk kakav se ne pamti od premijere SCHINDLEROVE LISTE.

Na HRT 1 će domaći gledatelji imati prilike pogledati MOJE GRČKO VJENČANJE, zanimljivu etnografsku studiju koja je po izboru jednog čuvenog filmskog časopisa ušla na top-listu "blockbustera koji nisu zaslužili svoj komercijalni uspjeh".

Na HRT 2 nas čeka superspektakl UBOJITE NAMJERE gdje je velemajstor akcije John McTiernan nekako uspio napraviti akcijadu koja bi se komotno mogla postaviti na kazališnim daskama.

Na RTL Televiziji će biti prikazana LOVINA, nekakvo pseudoramboidno naganjanje po šumama i gorama koje nije ništa drugo nego izgovor Sharon Lansing, šefici studija "Paramount", da svom suprugu i režiseru filma Williamu Friedkinu podeblja bankovni račun.
- 10:11 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 24.09.2004.

Big Brother – Prva runda


Kako stvari stoje, moj kandidat je u prvoj rundi Big Brothera postigao najsjajniju moguću pobjedu. Strategija je savršeno funkcionirala i sav trud se očigledno isplatio. Ako se ovako nastavi, gotovo je sigurno da će imati sjajne rezultate i u završnim fazama natjecanja.
- 22:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 22.09.2004.

Big Brother – Sretna koincidencija?

DVD s filmom Sretno dijete se pojavio u hrvatskim videotekama u najzgodnijem mogućem trenutku za jednog od kandidata. Jedna od pjesama iz filma će poslužiti kao himna vjerojatno najbrojnije frakcije Big Brotherovih fanova.

- 23:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Big Brother – još dojmova

Nakon tri dana mogu reći kako su se neki od natjecatelja pokazali nešto drukčijim od onoga što su sugerirali početni dojmovi odnosno promotivni video-spotovi prije njihovog ulaska u kuću.

Jedan od 12 kandidata me je prilično prijatno iznenadio, zapravo toliko da sam blizu toga da ga javno navedem kao vlastitog favorita. Ta je osoba pokazala da se ispod naizgled površne osobnosti krije u tančine razrađen i promišljen plan, dobro poznavanje psihologije, sposobnost da se prepoznaju i primijene vlastite komparativne prednosti odnosno odbace nepotrebne predrasude. Sve to zahtijeva popriličnu snagu volje, a taj kandidat ju je pokazao. Ukoliko taj kandidat uspije preživjeti prve runde ispadanja, vrlo je vjerojatno da će pobijediti, i to zasluženo.

Ono što se može reći za tog kandidata ne može se reći za RTL Televiziju koja se prečesto prema cijelom projektu postavlja amaterski. Večerašnji sažetak sadrđžavao je nekoliko ozbiljnih gafova – lošu kronologiju, kao i to da se Egle "prekrstila" u Valentinu.

- 01:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.09.2004.

Big Brother – prvi dojmovi

Konačno se i to dogodilo. Hrvatska se pridružila cijelom nizu zemalja koji imaju vlastitu verziju tog showa. Ostaje nam nadati se da stvari neće izmaći kontroli kao u nekim zemljama (u SAD se za jednog učesnika ispostavilo da je psihopatski nasilnik s policijskom evidencijom, u Portugalu su se pošajbali, u Francuskoj su filozofi i ljevičarski intelektualci pokušali zauzeti studio, u Bahreinu su morali prekinuti show nakon pritiska lokalnih muslimanskih fundamentalista itd.).

Na voditelje i cijelu infrastrukturu nisam toliko obraćao pažnju. Više me zanimaju natjecatelji. Odmah sam primjetio kako su u kući ostavili potpuno drukčiji dojam nego u promotivnim segmentima (npr. Ana izgleda daleko zgodnije).

Izbor učesnika je manje-više O.K. iako sam za Sanju siguran da su je ubacili iz čisto eksperimentalnih razloga – da vide da li će hrvatska publika prihvatiti evropske standarde Big Brothera (nekonvencionalni kandidati koji bolje prolaze od onih "normalnih").

Naravno, svatko je već počeo sa špekulacijama tko od kandidata ima bolje izglede. Ekipa s index.hr je Filipa (bogataški sin, splitski naglasak) već proglasila najizglednijim kandidatom, iako bi ga Sanja mogla preteći. Sve ovisi o tome kakvi blokovi će se stvoriti među natjecateljima i koliko će neki od njih imati uspjeha u diskretnim pred-nominacijskim kampanjama.

Moglo bi se lako dogoditi da se onaj dio ženskih kandidata koji se ne može pohvaliti klasičnom ljepotom uroti protiv onih koje imaju takav potencijal. Najbolja strategija bi bila da stvore glasački blok i nominiraju jednog od tih ljepotica u društvu s nekim zgodnim dečkićem i poslije na miru gledaju kako histerične šiparice s telefonskim pozivima spašavaju svog idola.

No, pitanje je kako će na to reagirati muški dio Big Brother kuće. Hoće li oni među nominirane ubaciti onu najružniju?

Ovaj show će dati dosta materijala za zanimljive psihološke, sociološke i političe studije.

Naravno, ne treba govoriti kako svi tvrde kako je riječ o najvećem smeću od TV-showa, kako RTL Televizija hrvatskim gledateljima prodaje "bozu", kako su jadni oni koji su se na to napalili i još jadniji oni koji su pristali ući u tu kuću. A, naravno, svi to gledaju.
- 14:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 18.09.2004.

Bush blogovima dobija izbore?

Predsjednička kampanja u SAD se zahuktava. Iako treba proći još nekoliko tjedana prije nego što će se znati da li će slijedeće četiri godine u Bijeloj kući sjediti Bush ili Kerry, rezultat danas izgleda malo izvjesnije nego prije nekoliko tjedana, kada su oba kandidata bila manje-više izjednačena. Kerry očigledno nije uspio iskoristiti konvenciju svoje stranke kako bi povećao popularnost, dok Bush jest. I dok su mnogi ispočetka držali kako je riječ o prolaznom fenomenu i da će Kerry u slijedećim danima i tjednima ipak nekako uspjeti uhvatiti "priključak", najnovije ankete pokazuju kako Bush ne samo što još uvijek drži prednost koju je stekao nakon konvencije nego ju je još i neznatno povećao.

I dok mnogi drže kako se taj fenomen može objasniti očiglednom slabošću Kerryjeve kampanje, najnoviji razvoj događaja se pripisuje skandalu koji je po uvriježenom običaju već dobio specifično ime – "Rathergate".

Cijela je priča nastala zahvaljujući tome što su demokrati za svog predsjedničkog kandidata izabrala Johna Kerryja, čija je prošlost odlikovanog vijetnamskog veterana potpuna suprotnost Bushu koji je ratne godine proveo na sigurnom, kao pilot teksaške Nacionalne garde. Problem za Kerryja je u tome što se nedugo po povratku iz Vijetnama izjasnio kao žestok protivnik rata i to tako što je pobacao sva odlikovanja i svoje suborce javno proglasio silovateljima i ubojicama. Mnogi mu to nisu nikada oprostili i izborna kampanja 2004. godine je poslužila kao izvrsna prilika za odmazdu. Opskurna, ali prilično dobro organizirana i financijski potkožena skupina Swift Boat Veterans For Truth je lansirala seriju TV-oglasa u kojima dovodi u pitanje Kerryjevu reputaciju ratnog junaka i njegovo domoljublje. Kerry je ispočetka taj napad ignorirao, ali su ankete pokazale da ga dio neodlučnih glasača shvaća ozbiljno.

Demokrati su, s druge strane, imali daleko više prilike u napadima na Bushovu vijetnamsku prošlost. Javna je tajna da je mladi Bush mjesto u Nacionalnoj gardi dobio na isti način kao i stotine drugih tatinih sinova u to vrijeme – zahvaljujući vezama i vezicama svog oca, tadašnjeg kongresmena i budućeg predsjednika Georgea H.W. Busha. Svemu tome treba dodati da Bush u Gardi nije ostavio bog-zna-kakav dojam i već mjesecima prije službenog početka kampanje su se pojavile optužbe da je bio nediscipliniran, da je svako malo napuštao bazu bez dozvole i da su se tatica i njegovi moćni teksaški prijatelji brinuli da za to ne bude odgovarao.

Takve optužbe su bile u kategoriji "rekla kazala" sve do trenutka kada se nije pojavio službeni memorandum pukovnika Killiana, Bushovog pretpostavljenog koji se žali na Bushevu nedisciplinu i pritiske od strane političara. Memorandum je postao glavnom atrakcijom CBS-jevoj emisije 60 Minutes koju vodi legendarni voditelj Dan Rather. Memorandum je bio krunski dokaz da je trenutni američki predsjednik prevario američku javnost po pitanju svoje ratne prošlosti.

Stvari nisu izgledale previše dobro po Busha, ali samo nekoliko sati. Na nekolicini desničarskih blogova su se pojavile skromne, ali s vremenom sve glasnije špekulacije o autentičnosti memoranduma. Previše blogera je primijetilo kako je famozni memorandum napisanim proporcionalnim fontom, odnosno da je kopiju memoranduma u stanju napraviti svatko tko raspolaže s MS Wordom i printerom.

Problem je, dakako, u tome što je memorandum napisan 1972. godine, u doba kada jednostavno nije bilo ni word processora. Za memorandume i sličnu dokumentaciju su se koristili mehanički pisaći strojevi, a IBM-ovi električni pisaći strojevi su koristili sasvim drukčije fontove.

Nekoliko sati kasnije špekulacija se iz blogosfere preselila u službene medije. ABC, NBC i mnogi američki dnevni listovi su gotovo odmah pozvali stručnjake da se izjasne o autentičnosti memoranduma i zaključak je gotovo jednoglasan – riječ je o prilično sirovoj i krajnje neuvjerljivoj krivotvorini. CBS i Dan Rather su, pak, nekoliko dana uporno tvrdili kako su dokumenti autentični da bi nakon nekoliko dana, suočena s drastičnim padom rejtinga, CBS-ova uprava kapitulirala i najavila internu istragu. Mnogi drže da je ova afera prilično žalostan kraj karijere 72-godišnjeg Dana Rathera, jednog od legendi američkog novinarstva.

S druge strane, mnogi blogeri, čak i oni koji nemaju baš previše simpatije za Busha, se osjećaju ponosnim što pripadaju zajednici koja je, barem na trenutak, pokazala svoju superiornost prema službenim medijima.

Kerryjeva kampanja, iz sasvim razumljivih razloga, nije previše sretna zbog cijelog slučaja. Neki vodeći članovi Demokratske stranke su već izjavili kako je sve to maslo republikanaca koji su Ratheru i CBS-u namjerno podmetnuli lažni dokument kako bi izazvali skandal i tako automatski diskreditirali svaki dokaz o Bushovim prljavštinama koji bi se eventualno mogao pojaviti tokom kampanje, bez obzira imao on veze s istinom ili ne.
- 14:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 11.09.2004.

11. rujan


Na treću obljetnicu američke tragedije ne mogu se oteti dojmu kako mnogi na te događaje gledaju iz posve drukčije perspektive nego prije tri godine. Stvar nije samo u tijeku vremena koje omogućava da se sve stvari sagledaju iz jednog malo šireg kuta i kontekstu nekih suvremenijih događaja. Stvar nije ni u sasvim razumljivom ljudskom nastojanju da se neugodna prošlost zaboravi ili pokopa lavinom daleko sretnijih uspomena, čak i kada je ta prošlost neposredna, živa i bolna i kada to ne izgleda moguće. Ono što sam zapazio i što me brine jest to da se mnogi jednostavno ponašaju kao da 11. rujna 2001. godine nije bilo.

Dijelom se to može objasniti novim globalnim potresima kao rat u Iraku, dijelom politikom (čemu su američki predsjednički izbori najbolji dokaz), ali je razlog svemu tome ipak mnogo univerzalniji i mnogo ljudskiji.

Poricanje 11. rujna se obično može zapaziti u dva oblika.

Prvi je nastojanje da se sve objasni kao rezultat spleta tragičnih slučajnosti kakav se događa jednom u milijun godina. Tragična nesposobnost jedne vlade, par ljudi na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, nepregledane vize itd. – sve se to nudi kao jednostavno objašnjenje 11. rujna 2001. Tragedija se opisuje kao jedinstveni događaj koji se nije dogodio nikada prije niti se ikada više može dogoditi. Sve pouke 11. rujna treba zaboraviti a sve njegove posljedice izbrisati.

Druga forma poricanja 11. rujna je u novim perspektivama, špekulacijama i teorijama zavjere koji odgovornost za masakr tisuća Amerikanaca stavljaju pod nos svakome i svačemu osim terorista koji su ga počinile. Neki će tvrditi da iza svega stoji Mossad, neki da je sve maslo Pentagona, neki da je to djelo Busha…

Na to me je podsjetio ovaj blog koji se bavio nešto novijom tragedijom, one u Beslanu. Tvrdi se kako je za masakr odgovoran Putin, te da je jasno da se mogao izbjeći, samo da nije bilo nečije "šahovske kalkulacije s ljudskim životima". Jasno je da za takvo objašnjenje postoje argumenti, ali mislim ipak da iza njega stoji univerzalna potreba da se događaj koji predstavlja oličenje bezumlja stavi u neki racionalni okvir. Teško se pomiriti da u današnjem svijetu postoje spodobe koje su spremne mučiti, silovati i ubijati djecu pred očima njihovih roditelja i svjetske javnosti, a sve u nastojanju da postignu neki apstraktni politički cilj. Još se teže pomiriti da se takve spodobe svojim izgledom ne razlikuju od ljudskih bića i da svakog trenutka u svakom dijelu svijeta mogu svoje intelektualne i druge sposobnosti koristiti kako bi od svijeta napravili pakao. Nakon spoznaje da je ono što se dogodilo u Beslanu moguće svijet je nemoguće gledati istim očima. Mnogo je jednostavnije na taj užas reagirati njegovim poricanjem i upiranjem prstom na nešto opipljivo i iza čega stoji nekakav racionalni interes – velike sile i njihove vlastodršce. Zlo u Beslanu je nekako lakše probaviti ako je ono barem nekome i barem nečemu imalo smisla.

Isti taj fenomen je na djelu kada se promišlja o 11. rujnu. Mnogima je neugodno pri pomisli da žive u svijetu u kojem su devetnaestoro ljudi s džepnim nožićima
sposobni baciti na koljena cijelu jednu supersilu. Mnogo je lakše sav taj užas i sve ono što se dogodilo nakon njega svesti pod nekakav strašni, podmukli ali složeni plan koji se nekako ipak može shvatiti. Mnogo je lakše zamisliti svijet istim onakvim kakvim je izgledao 10. rujna 2001. – svijet u kojem je postojala jedna jedina supersila kojoj nitko ništa nije mogao, svijet u kojem Sadam Husein nije mogao potegnuti vodu u zahodu a da to ne gledaju na CIA-inim ekranima, svijet koji je bio siguran i stabilan.

Taj svijet se nije raspršio u paramparčad 11. rujna 2001. iz jednog veoma jednostavnog razloga. On nikada nije ni postojao. Moć koju su simbolizirali Clintonova Bijela kuća, MTV, Hollywood i Coca Cola bila je temeljena na iluziji. Korijen mržnje koja se danas osjeća prema SAD nije toliko u izrabljivanju Trećeg svijeta i sličnim politikantskim parolama koliko izraz bijesa onih koji su se odjednom osjetili prevarenima, ali se to ne usude priznati.

Jedini put kojim bi se svijet konačno mogao oporaviti od 11. rujna 2001. jest u tome da se svi – i Amerikanci i oni koji ih tako bjesomučno kritiziraju – konačno
suoče s nekim neugodnim istinama.
- 21:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.09.2004.

Clintonova bolest


U posljednje vrijeme je u hrvatskoj blogosferi postalo strašno popularno iznositi kojekakve teorije zavjere (npr. Putin je zapovijedio pokolj u Beslanu), pa sam odlučio tom fenomenu dati svoj skromni doprinos.

Dakle, predmet moje teorije jesu srčane tegobe bivšeg američkog predsjednika Clintona koje su ga prije par dana prisilile na operaciju zbog koje će bar par tjedana ili mjeseci ostati vezan uz krevet.

Prilično je zanimljivo da su se te srčane tegobe pojavile upravo u trenutku kada se Clinton trebao uključiti u Kerryjevu predsjedničku kampanju. Svi se slažu da će njegov izostanak predstavljati snažan udarac demokratskom kandidatu. Bivši američki predsjednik posjeduje upravo ono što nedostaje Kerryju – karizmu, šarm i popriličnu popularnost među neodlučnim biračima. Upravo bi Clinton mogao biti spasonosni faktor koji će priličnoj uzdrmanoj Kerryjevoj kampanji (koja, za razliku od Busheve, nije uspjela iskoristiti stranačku konvenciju za porast predizbornog rejtinga) pomoći da uhvati "priključak" s trenutnim američkim predsjednikom.

S obzirom da se Clintonu to dogodilo upravo u trenutku kada je Bushu naglo porastao rejting i kada se većina čak i demokratima sklonih promatrača slaže da je Kerry u ozbiljnoj nevolji, mnogi će, pogotovo oni skloni teorijama zavjere, tvrditi kako je sve to Bushovo maslo.

No, malo bolje poznavanje nekih detalja američkog političkog sustava ukazuje na to da bi Clintonov izostanak bio u ne samo u Bushovom, nego i nečijem drugom interesu.

U cijeloj priči je možda najbitniji Ustav SAD, odnosno odredba po kojoj jedna te ista osoba može obnašati samo dva mandata kao predsjednik SAD. Clinton je oba ta mandata već "ispucao" i godine 2000. je u dobi od 54 godine napustio Bijelu kuću bez mogućnosti da se u nju ikada vrati…

...ali mogućnost ipak postoji, i to u formi njegove supruge Hillary, jednako ambiciozne, jednako aktivne u politici i gotovo jednako popularne. U krugovima Demokratske stranke Hillary Clinton uživa ogromnu popularnost i još prije četiri godine se govorkalo da bi ona mogla naslijediti svog supruga u Bijeloj kući. No, Hillary je umjesto toga odlučila ići na sigurno te se kandidirala za mjesto saveznog senatora iz države New York. Dotično je mjesto glatko osvojila i tako pripremila teren za buduće predsjedničke kampanje.

Bill Clinton zna da je jedini način da se vrati u Bijelu kuću taj da Hillary osvoji predsjedničke izbore. Nije sporno da su Clintonovi, zahvaljujući svojoj popularnosti i mašineriji moćnih i utjecajnih pristalica koje su izgradili kroz svoje predsjednikovanje u stanju biti izabrani, odnosno barem biti prilično izgledni kandidati.

Svi su očekivali da će Hillary taj plan pustiti u pogon godine 2004. No, napadi 11. rujna i rat u Iraku su očito pomrsili Clintonovima račune i oni su odlučili odgoditi svoje planove za četiri godine. Eventualno nezadovoljstvo Bushovom politikom bi u te četiri godine moglo samo porasti i tako demokratskom kandidatu 2008. godine dati mnogo bolje izglede nego što ih ima ove godine.

S obzirom na oštru podijeljenost američkog biračkog tijela i cijeli niz demografskih, kulturnih i drugih trendova, mnogi stručnjaci drže da izbori 2004. godine neće samo odlučiti tko će u Bijeloj kući sjediti slijedeće četiri, nego će dati jasan indikator kome će se birači prikloniti četiri godine kasnije. Mnogi stručnjaci drže da će Bijelu kuću 2008. godine dobiti ona stranka koja ih izgubi ove godine.

Kada se sve gore navedeno uzme u obzir, postaje sve jasnije zašto Clintonovima uopće nije u interesu da ove izbore dobije Kerry. To isto važi čak i ako 2008. godina bude godina u kojoj će demokrati biti u prednosti. I to iz jednog veoma prozaičnog razloga – vladajuće stranke u SAD predsjedničke nominacije u pravilu udjeljuju kandidatima koji se nalaze na predsjedničkoj ili potpredsjedničkoj stolici. Dakle, ako Kerry pobijedi na ovogodišnjim izborima, gotovo je sigurno da će on biti kandidatom Demokratske stranke četiri godine kasnije (odnosno John Edwards ako mu se kojim slučajem nešto dogodi).

Naravno, Clinton je ovim izborima prišao kao lojalni član Demokratske stranke. U svojim nastupima je pristaše svoje stranke pozivao da daju potporu Kerryju i gotovo je sigurno da će to nastaviti činiti ako bude u prilici davati javne izjave u slijedećih nekoliko tjedana do izbora. No, kod Clintona se u isto vrijeme može zapaziti i prilično "mekan" odnos prema Bushu. Od svih vodećih demokratskih političara upravo je Clinton jedini koji danas nalazi lijepu riječ za trenutnog američkog predsjednika, prvenstveno hvaleći Bushov karakter i dosljednost (za što mu se Bush odužio neuobičajeno eksplicitnim dijeljenjem komplimenata prilikom svečanosti objavljivanja Clintonovog portreta u Bijeloj kući). Čak su i kritike problematičnih Bushevih poteza prilično implicitne, uključujući rat u Iraku.

Kada Kerry bude poražen na izborima i nakon što demokrati ponovno budu prisiljeni preispitivati razloge zašto im se to dogodilo, Clinton će u svojim srčanim tegobama imati savršen odgovor svima onima koji bi na njega mogli upirati prstom.

Naravno, sve ovo može biti najobičnija slučajnost, ali gore navedeni scenarij je samo jedan lijep primjer kako je današnji svijet daleko složeniji nego što bi se to dalo zaključiti iz par minuta vijesti.
- 22:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.09.2004.

Samo mrtav terorist je dobar terorist

Mogu se napisati gigabajti teksta o stoljetnom ugnjetavanju, otimanju zemlje, u "nepoznato" odvedenim muškarcima, silovanim ženama, ubijanoj djeci, razaranju gradova, autokratskom režimu, kršenju ljudskih i građanskih prava, kontroliranim medijima, korumpiranoj policiji ili nesposobnoj vojsci. I većina tih tekstova mogu biti 100 % u pravu. Ali svi oni svejedno neće promijeniti jednu veoma jednostavnu činjenicu - na ovom svijetu postoje određene spodobe koje su u jednom trenutku pokazale svoju pravu prirodu i nakon toga nitko tko svoju ljudskost shvaća imalo ozbiljno više ne može osjećati ugodu pri pomisli da s njima dijeli isti planet.

- 15:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.09.2004.

DVD "tržište" u Hrvatskoj

Više od jednog desetljeća nas uvjeravaju da živimo u tržišnoj ekonomiji gdje bi najvažnija stvar na svijetu trebala biti zakon ponude i potražnje. No, svako malo se pojavi neki zanimljivi fenomen koji pokazuje kako su kapitalizam i tržište još daleko od ove zemlje seljaka na brdovitom Balkanu.

Najbolji primjer su DVD-ovi.

Zamislite jedan najnoviji holivudski blockbuster s čijeg postera se smiješi njuška vrijedna 40 milijuna US$, o čijoj heroini pišu svi ženski časopisi, film koji je osvojio sve prestižne festivalske nagrade, film o kojemu snobovski kritičari pišu panegirike i koji je u mizeriju od hrvatskih kina barem na trenutak vratio davno iščezli fenomen švercera karata.

Samo par godina nakon tog megauspjeha isti taj supertraženi i superpopularni film ćete moći pronaći na novinskom kiosku po cijeni koja približno odgovara cijeni jednog informatičkog mjesečnika ili dva iznajmljivanja DVD-a u videoteci (još jeftinijje ako se u obzir uzme sve popularnija praksa uvaljivanja dodatnog crtića ili još kojeg filma na jedan disk).

E sada zamislite kako će današnja hrvatska publika reagirati na neki američki TV-film s početka 1970-ih, neku hongkonšku komediju o zombijima, indijski vestern, indonežanski samurajski film ili finsku socijalnu dramu. Ne moram spominjati kako sve gore navedeno neće izazvati nikakvu reakciju, s obzirom da za većinu publike, pogotovo one mlade, nijedan film stariji od pet godina jednostavno ne postoji. Ti će naslovi izazvati još manji interes kod naših ziheraških video-distributera.

Za one koji ti naslovi zanimaju preostaje jedino da ih pokupe vani – po tržišnim cijenama. Zvuči dobro, pogotovo ako se uzme u obzir da su cijene takvih DVD-ova daleko jeftinije nego kod nas. Čak i s uključenom poštarinom takvi DVD-ovi izgledaju blagodat za hrvatske filmofile. No, osmjeh s lica nestaje kada se u obzir uzme carina koja će na sve nabiti troškove carinjenja i špedicije i tako superjeftine DVD-ove učiniti skupljim od većine DVD-playera na hrvatskom tržištu.

Kako stvari stoje, u Hrvatskoj indonežanski vestern snimljen 1970-ih u nečijem dvorištu s rodbinom i prijateljima filmaša ima veću vrijednost od dobitnika "Oscara" i "Zlatnih palmi". Nakon svega ovoga je prilično teško stavljati pojmove kao "DVD" i "tržište" u jednu te istu rečenicu.
- 12:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>