...DragonFly...

Onih tamo pet…. :) /Ringišpil života../

Kako u zadnje vrijeme moram stalno na neka poslovna putovanja, već sam strahovala da će manija „onih 5“ koja vlada blogom završiti pošto sam oduševljena svime što sam pročitala i saznala, no eto, sustigla sam vas: ) Makar vidim već da neću imati koga nominirati pošto među zadnjima pišem, no možda uočim još nekoga...
Pa da krenemo…


1. Puhni snažno i ugasi sve svjećice odjednom
Kao mala znala sam čvrsto i jako stisnuti oči, sva se zgrčiti u nekom transu dok sam zamišljala ono što istinski i zaista želim da mi se ostvari i tako čekati da se dogodi. Kao ono kad imate rođendan, pa pušete u svjećice i istinski vjerujete da ono što želite da će se ostvariti. Ne znam kad, ali jako brzo sam shvatila da svijet ne funkcionira na taj način. Da se za želje moramo potruditi. Čekati. Boriti se. Tražiti.
Danas kad mi život upadne u potpunu zbrku i kaos naprosto se usporim i čekam pravi trenutak za korak naprijed.. Vjerujem da život točno katkad slaže kockice onako kako baš treba biti, i da nam daje trenutke u kojima naprosto moramo skočiti..
Kad sam bila u srednjoj školi po prvi put sam stala na skakaonicu na plaži. Bilo je visoko, bojala sam se i kalkulirala dali da skočim ili da se vratim. I u tom trenu iza mene je krenulo naguravanje od strane grupe dečkiju i u panici dok sam pokušala krenuti unazad na sigurno tlo jedan od njih me nespretno gurnuo i pala sam sa vrha skakaonice dolje ravno na stijene.
Dan danas ako se itko toga sjeća reći će da ne zna kako je ona mala tamo to preživjela, ali dignuli su me sa tisuću i jednom ogrebotinom na tijelu i potpuno prekrivenom krvlju, ali ništa nije bilo polomljeno. Danas znam da je to bila čista sreća i da život ne pruža uvijek takve ishode. Danas znam da sam trebala se okrenuti i skočiti u plavetnilo, pa makar se bojala i ne znala što me iščekuje.. Uvijek, uvijek, uvijek treba samo ići naprijed, koliko god se bojali, nikad korak unazad…
Jednostavno život tako funkcionira.


2. Ciganska pjesma..
Vjerujem da u sebi imam neki ciganski duh. Stalno bih putovala, daljine me neprestano vuku..
Kad hodam katkad bi najradije ušla i sjela u prvi autobus bez obzira na to gdje će me odvesti..
Mjesec i pol sam putovala sa par divnih ljudi Amerikom sa dva auta i sa malom torbom. Niti jedan dan nismo znali gdje ćemo tu noć dočekati, u koji ćemo sutradan grad otići.. Prošli smo tako čitavu obalu Kalifornije, kockali u Las Vegasu, suznih očiju šutjeli u Grand Canyonu, gubili se u NY, lutali kroz unutrašnjost.. I vozila sam se tako jedan dan kroz pustinju, pravila se da spavam na zadnjem sjedištu automobila… A sunce je udaralo kroz prozor, grijalo, a svijet je bio u svim bojama i vukao me k sebi..
Katkad se bojim hoću li se ikada smiriti i hoću li ikada pronaći svoj dom…


3. Kovčezi u nama
Obožavam upoznavati ljude i promatrati ih. Svjesna sam da svatko u sebi skriva jedan poseban svijet, nešto meni potpuno nepoznato, nedokučivo i zaista vjerujem da od svakoga možemo naučiti nešto.
Ljude ne dijelim prema onome što rade i koliko imaju novaca, jer vjerujem da to najmanje govori o čovjeku. Bitno je ono što su ostvarili, o čemu sanjaju, što su proživjeli i kakvi su nakon toga izašli.
Mnogo puta sam bila izigrana i povrijeđena. Od strane bliskih ljudi do onih koji me nisu ni znali, ali su našli način da me povrijede.
Vjerujem da svi u sebi nosimo male zatvorene kovčege pune tužnih uspomena. Netko davno me je užasno povrijedio i vjerujem da nisam još potpuno oprostila i oporavila se. Ali ne mrzim. To ostavljam tom nekome da živi s time.
Znate… Ja zaista vjerujem da povrjeđujući druge zapravo najviše škodimo sebi. Možda ne u tom trenutku, ali sve jednom dođe na naplatu.
I mislim, tvrdim, vjerujem da su najsretniji ljudi oni koji najviše daju, koji vjeruju u ljude i u svemu pokušavaju vidjeti dobro. Ja znam da onda kad nekome pomognem, kad držim nekoga dok je tužan i kad sam tu onda kad me netko treba, tada sam najispunjenija. Nekome trebam, netko se na mene može pouzdati. I drugo više mi ništa ne treba…
Jednostavno, tako ljudsko srce funkcionira…


4. Ja bi se mazila i pazila stalno
U ljubavi sam jako razmažena. Zahtjevna. Dosadna za poludit. Gnjavim. Stalno bih nešto izvodila, išla negdje. Katkad sam čudna i tiha. I onda taj netko mora trčati oko mene i tepati mi. Tipično žensko.
Ali zaista bi sve napravila za tu osobu. Sve. I jako sam mazna. O da, razmažena i mazna. I stalno bi se češkala. Nema bolje kombinacije:)
To sve netko tko čita najbolje zna: ) Njega sam izgnjavila toliko da moram naći način kako da se iskupim jedan dan… : )
I to je to. Ajmo dalje:)))


5. Ono što pamtimo..
Par blic trenutaka iz života koje mi prvi padnu napamet, a koje ću zasigurno pamtiti do kraja života:
- Kad me frizerka u osnovnoj školi unakazila, odrezala moje duge kovrče pa sam očajno plakala danima. Ja sam u tom trenu mislila kako sam najružnije pače na ovom svijetu i da nikad neću doživjeti ništa gorega. Smiješno je kako djeca vjeruju za gluposti da su smak svijeta.../ I više nikad nisam otišla kod frizera. Šiša me šogorica koja nema veze sa frizerskom školom i mora točno slijediti svaku moju uputu:)/
- Ljubljenje na kiši… I moje mokre čarapice…
- Jedan susret i zagrljaj na kolodvoru u Ljubljani sa djevojkom koja je danas neizostavni dio mog života.
- Gledanje filmova čitavo nedjeljno popodne..Kao prava futavka:) I jedan dan u Sarajevu i jedna ljetna večer i previše piva.. I svijet je prekrasan.. I netko tko me voli i čuva svaki dan, kao anđeo... Netko tko je svaki dan tu i znam da bilo što da se dogodi će biti tu.. I svijet je tada baš onakav kakav treba biti..
- Jedan Badnjak.. U toplini doma u susjednoj državi.. Ne znam zašto, ali jedan od najljepših Badnjaka…Možda zato jer sam se osjećala tako ispunjenom..
- Pogled od Bobelline prema mojim visokim cipelama na petu kad sam izašla iz busa kad smo se prvi put upoznale, smijeh jer sam došla ravno sa posla kod nje na vikend u drugi grad i nisam se stigla ni presvući ni spremiti, pa sam bila sva zbunjena, smiješna, nespretna, pa veliki zagrljaj i smijeh u automobilu i zbunjen pogled od Frifola (pardon Fri-fola:) Bobe draga, volim te! Bila si preslatka! /i dalje si ofkors:)/
- Jedna šalica tu pored mene iz koje sada pijem kakao.. I jedan trenutak na kauču u nepoznatoj kući, njen osmjeh i osjećaj kao da sam tamo sa tom osobom bila već tisuću puta..
- Snijeg i jedna večer u Gorskom kotru kod moje bake. Svijet je sjajio u tisuću bisera, a mi smo se valjali u tom blještavilu i gađali se grudama..
Bila je apsolutna tišina, sve se umirilo i kao da je sve stalo samo radi nas, i meni se učinio svijet tako nevin i blag; i onako opijena mirisima i snježnom bjelinom povjerovala sam u sve bajke i sve bakine priče..

I mislim si sada…
Zaista se isplati živjeti za takve trenutke..Zaista, i onda kad nam sve ide nizbrdo i u životu je potpuni kaos, zaista se isplati živjeti za takve trenutke..
I po stoti put shvatim da ne postoje granice na svijetu, ne postoje ograničenja niti zaključana vrata…
Sve granice su U NAMA…


I to je to… Mojih 5: ) Kratkih, kao i uvijek.. : )

24.01.2007. u 21:29 | 51 Komentara | Print | # | ^

Smisao

-ovaj post je dug, ali je za moju dušu..-

Ova avantura započela je prije točno 1 godinu – 08.01.2006.

Image Hosted by ImageShack.us

Tko sam ja?

Priznajem, uvijek pišem o sebi, ali rijetko kažem. Zapravo, svi ovdje otkrivamo onu svoju unutarnju stranu i pričamo onim tajnim jezikom /ima nešto od srca do srca…/, ali ne znamo ništa o tzv. stvarnom životu. Pa eto, godišnjica je, pa eto da i ja kažem nešto o sebi prvo…

Rođena prije 26 godina u maloj skromnoj obitelji i djetinjstvo sam proživjela na stari klasičan način; uz bicikle, razbijena koljena, smišljajući igre od 2 kutije šibica i 3 konopa..
Majka je oduvijek bila ta koja je plakala na maturi, dodjele diplome, sjedila satima sa mnom uz krevet kad sam patila od nesanice i znala šutjeti kad je trebalo, a pričati kad sam tražila.. A otac je uvijek bio tu kad je trebalo mene i moje pijane prije voziti iz Opatije, čekati ujutro na vratima i skidati mi kaput dok ja pokušavam objasniti kako ovaj ključ očito nije od tih vrata.. I ove godine sam im prvi put rekla hvala; možda zaista katkad ne znamo cijeniti ono što imamo; mislim da ćemo to pravo shvatiti tek kad postanemo roditelji..

Svako jutro se dižem oko 6.47h (imate li i vi te fobije da navijate budilicu na minute?:)), trčim kao bez glave po kući, pijem obavezno zeleni čaj, uz obavezno upaljeni Otvoreni radio. Zatim izjurim iz kuće uvijek 2 min prekasno, pa jurim niz ulicu autom da bi stigla uvijek točno na minutu na parking točno pred centar grada, istrčala iz auta i uletjela u autobus za još par stanica do centra i onda pritom obavezno razmišljala još 2 minute jesam li zaključala automobil. Uključim mp3 player, Balašević ili Tracy u zadnje vrijeme i gledam svijet u horizontu.
Gledati svijet u horizontu: gledati kako sunce izlazi i obasjava ulice i lica obližnjih prolaznika. Obožavam gledati ljude u autobusu i pričati sa ljudima koje ne znam, kad jutro započne sa osmjehom čitav dan blista…

Radim na poslu na kojem zaista smatram da pola zemlje ne zna što je to; a i ne bi previše u detalje, nije prečest posao pa da me ne bi baš netko odmah prepoznao:) uglavnom stalno sam u najvećim firmama po gradu i okolici, na nekim velikim sastancima, bavimo se nekim velikim prijevarama, problemima, tražimo greške i tako neke gluposti koje firme rade; stalno vidim nevjerojatne stvari u ovoj državi, stvari od kojih bi me svaki dan srce trebalo boljeti; upoznata sam sa najvećim nedostacima, vidim čitavo vrijeme sivilo i truljenje u ovoj našoj maloj, ali ponosnoj zemlji..
Katkad postoje situacije kad se nešto dogodi; sazna; da sjedimo svi u firmi po pola sata i da nitko ništa ne kaže. Zaplakati ne smiješ, ljutiti se nemaš na koga, možeš samo naći način da to sagledaš sa neke druge strane i da nađeš neki svoj ispušni ventil i da naprosto o tome ne razmišljaš.
-Prvi put kad budem morala popiti tabletu za spavanje dati ću otkaz, rekla mi je kolegica jednom…
I da moj novi šef ni dan danas nikako ne može pojmiti da radim u tom poslu gdje radim (akamoli ostali oko mene), ali predobro radim to što radim da bi mi ikako dao otkaz ili na to pomislio; makar stalno vodimo višesatne razgovore u kojima mi on pokušava pokazati kako je čitav svijet pokvaren i kako moram „ojačati“, „biti zločesta i gruba“, a ja njemu pokušavam pokazati kako je čitav svijet sastavljen od ljudi koji u sebi nose i dobro i zlo… I uvijek se rastanemo u svaki svojim mislima; on kako je svijet zao i loš; ja kako je dobar, a katkad malčice i loš, ali vjerujem da dobro uvijek prevlada nad zlom…

Volim ljude. Volim svijet. I uvijek kad imam priliku gledam zalazak sunca. Pojmim život kao konstantne izlaske i zalaske; mora se katkad sve smiriti i mora katkad sve biti otužno i mračno, ispunjeno strahom, da bi izjutra sunce obasjalo sve…
Vjerujem da živimo u onakvom svijetu kakvim ga vidimo. Poznajem ljude koji žive u svijetu punom straha. I one koji žive u svijetu punoj ljutnje i razočaranja. Na licima im prepoznajem ljutnju i bol. Jeste primjetili kako već iz lica ljudi možete razaznati neke osobine…..? /Nikad neću biti kao ona teta, uzviknula sam jednom kao dijete u autobusu pokazujući na susjedu i njeno ljutito izborano lice; poznatu inače kao zlobnu i ljutitu..-Šuti, viknula je majka i udarila me po prstima.. –Neka, rekla je ona, nemoj biti ako možeš, nisam ni ja htjela pa eto..desi se../

Ako sa mnom gledate film o Schindlerovoj listi ili Grad anđela; očekujte da ću naglo potražiti toalet; samo da se umijem, sigurno ću reći, a možda je i dim ušao u oči….
Neću nikad priznati da plačem na filmove koji govore o stvarnim osobama ili filmove sa tužnim završetkom, ali ako me povučete za rukav nakon filma shvatiti ćete da sam strašna lažljivica…


I volim ljude. Jesam li to već rekla? O da, jesam…
Kad sam počela pisati ovu avanturu, zaista nisam imala nikakvih očekivanja. Nikakvih predodžbi; sjećam se samo da sam bila neopisivo sama i tužna. Svijet mi se tih dana srušio nekako, izgubila sam se nekako i ne znam.. Zaista se činilo bezizlazno.



I našli su se ljudi, divni posebni moji junaci, koji točni znaju kako me opet dignuti. Koji znaju pružiti ruke uvijek kad zatreba. Imati ruksak pun poklona i džepove pune bonbona. Sada su dio mog života. Tu su svaki dan, viđamo se, pišemo mejlove kad se ne vidimo, zovemo se, grlimo, skakućemo... I sve bi za njih dala.

A vikendima kad srce brže zakuca, potrčim na kolodvor, i u trenutku kad izlazim iz autobusa me neki neobični osjećaj obuzme... tada grlim i grlim i grlim... volim, volim, volim.....Tada sam ispunjena. Tada živim. Moj kolodvor snova.
I dan danas ne mogu vjerovati da sam preko jednog običnog internetskog sustava to uspjela.
Kažu, da otvorenog srca sve možemo.
Kažem, da je to zaista istina.

Nisam jedna od onih koja se boji internet napasnika, koja vjeruje da se na internetu skrivaju ljudi koji traže i hoće zlo. Ja sam tu, a ja tražim samo malo ljubavi i toplih dodira, zašto onda ne bi i drugi bili takvi?
I ne smatram nimalo glupim upoznati nekoga, otići na kavu, smijati se i vjerovati. Zašto ne?

Svatko me tu nešto naučio, zaista. Od svih vas kojima već duže vrijeme konstantno pratim blog, vjerujte da ste me nečemu naučili. Nikad ne komentiram samo da komentiram. Volim pročitati, stati, promisliti.. Par puta sam na neke postove zaplakala, većinu puta sam ostala neopisivo dirnuta, puno njih čuvam u posebnim folderima, imam ih puno isprintanih.
Zapravo, zar ne da je nevjerojatna činjenica da nismo toga niti svjesni? Da možda nekiput netko pročita tekst i da zaista, ali zaista nas to u potpunosti dotakne? Da pokrene nešto?

I moram napomenuti.. Sve ljude koje sam upoznala, bili su BAŠ TO. Baš onakvi kakve sam ih vidjela. I pokrenuli su nešto. Svaki na svoj način, ali svatko me dotaknuo.. I kako ne reći onda hvala?? Hvala ljudima i hvala životu??

……………..

I koji je smisao svega ovoga?

Ima jedna djevojka, kad sam bila djevojčica imala sam priliku 20 dana provesti s njom u Italiji. Svi su je oduvijek smatrali čudakinjom; uvijek je imala izvrsne ocjene, samo je učila, od osnovne škole čitala literaturu koju ljudi ne razumiju ni u starijim godinama, a izražavala se, za nas djecu smiješno i baš nekako čudno. Bila je upisana u sve moguće škole i tečajeve od ranog djetinjstva.
Moji roditelji su njene jako dobro poznavali i znali su da joj majka tjera na to, da želi od nje napraviti ambicioznu i ženu od nevjerojatne karijere. Bogatu i profinjenu.
Nedugo nakon što je završila sve škole, dobila sve diplome, preko noći je nestala sa svojim dečkom. Zadnje što smo čuli da je prošla Indiju, bila u Hare Chrisni, učila ljude i savjetovala ih.
Njena majka to nikad nije mogla shvatiti, dan danas govori o najvećoj njenoj pogrešci života.

A ja se sjećam, bile smo djeca, osnovna škola, sjedile smo na travi i ona mi je kao što će i mjesecima nakon toga mi pokušavati objasniti u svojim pismima; govorila o životu i smislu života.
-Što je smisao, pitala sam je?
Objašnjavala je i objašnjavala, kad je dijete trčeći pored nas naglo se spotaknulo i padajući ugledala sam nju kako brzo ustaje, hvata ga i dlanovima odguruje na drugu stranu, kako se dijete uspravilo i otrčalo u drugom smjeru niti ne osvrćući se.
-To je meni smisao, rekla je ponosna. Zadržati nekog u padu.
-Ali to dijete se nije niti okrenulo..
Pogledala me.
-Nije ni bitno. Ti si pametna djevojka, shvatiti ćeš jednom….

I shvatila sam.



Hvala svima, vi ste moj smisao.

09.01.2007. u 22:50 | 38 Komentara | Print | # | ^

Ljudi

„Gdje su ljudi? najzad ponovo progovori mali princ. Čovjek se osjeća malo usamljen u pustinji...
Čovjek je usamljen i među ljudima, reče zmija.“




Jeste li primijetili kako ne postoji trenutak kad vam neke misli ne prolaze kroz glavu?

Kako znate dok čekate u redu u banci ili kod doktora razmišljati o tisuću stvari odjednom; što napraviti kasnije, što reći nekome, koga nazvati, što smo krivo učinili ili rekli i kako to popraviti…..Kako katkad proživite neki trenutak, tako bolan ili radostan, kako srce pulsira, a izvana…
A izvana se čini kao da ste prazna osoba poput tisuću ostalih na ovoj planeti???


I time dolazim do najveće lekcije koju sam u potpunosti savladala ove godine. Čitavo vrijeme sam je bila svjesna, ali da budem iskrena, nikad je nisam u potpunosti sagledala takvu kakva jest..

Svi u sebi imamo jedan svoj UNUTARNJI SVIJET.
Što jednostavno znači da dok ste s nekim, dok čekate red u banci, dok plaćate račune, a oko vas se nalazi stotine ljudi i svi u tom trenu razmišljaju, tužni su ili sretni, tisuće i tisuće misli im prolaze kroz glavu. I nitko zapravo NIJE PRAZAN kao što se čini.
Što jednostavno znači da gledajući iz osobne perspektive kao pojedinca koji se boji da ga drugi prihvate, kako u kojem trenu izgleda / što drugi o njemu misle… Da zapravo i drugi istodobno imaju isti problem; isti strah i ista razmišljanja...

Time dolazimo do druge lekcije povezane s istom…
Čovjek je jedino i istinski sretan kad usrećuje druge ljude, a uništava sebe i čini sebe nesretnim unesrećujući druge.

Zaista, jedino što nas u potpunosti može ispuniti je kada dajemo toplinu, jer dajući ljubav ona se automatski i vraća.
Vjerujem da se do svake osobe može doprijeti. Ali samo toplinom i istinskom pažnjom i ljubavlju. Zatvarajući sebe, zatvaramo i mogućnost da netko prodre u nas.
Stoga zapamtite… Osmijeh otvara sva vrata. Topli pristup, nježni dodir i istinska želja za razumijevanjem drugoga otvara i najčeličnije ograde..

I time dolazim do treće lekcije godine..
Pravu ljubav možemo pronaći tek onda kad sebe iznutra uravnotežimo. Vjerujem da onda kad tražimo i lutamo ne znajući uopće što želimo od sebe i života, da se samo gubimo….
Kad po prvi put postanemo spremni drugu individuu prihvatiti BAŠ TAKVU KAKVA ONA JEST, unikatnu /jer svi smo mi unikatni primjerci na ovoj planeti/, nesavršenu, punu mana i neobičnih želja bez ikakvih primisli da je mijenjamo na način kako mi mislimo da bi baš TREBALA BITI… Da, vjerujem da je to LJUBAV.


……
Ova godina je bila puna neočekivanih događaja, neobičnih susreta i neprespavanih noći..
I shvatila sam da dopuštajući čudima da se dešavaju, ona će se i desiti.
Jer ovu godinu, ja sam zaista doživjela puno čudesa.. I svi se odnose isključivo i jedino uz ljude koji su mi ušli u život i pokazali viđenje svijeta kroz svoje oči. I pritom nesvjesno /i svjesno/ su unijeli toplinu, ljubav i čuda u moj život..
I ja više nisam prazna. Naučila sam da je praznina jedina onda kad izgubimo toplinu i vjeru u ljude.
Jer bez ljudi NIŠTA na ovoj maloj čudesnoj planeti nema smisla. ALI NIŠTA.

Ljudi su ti koji čine naš život, koji unose radost i toplinu.
I globalno svijet jest nesretan i neobično tužan.. Ali stvarajući VLASTITI svijet, okružujući se ljudima koji su slični poput nas; traže toplinu, ljubav… Čuda se i dešavaju.


Stoga, dopustite sebi nemoguće i prijeđite sve unutarnje granice…
Jer zadnja i najvažnija lekcija godine glasi….. CARPE DIEM. Život ne čeka da ga živimo, svaki trenutak je poseban, apsolutno svaki. Samo ako znamo „ući“ u njega, zaustaviti na tren svijet i istinski se ispuniti.

Nije bitno radi li se o običnom trenutku, ispijanju kave ujutro ili toplina u nečijem zagrljaju. Taj TRENUTAK je poseban ako ga vi odlučite učiniti takvim.

Zato dragi moji… Vi ste jedna mala čudesa, stoga visoko podignite glavu i sa osmijehom prošetajte kroz grad…
Jedna stara priča kaže… Da postoje drugi svjetovi, a njih možemo vidjeti tek kada otvorimo oči i počnemo vjerovati. A ti svjetovi su ove male dimenzije između nas, nevidljivi konci i spone koji nas vežu.
Život je zaista prekratak da ne bismo pokušali vjerovati u Nemoguće. Ono neopipljivo. Ono što možemo samo osjetiti, ali ne i fizički opipati…



……..

Vaša dragonfly više ne pati od nesanice. I tome nekome tko je za to zaslužan – hvala. Ti si jedno moje najljepše čudo ove godine, koliko god to čudno zvučalo…….
I daljine pokazuju samo koliko osobe mogu usprkos svemu biti povezane.
Daljine postoje samo u glavama… Netko može biti fizički blizu, a toliko daleko..

Zaista…. Ovaj svijet je divan i neobičan….



…………
Bio je umoran. Sjedne. Sjedoh pored njega. A posle kratke šutnje, on doda:
-Zvijezde su lijepe, zbog jednog cvijeta koga čovjek ne vidi...
Odgovorih "naravno", i posmatrah bez riječi pješčane nabore na mjesečini.
Pustinja je lijepa, doda on...
I to je bila istina. Uvijek sam volio pustinju. Čovjek sjedne na neku pješčanu dinu. Ne vidi ništa. Ne čuje ništa. Pa ipak nešto svjetluca u tišini...
Ono što krasi pustinju, reče mali princ, to je što se u njoj negdje skriva bunar...
Iznenada shvatih ovo tajanstveno svjetlucanje pijeska. Kad sam bio mali, stanovao sam u jednoj staroj kući, za koju se pričalo da je u njoj zakopano blago. Naravno, niko ga nikad nije našao, a možda ga čak nije ni tražio. Ali je njime bila začarana cijela kuća. Moja kuća je duboko u sebi skrivala jednu tajnu...
Da, rekoh malom princu, bilo da je u pitanju kuća, zvijezde ili pustinja, ono što čini njihovu ljepotu nevidljivo je!
Pošto je mali princ zaspao, uzeh ga u naručje i ponovo krenuh. Bio sam uzbuđen. Činilo mi se da nosim neko krhko blago. Izgledalo mi je čak da na Zemlji nema ničeg krhkijeg. Posmatrao sam, na mjesečini to blijedo čelo, te zatvorene oči, te pramenove kose koji su lepršali na vjetru i govorio u sebi: "Ja ovdje vidim samo ljusku. Najvažnije je nevidljivo..."

I, idući tako, pronašao sam pred zoru bunar….

02.01.2007. u 19:03 | 26 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

U ovoj šumi betona i čelika, samo rijetki snivaju

....
..Promatrao sam na mjesečini, to blijedo čelo, sklopljene vjeđe, pramenove kose što su lepršali na vjetru i ponavljao u sebi:
-Ja ovdje vidim samo ljusku.. Ono najvažnije je nevidljivo...

Mali Princ

Naranče

Ovo je kutak misli i crtica iz mog života.
I da, dobro ste shvatili, sanjarka sam i pustolovka sa velikim očima koja sa ruksakom na leđima traži svoju zelenu livadu..
Ako vas sretnem negdje pojesti ćemo jagode.. I vrtiti se u travi dok ne padnemo iznemogli i zaspimo pod mjesečevim sjajem...


Image Hosted by ImageShack.us

Jer..
Jer obožavam noć.. I kad nesanica pokuca na prozor sve mi na naranče zamiriše..
I ja onda odlazim plesati.. Plešem sa neznancima, sa ljudima koje volim.. Ali najdraži je ples sa životom.. Kad me boje njegove zavrte ja se smijem.. I onda znam.. Da, sanjarka sam prava..


Ako želite pišite na:
ukradeni_trenutak@yahoo.com

Ako imate nešto za reći, a ne želite javno, šapnite.. IcQ

Dragonfly (226-978-300)
*..26 godišnja djevojka sa odsjajem izgubljenih livada u očima.. Ja samo kao i svi vi tražim.. Hodam često plažama bosa... I naći ću naći... *

Jeste li ikad..?

Jeste li ikada imali osjećaj da ste susreli ljude s kojima ODMAH osjećate nešto zajedničko?

Oni uz koje se uvijek osjecam posebno dok ih čitam..

Bobe's living room
..Pitam se samo...biram li pogrešnu planinu? Biram li pogrešnu granicu? Što se dogodi kad lavina stigne u dolinu? I nije li nekad ljepše samo se spustiti? I uživati u zaletu i vjetru. Brzini. Osjećaju adrenalina koji juri krvlju. I vrištati sretno. I tako je jasno da nakon doline dolazi uspon. Dolina je samo priprema. Za uspon iza kojeg dolazi nova padina. I lavina bude još jača...

I opet se pitam...biram li pogrešnu planinu? Moje lavine nikako da dosegnu dolinu. Ni blizu. Odustaju i nestaju davno prije. Koju planinu da odaberem? Karte mi nisu dovoljno dobre. Dajem sve svoje karte za jednu pravu lavinu... ...


Jamais... astronom srca
...Podvlačim crtu.
Jer...
Nakon godina vegetiranja desilo se čudo.
Čuda postoje, da.
Ove sam se godine više puta uvjerila u to.
Netko to odozgora vidi sve...
Ako nešto jako želite onda će se sve urotiti da to i dobijete, je l ' tako nekako ide?
Treba biti dovoljno hrabar.
Ili lud?
Ili i jedno i drugo?
Važno je samo nadići strah i kročiti na daske pozornice komada zvanog život....


Starcatcher
Mislima oblikujemo zivot.
Trudimo se ostvariti snove. Ali ako ih bas sve ostvarimo,za sta cemo onda zivjeti?
Tezimo materijalnim dobrima,no na koncu price njih ostavljamo za sobom.
Zaboravljamo da iz zlatne spine tece ista voda kao i iz javne fontane.

U vrtlogu zivota i beskrajnoj analizi znamo da smo izmislili vrijeme.
No jesmo li izmislili smisao?
Ili se on bas u trazenju skriva?...


Moments... My blue butterfly
..Jeste primijetili kako je danas teško biti iskren, kako je teško otvoriti se, biti ono što jesmo, biti svoji, biti opet ... djeca? Od čega se mi to skrivamo? Od čega bježimo...?
..I zato danas, danas sam odlučila pustiti plavog leptira da odleprša gdje god ga život odnese...


Siddartha
...Postoje ljudi koji uđu u neki prostor i kažu:”Evo me!” Postoje drugi koji uđu u taj isti prostor i kažu:”O, tu si!”...
...osjećaj usamljenosti...u subotu naveče...
...dođe i uvuče se...kao koprena...
.....ne vidiš je...
...ne čuješ je....
...al je osjećaš...negdje duboko...
...u srcu....

.......
....Brodovi kao i ljudi vječno dolaze, usidre se budu tu neko vrijeme i odu. Samo rijetke pamtimo".-reče blagim glasom.
-«Pamtimo..rijetke..»-ponovih u sebi.
I ostalo je tu mnogo usidrenih brodova koji su godinama plutali i naoko bili sigurni. Ali svi znamo svrhu broda, njegova svrha nije da bude usidren unatoč olujama i nedaćama mora, njegova svrha je da bude na pučini, da se sudara s valovima.. I tako danonoćno..Zapravo cijeli ljudski vijek....


Stajdooharica
- A ti? Nikada nisi osjetila ništa slično?
- Kako to misliš?
- Pa znaš, mislim na taj 'magični' trenutak?... pogled u oči sa osobom koja...
- Koja ti u tako kratkom roku da osjećaj potpunosti koji s nekim ni nakon godina i godina ne osjetiš?... – prekinula sam je
- Da... čini se kako ipak razumiješ...

...'Riječima kazujemo tako malo'....


Frifol
..Htio sam se okrenuti, vratiti i napraviti propušteno, ali nije bilo svrhe... Bilo je kasno za ispravak jer... dijete u meni je već bilo tužno.…

I da mi je, da se još jednom zaljubim,
Opet bih uzeo kostim Večnog Dečaka..


Old soul
...Pet je sati ujutro , odlazimo na posao , izlazimo iz zgrade i kao djeca se držimo za ruke ... još uvijek ...otvaramo vrata od ulaza ... vani miriši na kišu .. toplo je za razliku od prethodnih dana ....
" Miriši na kišu !"
" Da , na jesen "
" Ma daj ne zezaj , na proljeće , dosta mi je ovog ružnog vremena ...." i onda se ja zamislim i znam temu za moj post ........

Mome malom velikom čovjeku , prerano odraslom djetetu , čuvaru moje djedovine , uplašenom dječaku.........čovjeku koji u sebi nosi sram i ponos ......jake emocije ........


Erchamion
...Izlomljen kroz krhotine sjećanja; sjećanja minulih nadanja stranog mi života; promatran zavrijelom vodom, nosim svoje tijelo. Nosim ga nemirom odraza, onim istim što nad površinom krvotok moje misli ostavlja. Ostavlja prikazujući vječitog mi životnog suputnika, sjete. Neobičnog osjećaja življenog rubovima sna i jave. Igra li nepozvano uz ritam neumornog plesača? Igra li nepozvano zakrivena sjenama sluteće ništavnosti? Poput iskrivljenog ogledala mojih želja, moje duše, mojih snova...

Life music
Moj zivot je kao kula od karata... svaka ima svoju svrhu i ona na vrhu ne bi postojala bez one na dnu... svaka sa svojim znacenjem... ali ako netko gurne jednu, sve ce se srusit... slomit... i u trenutku sve ce postati nista... ali, sve je moguce... moguce je biti nitko... osim ne osjecat nista...
......
... Jednom kad smo se slucajno sreli, pitao me: 'Da li bi bila sa mnom da znas da necemo ostati skupa...?'
Rekoh mu: '...da... jer najljepsi trenuci u zivotu mogu biti i najvece pogreske...'


Život je duga cesta..
Ponekad gledam...a ne vidim. Ponekad slusam... a ne cujem. A onda, kada otkrijem to sto vec odavno gledam i slusam, uvijek se iznenadim. Jer, zivot je jedno veliko iznenadjenje. I otkrice. Ako sama otkrijem sto vec odavno zelim, onda sam neizmjerno zadovoljna sama sobom, bez obzira jesu li rezultati dobri ili losi.

Komplex
...u povratku kući desilo mi se još jedno čudo. u sred centra grada, u sred februara, pored gorespomenutog parka, ja sam čula zrikavce...

Catcher
....Jednom poslije, sjedite i šutite i gledate u taj svijet, sve dok se ne ustanete gotovo istovremeno i počnete jesti te kupine. Smiješ se i kažeš joj kako su joj umrljana usta, ona ih briše nadlanicom, a ti je uhvatiš za ruku i kažeš kako se kupine mogu obrisati samo usnama.
I sve opet zašuti, iako i nije tišina, ali nekako u tom trenutku nije bitna ni vika koja se čuje s nekog otvorenog prozora u rakovačkim neboderima, niti puškaranje na liniji, niti onaj zvuk koji se čuje kada dječak skoči s vrbe u Koranu, a djevojčice zadivljeno gledaju sve dok ne izroni, pa onda brzo okrenu glavu i s pomalo rumenim obrazima pričaju o nečem sasvim desetom.....


...Šutili smo tako, pušili i gledali u nebo koje je postajalo lagano crveno.
Onda sam ustao, skinuo traperice i majicu i skočio u rijeku.
Voda je bila hladna, ali svejedno sam osjetio lagano peckanje na ramenima, kao od sunca, kao ono kada smo zadnjeg ljeta u miru sjedili na slapu i pričali o tome što ćemo biti kad odrastemo, ne znajući da ćemo već za par mjeseci istovremeno zauvijek odrasti i zauvijek ostati klinci....


Ona
...Zasto preopuštati trenutke... živimo najbolje što možemo, ako ne znamo kako... potrudimo se malo... nek nas vode naše želje... naši snovi... i imajmo uvijek nešto «samo naše», nešto što će nas dizati....onda kad se malo spustimo ili zaboravimo na sve to...

Pantera
...Kada usred noći cokćem jezikom jer mi dragi pili već drugu trećinu tropskih šuma i pikam ga prstom da prestane, a tada čujem : „hmmmm?“ i kada ujutro otvorim oči, a ispod moje glave njegov jastuk i izgužvana plahta, pomislim: rijetkost je pronaći svoju drugu polovicu… nekako je lijepo biti "mi"…

Cakumpakum
...Noćas sam imala misiju. Bez blještavo bijele haljine i čarobnog štapića.
Bosonoga, u plavoj pidžami, raščupana i bez šminke na licu bila sam tvoja Vila. Još jedno jutro odjurila sam na posao s osmijehom.
I za ovu ulogu potpisala bi na doživotno....


Ringispil
...I biti ce u zivotu jos mnogo oluja i plavih ociju koje ce mozda okrznuti moje ringispile... Ali ja znam da cu se uvijek vracati mom zbonacanom moru i mojoj pitomoj, zelenoj uvali...

Gracia
...Pozeljela sam da se mogu pretvoriti u vjetar i letjeti...
Da zastanem u nekoj krosnji... Zavirim kroz neciji prozor... Obrisem suzu sa lica ostavljene djevojke koja promrzla sjedi na jednoj klupici u jednome parku... Da se uvucem u Njegovu kosu... Da uletim u jedro izgubljenog mornara... Pozeljela sam da me netko udahne i zatim toplu ispuhne van... Da zaplesem kraj tramvajske pruge i zavrtim se najbrze sto mogu...


Provincijalka
..Ono što sam tada osjetila bila je ona prava tuga. Jer, nije bilo niti jedne druge ljepote koja je mogla zamijeniti veličanstveni osjećaj ljubavi. Umjesto toga samo teška golema tuga... Žao mi je.
Napiši mi pjesmu... jednostavno nisi znao... I ta je pjesma postala jednako daleka i neostvarena želja kao i Egipat, mariachi i ruta 63...


Neretvanski cvit
...i znaš...ne može srce živjeti bez druge polovice...
Nižem dane kao šarene post it papiriće... jedan na drugi zalijepljeni su nemarno...
Boli li te ako ti kažem da ne vrijedi život bez tebe....
......i da je možda najpravilnije da uroniš lice u moju kosu... i da mi pjevaš...


Woolf
...Baš sam voljela taj crtić, o dečku i djevojčici koji crtaju ledene ruže na zaleđenom prozoru. I njemu je onda ledena kraljica zaledila srce, pretvorivši ga u komadić hladnog kristala... I odvela... A malena je djevojčica vjerovala. I vratila mu toplinu u srce...
Baš me zanima kako se to radi..
Tko topi led iz srca.
Tko topi strah?
Kako se učiš vjerovati..?
Tko još vjeruje u čuda....?


Dreamforever
...Nestrpljiva sam. Želim zagrliti zvijezde...Mislim na tebe..I fališ mi...Dođi da se pokrijemo ovom nebeskom dekicom....pa makar bila ovako bolesno crvena od smoga..pa makar nema zvijezda...to je naše nebo. Sami ćemo si stvoriti i mjesec i zvijezde...Samo se ušuškajmo. I sanjajmo. Zajedno...

Scarlett_l
...Bitno je očima nevidljivo...
...Promatrajući ono dvoje lijepih ljudi kako izgovaraju riječi koje će ih vezati do kraja života pala mi je na pamet jedna misao….Zar ovaj trenutak kada stoje jedno pored drugog, sretni, bezbrižni, zar on nije savršen? U tom trenutku više ne misliš o tome je si li sve pozvao, kakva ti je haljina, jesi platio račune itd… Nekako, taj trenutak sav svijet je stao. Tu si Ti i tu je On.
Volite se. Podsjeća me na dar. Baršunastom vrpcom u najljepši, božanski papir omotano…sve je odlično. Taj trenutak. Tada dar otvaraš. Istražuješ ga. U ovom slučaju, istražuješ osobu. Upoznajete jedno drugo do srži. Živite skupa, ''kopate'' po beskrajnosti ljudskih života… I tada..naravno da ništa nije savršeno.
Dakle… Što mislite?
Možda ipak… možda ipak savršenstvo postoji??


Pazite na sitnice, jer one su prava ljepota!'

Bosonoga
...Do nedavno me mučilo pitanje, ako za svaku pojedinu osobu na ovome svijetu postoji taj netko, dali će se ti ljudi ikada sresti? Ako se i sretnu, dali će se prepoznati?
Da, sresti će se. I da, naravno da će se prepoznati. Shvatiti će možda da su se sreli i puno prije toga.... Ostaje samo prokleta stvarnost koja ne dopušta da priča ipak ima sretan kraj... a tko zna možda samo treba malo snage.. i puno hrabrosti...


Julianne
Kajsije su padale svuda oko nje kao kiša a ona se bojala da joj ne padne slučajno jedna na glavu jer bi joj mogla sinuti opet nova ideja što dalje sa svojim životom...Kuća je pjevala tišinu a ona je otišla u svoju sobu kako bi pogledala u onom smjeru prema kojem ju je srce vuklo...Svijetla su treperila u daljini i dozivala je...ali snene oči učiniše svoje.... Pred jutro,kao već dobar susjed pozdravi je posljednja sjena u sobi... Vrijeme je za počinak. Izvadila je srce iz grudi i odložila ga noćni ormarić...Do sljedeće prilike...kada se opet usudi da ga upotrijebi...

Maritin kutak..
Razmislite malo o ovome: kad uđete u vrtić i pitate tko zna pjevati, svi viču "JA! JA! JA!". Kad se graja malo stiša, pitate tko zna crtati? "JA! JA! JA!". A glumiti? I opet, naravno "JA! JA! JA!". Onda odete u školu (što su viši razredi, manja je vika), pa postavite ta ista pitanja i čujete tu i tamo nekakav odgovor. Pa onda postavite ista ta pitanja u malo starijem društvu. Odgovori će uglavnom glasiti: ja ne znam crtati, ja nemam sluha, ja nisam stvoren za pisanje, ja nisam talentiran za glumca. A ustvari svi mi to imamo u sebi, samo trebamo odbaciti ogradice koje smo si postavili i pustiti djetetu u nama da se igra, piše, pjeva, glumi...



Bit će ih još, vidim već..

Prije svitanja

..Radila sam za jednog starijeg čovjeka,i on mi je jednom rekao da je proveo čitav svoj život misleći na karijeru. Imao je 52 godine,i iznenada je shvatio da nikada stvarno nije dao sve od sebe.
Njegov život nije imao smisla.

Skoro da je plakao dok mi je to pričao.
Vjerujem da ako postoji Bog on neće postojati u svakom od nas...ne u tebi ili meni......već u tom malom prostoru između nas…

Ako na svijetu postoji bilo kakva magija...mislim da je u pokušaju da se shvati netko, da se nešto podjeli sa nekim….
Možda je to nemoguće uspjeti...ali koga je briga? Odgovor mora da leži u pokušaju…..

Kada si ranije pričao ono, kao posle nekoliko godina kako par počne da se mrzi međusobno... predviđajući reakcije jedno drugog... ili kada im dosadi ponašanje onog drugog.
Mislim da će za mene biti potpuno suprotno….
Mislim da se mogu stvarno zaljubiti u nekoga kada sve znam o njemu.

Način na koji se češlja...koju košulju će obući tog dana...koju će priču ispričati u kojoj situaciji…
Sigurna sam da ću tada znati da sam zaljubljena…..

"Before sunset"