...DragonFly...

Ljudi

„Gdje su ljudi? najzad ponovo progovori mali princ. Čovjek se osjeća malo usamljen u pustinji...
Čovjek je usamljen i među ljudima, reče zmija.“



Jeste li primijetili kako ne postoji trenutak kad vam neke misli ne prolaze kroz glavu?

Kako znate dok čekate u redu u banci ili kod doktora razmišljati o tisuću stvari odjednom; što napraviti kasnije, što reći nekome, koga nazvati, što smo krivo učinili ili rekli i kako to popraviti…..Kako katkad proživite neki trenutak, tako bolan ili radostan, kako srce pulsira, a izvana…
A izvana se čini kao da ste prazna osoba poput tisuću ostalih na ovoj planeti???


I time dolazim do najveće lekcije koju sam u potpunosti savladala ove godine. Čitavo vrijeme sam je bila svjesna, ali da budem iskrena, nikad je nisam u potpunosti sagledala takvu kakva jest..

Svi u sebi imamo jedan svoj UNUTARNJI SVIJET.
Što jednostavno znači da dok ste s nekim, dok čekate red u banci, dok plaćate račune, a oko vas se nalazi stotine ljudi i svi u tom trenu razmišljaju, tužni su ili sretni, tisuće i tisuće misli im prolaze kroz glavu. I nitko zapravo NIJE PRAZAN kao što se čini.
Što jednostavno znači da gledajući iz osobne perspektive kao pojedinca koji se boji da ga drugi prihvate, kako u kojem trenu izgleda / što drugi o njemu misle… Da zapravo i drugi istodobno imaju isti problem; isti strah i ista razmišljanja...

Time dolazimo do druge lekcije povezane s istom…
Čovjek je jedino i istinski sretan kad usrećuje druge ljude, a uništava sebe i čini sebe nesretnim unesrećujući druge.

Zaista, jedino što nas u potpunosti može ispuniti je kada dajemo toplinu, jer dajući ljubav ona se automatski i vraća.
Vjerujem da se do svake osobe može doprijeti. Ali samo toplinom i istinskom pažnjom i ljubavlju. Zatvarajući sebe, zatvaramo i mogućnost da netko prodre u nas.
Stoga zapamtite… Osmijeh otvara sva vrata. Topli pristup, nježni dodir i istinska želja za razumijevanjem drugoga otvara i najčeličnije ograde..

I time dolazim do treće lekcije godine..
Pravu ljubav možemo pronaći tek onda kad sebe iznutra uravnotežimo. Vjerujem da onda kad tražimo i lutamo ne znajući uopće što želimo od sebe i života, da se samo gubimo….
Kad po prvi put postanemo spremni drugu individuu prihvatiti BAŠ TAKVU KAKVA ONA JEST, unikatnu /jer svi smo mi unikatni primjerci na ovoj planeti/, nesavršenu, punu mana i neobičnih želja bez ikakvih primisli da je mijenjamo na način kako mi mislimo da bi baš TREBALA BITI… Da, vjerujem da je to LJUBAV.

……
Ova godina je bila puna neočekivanih događaja, neobičnih susreta i neprespavanih noći..
I shvatila sam da dopuštajući čudima da se dešavaju, ona će se i desiti.
Jer ovu godinu, ja sam zaista doživjela puno čudesa.. I svi se odnose isključivo i jedino uz ljude koji su mi ušli u život i pokazali viđenje svijeta kroz svoje oči. I pritom nesvjesno /i svjesno/ su unijeli toplinu, ljubav i čuda u moj život..
I ja više nisam prazna. Naučila sam da je praznina jedina onda kad izgubimo toplinu i vjeru u ljude.
Jer bez ljudi NIŠTA na ovoj maloj čudesnoj planeti nema smisla. ALI NIŠTA.

Ljudi su ti koji čine naš život, koji unose radost i toplinu.
I globalno svijet jest nesretan i neobično tužan.. Ali stvarajući VLASTITI svijet, okružujući se ljudima koji su slični poput nas; traže toplinu, ljubav… Čuda se i dešavaju.


Stoga, dopustite sebi nemoguće i prijeđite sve unutarnje granice…
Jer zadnja i najvažnija lekcija godine glasi….. CARPE DIEM. Život ne čeka da ga živimo, svaki trenutak je poseban, apsolutno svaki. Samo ako znamo „ući“ u njega, zaustaviti na tren svijet i istinski se ispuniti.

Nije bitno radi li se o običnom trenutku, ispijanju kave ujutro ili toplina u nečijem zagrljaju. Taj TRENUTAK je poseban ako ga vi odlučite učiniti takvim.

Zato dragi moji… Vi ste jedna mala čudesa, stoga visoko podignite glavu i sa osmijehom prošetajte kroz grad…
Jedna stara priča kaže… Da postoje drugi svjetovi, a njih možemo vidjeti tek kada otvorimo oči i počnemo vjerovati. A ti svjetovi su ove male dimenzije između nas, nevidljivi konci i spone koji nas vežu.
Život je zaista prekratak da ne bismo pokušali vjerovati u Nemoguće. Ono neopipljivo. Ono što možemo samo osjetiti, ali ne i fizički opipati…


……..

Vaša dragonfly više ne pati od nesanice. I tome nekome tko je za to zaslužan – hvala. Ti si jedno moje najljepše čudo ove godine, koliko god to čudno zvučalo…….
I daljine pokazuju samo koliko osobe mogu usprkos svemu biti povezane.
Daljine postoje samo u glavama… Netko može biti fizički blizu, a toliko daleko..

Zaista…. Ovaj svijet je divan i neobičan….


…………
Bio je umoran. Sjedne. Sjedoh pored njega. A posle kratke šutnje, on doda:
-Zvijezde su lijepe, zbog jednog cvijeta koga čovjek ne vidi...
Odgovorih "naravno", i posmatrah bez riječi pješčane nabore na mjesečini.
Pustinja je lijepa, doda on...
I to je bila istina. Uvijek sam volio pustinju. Čovjek sjedne na neku pješčanu dinu. Ne vidi ništa. Ne čuje ništa. Pa ipak nešto svjetluca u tišini...
Ono što krasi pustinju, reče mali princ, to je što se u njoj negdje skriva bunar...
Iznenada shvatih ovo tajanstveno svjetlucanje pijeska. Kad sam bio mali, stanovao sam u jednoj staroj kući, za koju se pričalo da je u njoj zakopano blago. Naravno, niko ga nikad nije našao, a možda ga čak nije ni tražio. Ali je njime bila začarana cijela kuća. Moja kuća je duboko u sebi skrivala jednu tajnu...
Da, rekoh malom princu, bilo da je u pitanju kuća, zvijezde ili pustinja, ono što čini njihovu ljepotu nevidljivo je!
Pošto je mali princ zaspao, uzeh ga u naručje i ponovo krenuh. Bio sam uzbuđen. Činilo mi se da nosim neko krhko blago. Izgledalo mi je čak da na Zemlji nema ničeg krhkijeg. Posmatrao sam, na mjesečini to blijedo čelo, te zatvorene oči, te pramenove kose koji su lepršali na vjetru i govorio u sebi: "Ja ovdje vidim samo ljusku. Najvažnije je nevidljivo..."

I, idući tako, pronašao sam pred zoru bunar….

02.01.2007. u 19:03 | 26 Komentara | Print | # | ^

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

U ovoj šumi betona i čelika, samo rijetki snivaju

....
..Promatrao sam na mjesečini, to blijedo čelo, sklopljene vjeđe, pramenove kose što su lepršali na vjetru i ponavljao u sebi:
-Ja ovdje vidim samo ljusku.. Ono najvažnije je nevidljivo...
Mali Princ

Naranče

Ovo je kutak misli i crtica iz mog života.
I da, dobro ste shvatili, sanjarka sam i pustolovka sa velikim očima koja sa ruksakom na leđima traži svoju zelenu livadu..
Ako vas sretnem negdje pojesti ćemo jagode.. I vrtiti se u travi dok ne padnemo iznemogli i zaspimo pod mjesečevim sjajem...



Jer..
Jer obožavam noć.. I kad nesanica pokuca na prozor sve mi na naranče zamiriše..
I ja onda odlazim plesati.. Plešem sa neznancima, sa ljudima koje volim.. Ali najdraži je ples sa životom.. Kad me boje njegove zavrte ja se smijem.. I onda znam.. Da, sanjarka sam prava..

Ako želite pišite na:
ukradeni_trenutak@yahoo.com

Ako imate nešto za reći, a ne želite javno, šapnite.. IcQ

Dragonfly (226-978-300)
*..26 godišnja djevojka sa odsjajem izgubljenih livada u očima.. Ja samo kao i svi vi tražim.. Hodam često plažama bosa... I naći ću naći... *

Jeste li ikad..?

Jeste li ikada imali osjećaj da ste susreli ljude s kojima ODMAH osjećate nešto zajedničko?

Oni uz koje se uvijek osjecam posebno dok ih čitam..

Bobe's living room
..Pitam se samo...biram li pogrešnu planinu? Biram li pogrešnu granicu? Što se dogodi kad lavina stigne u dolinu? I nije li nekad ljepše samo se spustiti? I uživati u zaletu i vjetru. Brzini. Osjećaju adrenalina koji juri krvlju. I vrištati sretno. I tako je jasno da nakon doline dolazi uspon. Dolina je samo priprema. Za uspon iza kojeg dolazi nova padina. I lavina bude još jača...

I opet se pitam...biram li pogrešnu planinu? Moje lavine nikako da dosegnu dolinu. Ni blizu. Odustaju i nestaju davno prije. Koju planinu da odaberem? Karte mi nisu dovoljno dobre. Dajem sve svoje karte za jednu pravu lavinu... ...

Jamais... astronom srca
...Podvlačim crtu.
Jer...
Nakon godina vegetiranja desilo se čudo.
Čuda postoje, da.
Ove sam se godine više puta uvjerila u to.
Netko to odozgora vidi sve...
Ako nešto jako želite onda će se sve urotiti da to i dobijete, je l ' tako nekako ide?
Treba biti dovoljno hrabar.
Ili lud?
Ili i jedno i drugo?
Važno je samo nadići strah i kročiti na daske pozornice komada zvanog život....

Starcatcher
Mislima oblikujemo zivot.
Trudimo se ostvariti snove. Ali ako ih bas sve ostvarimo,za sta cemo onda zivjeti?
Tezimo materijalnim dobrima,no na koncu price njih ostavljamo za sobom.
Zaboravljamo da iz zlatne spine tece ista voda kao i iz javne fontane.

U vrtlogu zivota i beskrajnoj analizi znamo da smo izmislili vrijeme.
No jesmo li izmislili smisao?
Ili se on bas u trazenju skriva?...

Moments... My blue butterfly
..Jeste primijetili kako je danas teško biti iskren, kako je teško otvoriti se, biti ono što jesmo, biti svoji, biti opet ... djeca? Od čega se mi to skrivamo? Od čega bježimo...?
..I zato danas, danas sam odlučila pustiti plavog leptira da odleprša gdje god ga život odnese...

Siddartha
...Postoje ljudi koji uđu u neki prostor i kažu:”Evo me!” Postoje drugi koji uđu u taj isti prostor i kažu:”O, tu si!”...
...osjećaj usamljenosti...u subotu naveče...
...dođe i uvuče se...kao koprena...
.....ne vidiš je...
...ne čuješ je....
...al je osjećaš...negdje duboko...
...u srcu....
.......
....Brodovi kao i ljudi vječno dolaze, usidre se budu tu neko vrijeme i odu. Samo rijetke pamtimo".-reče blagim glasom.
-«Pamtimo..rijetke..»-ponovih u sebi.
I ostalo je tu mnogo usidrenih brodova koji su godinama plutali i naoko bili sigurni. Ali svi znamo svrhu broda, njegova svrha nije da bude usidren unatoč olujama i nedaćama mora, njegova svrha je da bude na pučini, da se sudara s valovima.. I tako danonoćno..Zapravo cijeli ljudski vijek....

Stajdooharica
- A ti? Nikada nisi osjetila ništa slično?
- Kako to misliš?
- Pa znaš, mislim na taj 'magični' trenutak?... pogled u oči sa osobom koja...
- Koja ti u tako kratkom roku da osjećaj potpunosti koji s nekim ni nakon godina i godina ne osjetiš?... – prekinula sam je
- Da... čini se kako ipak razumiješ...

...'Riječima kazujemo tako malo'....

Frifol
..Htio sam se okrenuti, vratiti i napraviti propušteno, ali nije bilo svrhe... Bilo je kasno za ispravak jer... dijete u meni je već bilo tužno.…

I da mi je, da se još jednom zaljubim,
Opet bih uzeo kostim Večnog Dečaka..

Old soul
...Pet je sati ujutro , odlazimo na posao , izlazimo iz zgrade i kao djeca se držimo za ruke ... još uvijek ...otvaramo vrata od ulaza ... vani miriši na kišu .. toplo je za razliku od prethodnih dana ....
" Miriši na kišu !"
" Da , na jesen "
" Ma daj ne zezaj , na proljeće , dosta mi je ovog ružnog vremena ...." i onda se ja zamislim i znam temu za moj post ........

Mome malom velikom čovjeku , prerano odraslom djetetu , čuvaru moje djedovine , uplašenom dječaku.........čovjeku koji u sebi nosi sram i ponos ......jake emocije ........

Erchamion
...Izlomljen kroz krhotine sjećanja; sjećanja minulih nadanja stranog mi života; promatran zavrijelom vodom, nosim svoje tijelo. Nosim ga nemirom odraza, onim istim što nad površinom krvotok moje misli ostavlja. Ostavlja prikazujući vječitog mi životnog suputnika, sjete. Neobičnog osjećaja življenog rubovima sna i jave. Igra li nepozvano uz ritam neumornog plesača? Igra li nepozvano zakrivena sjenama sluteće ništavnosti? Poput iskrivljenog ogledala mojih želja, moje duše, mojih snova...

Life music
Moj zivot je kao kula od karata... svaka ima svoju svrhu i ona na vrhu ne bi postojala bez one na dnu... svaka sa svojim znacenjem... ali ako netko gurne jednu, sve ce se srusit... slomit... i u trenutku sve ce postati nista... ali, sve je moguce... moguce je biti nitko... osim ne osjecat nista...
......
... Jednom kad smo se slucajno sreli, pitao me: 'Da li bi bila sa mnom da znas da necemo ostati skupa...?'
Rekoh mu: '...da... jer najljepsi trenuci u zivotu mogu biti i najvece pogreske...'

Život je duga cesta..
Ponekad gledam...a ne vidim. Ponekad slusam... a ne cujem. A onda, kada otkrijem to sto vec odavno gledam i slusam, uvijek se iznenadim. Jer, zivot je jedno veliko iznenadjenje. I otkrice. Ako sama otkrijem sto vec odavno zelim, onda sam neizmjerno zadovoljna sama sobom, bez obzira jesu li rezultati dobri ili losi.

Komplex
...u povratku kući desilo mi se još jedno čudo. u sred centra grada, u sred februara, pored gorespomenutog parka, ja sam čula zrikavce...

Catcher
....Jednom poslije, sjedite i šutite i gledate u taj svijet, sve dok se ne ustanete gotovo istovremeno i počnete jesti te kupine. Smiješ se i kažeš joj kako su joj umrljana usta, ona ih briše nadlanicom, a ti je uhvatiš za ruku i kažeš kako se kupine mogu obrisati samo usnama.
I sve opet zašuti, iako i nije tišina, ali nekako u tom trenutku nije bitna ni vika koja se čuje s nekog otvorenog prozora u rakovačkim neboderima, niti puškaranje na liniji, niti onaj zvuk koji se čuje kada dječak skoči s vrbe u Koranu, a djevojčice zadivljeno gledaju sve dok ne izroni, pa onda brzo okrenu glavu i s pomalo rumenim obrazima pričaju o nečem sasvim desetom.....

...Šutili smo tako, pušili i gledali u nebo koje je postajalo lagano crveno.
Onda sam ustao, skinuo traperice i majicu i skočio u rijeku.
Voda je bila hladna, ali svejedno sam osjetio lagano peckanje na ramenima, kao od sunca, kao ono kada smo zadnjeg ljeta u miru sjedili na slapu i pričali o tome što ćemo biti kad odrastemo, ne znajući da ćemo već za par mjeseci istovremeno zauvijek odrasti i zauvijek ostati klinci....

Ona
...Zasto preopuštati trenutke... živimo najbolje što možemo, ako ne znamo kako... potrudimo se malo... nek nas vode naše želje... naši snovi... i imajmo uvijek nešto «samo naše», nešto što će nas dizati....onda kad se malo spustimo ili zaboravimo na sve to...

Pantera
...Kada usred noći cokćem jezikom jer mi dragi pili već drugu trećinu tropskih šuma i pikam ga prstom da prestane, a tada čujem : „hmmmm?“ i kada ujutro otvorim oči, a ispod moje glave njegov jastuk i izgužvana plahta, pomislim: rijetkost je pronaći svoju drugu polovicu… nekako je lijepo biti "mi"…

Cakumpakum
...Noćas sam imala misiju. Bez blještavo bijele haljine i čarobnog štapića.
Bosonoga, u plavoj pidžami, raščupana i bez šminke na licu bila sam tvoja Vila. Još jedno jutro odjurila sam na posao s osmijehom.
I za ovu ulogu potpisala bi na doživotno....

Ringispil
...I biti ce u zivotu jos mnogo oluja i plavih ociju koje ce mozda okrznuti moje ringispile... Ali ja znam da cu se uvijek vracati mom zbonacanom moru i mojoj pitomoj, zelenoj uvali...

Gracia
...Pozeljela sam da se mogu pretvoriti u vjetar i letjeti...
Da zastanem u nekoj krosnji... Zavirim kroz neciji prozor... Obrisem suzu sa lica ostavljene djevojke koja promrzla sjedi na jednoj klupici u jednome parku... Da se uvucem u Njegovu kosu... Da uletim u jedro izgubljenog mornara... Pozeljela sam da me netko udahne i zatim toplu ispuhne van... Da zaplesem kraj tramvajske pruge i zavrtim se najbrze sto mogu...

Provincijalka
..Ono što sam tada osjetila bila je ona prava tuga. Jer, nije bilo niti jedne druge ljepote koja je mogla zamijeniti veličanstveni osjećaj ljubavi. Umjesto toga samo teška golema tuga... Žao mi je.
Napiši mi pjesmu... jednostavno nisi znao... I ta je pjesma postala jednako daleka i neostvarena želja kao i Egipat, mariachi i ruta 63...

Neretvanski cvit
...i znaš...ne može srce živjeti bez druge polovice...
Nižem dane kao šarene post it papiriće... jedan na drugi zalijepljeni su nemarno...
Boli li te ako ti kažem da ne vrijedi život bez tebe....
......i da je možda najpravilnije da uroniš lice u moju kosu... i da mi pjevaš...

Woolf
...Baš sam voljela taj crtić, o dečku i djevojčici koji crtaju ledene ruže na zaleđenom prozoru. I njemu je onda ledena kraljica zaledila srce, pretvorivši ga u komadić hladnog kristala... I odvela... A malena je djevojčica vjerovala. I vratila mu toplinu u srce...
Baš me zanima kako se to radi..
Tko topi led iz srca.
Tko topi strah?
Kako se učiš vjerovati..?
Tko još vjeruje u čuda....?

Dreamforever
...Nestrpljiva sam. Želim zagrliti zvijezde...Mislim na tebe..I fališ mi...Dođi da se pokrijemo ovom nebeskom dekicom....pa makar bila ovako bolesno crvena od smoga..pa makar nema zvijezda...to je naše nebo. Sami ćemo si stvoriti i mjesec i zvijezde...Samo se ušuškajmo. I sanjajmo. Zajedno...

Scarlett_l
...Bitno je očima nevidljivo...
...Promatrajući ono dvoje lijepih ljudi kako izgovaraju riječi koje će ih vezati do kraja života pala mi je na pamet jedna misao….Zar ovaj trenutak kada stoje jedno pored drugog, sretni, bezbrižni, zar on nije savršen? U tom trenutku više ne misliš o tome je si li sve pozvao, kakva ti je haljina, jesi platio račune itd… Nekako, taj trenutak sav svijet je stao. Tu si Ti i tu je On.
Volite se. Podsjeća me na dar. Baršunastom vrpcom u najljepši, božanski papir omotano…sve je odlično. Taj trenutak. Tada dar otvaraš. Istražuješ ga. U ovom slučaju, istražuješ osobu. Upoznajete jedno drugo do srži. Živite skupa, ''kopate'' po beskrajnosti ljudskih života… I tada..naravno da ništa nije savršeno.
Dakle… Što mislite?
Možda ipak… možda ipak savršenstvo postoji??

Pazite na sitnice, jer one su prava ljepota!'

Bosonoga
...Do nedavno me mučilo pitanje, ako za svaku pojedinu osobu na ovome svijetu postoji taj netko, dali će se ti ljudi ikada sresti? Ako se i sretnu, dali će se prepoznati?
Da, sresti će se. I da, naravno da će se prepoznati. Shvatiti će možda da su se sreli i puno prije toga.... Ostaje samo prokleta stvarnost koja ne dopušta da priča ipak ima sretan kraj... a tko zna možda samo treba malo snage.. i puno hrabrosti...

Julianne
Kajsije su padale svuda oko nje kao kiša a ona se bojala da joj ne padne slučajno jedna na glavu jer bi joj mogla sinuti opet nova ideja što dalje sa svojim životom...Kuća je pjevala tišinu a ona je otišla u svoju sobu kako bi pogledala u onom smjeru prema kojem ju je srce vuklo...Svijetla su treperila u daljini i dozivala je...ali snene oči učiniše svoje.... Pred jutro,kao već dobar susjed pozdravi je posljednja sjena u sobi... Vrijeme je za počinak. Izvadila je srce iz grudi i odložila ga noćni ormarić...Do sljedeće prilike...kada se opet usudi da ga upotrijebi...

Maritin kutak..
Razmislite malo o ovome: kad uđete u vrtić i pitate tko zna pjevati, svi viču "JA! JA! JA!". Kad se graja malo stiša, pitate tko zna crtati? "JA! JA! JA!". A glumiti? I opet, naravno "JA! JA! JA!". Onda odete u školu (što su viši razredi, manja je vika), pa postavite ta ista pitanja i čujete tu i tamo nekakav odgovor. Pa onda postavite ista ta pitanja u malo starijem društvu. Odgovori će uglavnom glasiti: ja ne znam crtati, ja nemam sluha, ja nisam stvoren za pisanje, ja nisam talentiran za glumca. A ustvari svi mi to imamo u sebi, samo trebamo odbaciti ogradice koje smo si postavili i pustiti djetetu u nama da se igra, piše, pjeva, glumi...



Bit će ih još, vidim već..

Prije svitanja

..Radila sam za jednog starijeg čovjeka,i on mi je jednom rekao da je proveo čitav svoj život misleći na karijeru. Imao je 52 godine,i iznenada je shvatio da nikada stvarno nije dao sve od sebe.
Njegov život nije imao smisla.

Skoro da je plakao dok mi je to pričao.
Vjerujem da ako postoji Bog on neće postojati u svakom od nas...ne u tebi ili meni......već u tom malom prostoru između nas…

Ako na svijetu postoji bilo kakva magija...mislim da je u pokušaju da se shvati netko, da se nešto podjeli sa nekim….
Možda je to nemoguće uspjeti...ali koga je briga? Odgovor mora da leži u pokušaju…..

Kada si ranije pričao ono, kao posle nekoliko godina kako par počne da se mrzi međusobno... predviđajući reakcije jedno drugog... ili kada im dosadi ponašanje onog drugog.
Mislim da će za mene biti potpuno suprotno….
Mislim da se mogu stvarno zaljubiti u nekoga kada sve znam o njemu.

Način na koji se češlja...koju košulju će obući tog dana...koju će priču ispričati u kojoj situaciji…
Sigurna sam da ću tada znati da sam zaljubljena…..

"Before sunset"