bloodthirsty demonic dragon of night

srijeda, 04.04.2007.

Isprika (opet)

Dakle, još jednom, budući da sam onu prvu ispriku slučajno izbrisala dok sam skidala neke komentare, duboko mi je žao zbog svih onih nadimaka i nadam se da svi shvaćaju zašto sam to uopće napravila. Jer, kad sam puna frustracija, pogotovo sad, prvo što sam prije radila je to da sam dobro izudarala jastuk. No tako se ne bih uspjela riješiti svega. Moja razrednica se sjeća, kao i cijeli moj razred, kad sam se rasplakala na satu razrednika. Jednostavno nisam više mogla držati frustracije unutra. Pukla sam. Kao što već većina škole i maminog radnog mjesta zna, prije nekoliko sam mjeseci počela pisati knjigu. To mi je pružalo, a i još mi uvijek pruža olakšanje. Jer u tom svijetu mašte, moje mašte, tamo mogu raditi što god hoću. I tako sam dio sebe pretočila u jednog lika iz te knjige. On (da, on) se zove B'Ulan. On je u biti demon koji se zaljubio u poluvilu. No taj dio nema veze sa mnom. Ja sam najviše sebe u njega stavila dajući mu dušu. Oni koji nisu pročitali ono dosad napisano, ne mogu znati, ali Golden dragon je pročitala, pa ona vjerojatno zna, da on proživljava duboku duševnu bol svaki put kad se udalji od svoje ljubavi. Za razliku od njega, ja ju proživljavam kad se nečeg sjetim. Ne shvaćate? Recimo da ste gledali neki film. Ne baš ljubavni, više SF i akcijski. I tamo je jedan lik koji se zaljubio u jednu curu koja njega uopće ne šljivi, samo kao prijatelja. I on joj stalno pokušava reći što osjeća prema njoj, ali nikako ne uspijeva. A na kraju, kad su u smrtnoj opasnosti, on joj napokon kaže - i onda se žrtvuje za nju. Mislim, netko bi to pogledao i zaboravio u roku od dva dana. Ja ne. I svaki put kad se sjetim tih prizora, nešto me zaboli jako duboko, a ja to ne mogu spriječiti. Tako sam se počela rješavati frustracija, ali sad sam sedmi razred, nemam onoliko vremena za pisanje koliko bih htjela da imam. No shvatila sam kako je najbolji način da se oslobodim toga - stavljanje na papir, točnije, pisanje. Recimo, dok sam pisala knjigu, došla bih u stanje takvog zanosa da naprosto ne bih znala što radim, ne bih znala stati. Često bih napisala nešto, a kasnije, kad bih išla pregledavati zbog pravopisnih grešaka, ne bih mogla shvatiti tko je to, dovraga, napisao. Jer to nisu moje riječi. Isto mi se počelo događati na blogu. Počela bih post sa "Danas je...", a zatim ne bih mogla stati. Nitko oko mene ne može razumjeti kako se osjećam. Doduše, nikog nije ni briga. Često se mrzim zato jer sam drukčija. A opet, često volim biti drukčija. I ne bi mi smetalo kad bi netko napravio svoj blog posvećen tome kako sam čudna i odvratna, ružna i debela, okrutna i glupa, dosadna i užasna, jer taj tko napiše takvo nešto, ne poznaje me, a najvažnije, ne shvaća kako sam ja ipak vrlo duboka osoba sa osjećajima koje često prikrivam, a to radim ne za svoju, nego za zaštitu onih oko mene. Jer oni ne znaju tko sam ja uistinu. U nečijim očima ja sam možda upravo takva: glupa i ružna, ali u svojim sam još uvijek ja. I unatoč tome što me oni ne poznaju, ja znam tko sam ja. A to je ipak najvažnije. I na kraju, ponovno se ispričavam, jer mi je uistinu žao, jer za to što sam napisala zbilja nema opravdanja. Ovu ispovijed ne pišem zato jer želim izbjeći ukor ili opomenu ili što god je bilo. Ne, ja samo želim oprost, a sve ovo ne mogu reći u lice svima koje sam povrijedila, jer bih se slomila pri prvim riječima. I priznajem da razrednica ima pravo. I ne ljutim se na osmaše, jer da nisu mene cinkali, vjerojatno bi to učinili nekome iz svog razreda. Ne volim pakostiti drugima, pogotovo ako nisu ništa učinili. I upravo zbog toga ja neću njih cinkati, ne zbog njih samih, nego zbog mene. Zbog moje časti koju kao osoba posjedujem, iako u maloj količini, ali sam ponosna na ono što imam. Bojim se za svoje mentalno stanje, ali dok mogu normalno komunicirati ( a da ne ubijem nekoga,to jeste), mogu se i ispričavati. I znam da nikakve isprike ne mogu ispraviti ono što sam napravila, i da ništa što učinim ne može povratiti vaše povjerenje u mene, ali samo sam htjela da cijeli svijet zna da mi je uistinu, stvarno, duboko, užasno, al ono fakat, totalno žao.



P.S.: Ostavite mi koji komentar... I nemojte se ljutiti ako se u školi ne doima kao da ovo stvarno mislim, ali ja ipak trebam svoje prijatelje, i one koji me doživljavaju kao banku, a i one koji me doživljavaju kao osobu i pravu prijateljicu. I, najviše od svega, trebam nekoga da me nasmije, jer me samo to drži na ovome svijetu. Primijetit ćete da, ako nemam nikoga kraj sebe, tonem u misli, u sjećanja. A upravo sjećanja izazivaju onu bol. Bol rastanka, bol izgubljenog. Tako sam se osjećala kad mi je baka umrla. I tako ću se osjećati zauvijek. A ako se u školi smijem, to ne znači da sam zaboravila... Jer sve prolazi, samo sjećanja ostaju...
(ono s komentarom na početku je bila samo šala (nemojte zanemariti ovo ostalo zbog toga, jer, ma što vi mislili, nije lako pisati ovo...bar ne za mene.))