...DragonFly...

Onih tamo pet…. :) /Ringišpil života../

Kako u zadnje vrijeme moram stalno na neka poslovna putovanja, već sam strahovala da će manija „onih 5“ koja vlada blogom završiti pošto sam oduševljena svime što sam pročitala i saznala, no eto, sustigla sam vas: ) Makar vidim već da neću imati koga nominirati pošto među zadnjima pišem, no možda uočim još nekoga...
Pa da krenemo…

1. Puhni snažno i ugasi sve svjećice odjednom…
Kao mala znala sam čvrsto i jako stisnuti oči, sva se zgrčiti u nekom transu dok sam zamišljala ono što istinski i zaista želim da mi se ostvari i tako čekati da se dogodi. Kao ono kad imate rođendan, pa pušete u svjećice i istinski vjerujete da ono što želite da će se ostvariti. Ne znam kad, ali jako brzo sam shvatila da svijet ne funkcionira na taj način. Da se za želje moramo potruditi. Čekati. Boriti se. Tražiti.
Danas kad mi život upadne u potpunu zbrku i kaos naprosto se usporim i čekam pravi trenutak za korak naprijed.. Vjerujem da život točno katkad slaže kockice onako kako baš treba biti, i da nam daje trenutke u kojima naprosto moramo skočiti..
Kad sam bila u srednjoj školi po prvi put sam stala na skakaonicu na plaži. Bilo je visoko, bojala sam se i kalkulirala dali da skočim ili da se vratim. I u tom trenu iza mene je krenulo naguravanje od strane grupe dečkiju i u panici dok sam pokušala krenuti unazad na sigurno tlo jedan od njih me nespretno gurnuo i pala sam sa vrha skakaonice dolje ravno na stijene.
Dan danas ako se itko toga sjeća reći će da ne zna kako je ona mala tamo to preživjela, ali dignuli su me sa tisuću i jednom ogrebotinom na tijelu i potpuno prekrivenom krvlju, ali ništa nije bilo polomljeno. Danas znam da je to bila čista sreća i da život ne pruža uvijek takve ishode. Danas znam da sam trebala se okrenuti i skočiti u plavetnilo, pa makar se bojala i ne znala što me iščekuje.. Uvijek, uvijek, uvijek treba samo ići naprijed, koliko god se bojali, nikad korak unazad…
Jednostavno život tako funkcionira.

2. Ciganska pjesma..
Vjerujem da u sebi imam neki ciganski duh. Stalno bih putovala, daljine me neprestano vuku..
Kad hodam katkad bi najradije ušla i sjela u prvi autobus bez obzira na to gdje će me odvesti..
Mjesec i pol sam putovala sa par divnih ljudi Amerikom sa dva auta i sa malom torbom. Niti jedan dan nismo znali gdje ćemo tu noć dočekati, u koji ćemo sutradan grad otići.. Prošli smo tako čitavu obalu Kalifornije, kockali u Las Vegasu, suznih očiju šutjeli u Grand Canyonu, gubili se u NY, lutali kroz unutrašnjost.. I vozila sam se tako jedan dan kroz pustinju, pravila se da spavam na zadnjem sjedištu automobila… A sunce je udaralo kroz prozor, grijalo, a svijet je bio u svim bojama i vukao me k sebi..
Katkad se bojim hoću li se ikada smiriti i hoću li ikada pronaći svoj dom…

3. Kovčezi u nama…
Obožavam upoznavati ljude i promatrati ih. Svjesna sam da svatko u sebi skriva jedan poseban svijet, nešto meni potpuno nepoznato, nedokučivo i zaista vjerujem da od svakoga možemo naučiti nešto.
Ljude ne dijelim prema onome što rade i koliko imaju novaca, jer vjerujem da to najmanje govori o čovjeku. Bitno je ono što su ostvarili, o čemu sanjaju, što su proživjeli i kakvi su nakon toga izašli.
Mnogo puta sam bila izigrana i povrijeđena. Od strane bliskih ljudi do onih koji me nisu ni znali, ali su našli način da me povrijede.
Vjerujem da svi u sebi nosimo male zatvorene kovčege pune tužnih uspomena. Netko davno me je užasno povrijedio i vjerujem da nisam još potpuno oprostila i oporavila se. Ali ne mrzim. To ostavljam tom nekome da živi s time.
Znate… Ja zaista vjerujem da povrjeđujući druge zapravo najviše škodimo sebi. Možda ne u tom trenutku, ali sve jednom dođe na naplatu.
I mislim, tvrdim, vjerujem da su najsretniji ljudi oni koji najviše daju, koji vjeruju u ljude i u svemu pokušavaju vidjeti dobro. Ja znam da onda kad nekome pomognem, kad držim nekoga dok je tužan i kad sam tu onda kad me netko treba, tada sam najispunjenija. Nekome trebam, netko se na mene može pouzdati. I drugo više mi ništa ne treba…
Jednostavno, tako ljudsko srce funkcionira…

4. Ja bi se mazila i pazila stalno…
U ljubavi sam jako razmažena. Zahtjevna. Dosadna za poludit. Gnjavim. Stalno bih nešto izvodila, išla negdje. Katkad sam čudna i tiha. I onda taj netko mora trčati oko mene i tepati mi. Tipično žensko.
Ali zaista bi sve napravila za tu osobu. Sve. I jako sam mazna. O da, razmažena i mazna. I stalno bi se češkala. Nema bolje kombinacije:)
To sve netko tko čita najbolje zna: ) Njega sam izgnjavila toliko da moram naći način kako da se iskupim jedan dan… : )
I to je to. Ajmo dalje:)))

5. Ono što pamtimo..
Par blic trenutaka iz života koje mi prvi padnu napamet, a koje ću zasigurno pamtiti do kraja života:
- Kad me frizerka u osnovnoj školi unakazila, odrezala moje duge kovrče pa sam očajno plakala danima. Ja sam u tom trenu mislila kako sam najružnije pače na ovom svijetu i da nikad neću doživjeti ništa gorega. Smiješno je kako djeca vjeruju za gluposti da su smak svijeta.../ I više nikad nisam otišla kod frizera. Šiša me šogorica koja nema veze sa frizerskom školom i mora točno slijediti svaku moju uputu:)/
- Ljubljenje na kiši… I moje mokre čarapice…
- Jedan susret i zagrljaj na kolodvoru u Ljubljani sa djevojkom koja je danas neizostavni dio mog života.
- Gledanje filmova čitavo nedjeljno popodne..Kao prava futavka:) I jedan dan u Sarajevu i jedna ljetna večer i previše piva.. I svijet je prekrasan.. I netko tko me voli i čuva svaki dan, kao anđeo... Netko tko je svaki dan tu i znam da bilo što da se dogodi će biti tu.. I svijet je tada baš onakav kakav treba biti..
- Jedan Badnjak.. U toplini doma u susjednoj državi.. Ne znam zašto, ali jedan od najljepših Badnjaka…Možda zato jer sam se osjećala tako ispunjenom..
- Pogled od Bobelline prema mojim visokim cipelama na petu kad sam izašla iz busa kad smo se prvi put upoznale, smijeh jer sam došla ravno sa posla kod nje na vikend u drugi grad i nisam se stigla ni presvući ni spremiti, pa sam bila sva zbunjena, smiješna, nespretna, pa veliki zagrljaj i smijeh u automobilu i zbunjen pogled od Frifola (pardon Fri-fola:) Bobe draga, volim te! Bila si preslatka! /i dalje si ofkors:)/
- Jedna šalica tu pored mene iz koje sada pijem kakao.. I jedan trenutak na kauču u nepoznatoj kući, njen osmjeh i osjećaj kao da sam tamo sa tom osobom bila već tisuću puta..
- Snijeg i jedna večer u Gorskom kotru kod moje bake. Svijet je sjajio u tisuću bisera, a mi smo se valjali u tom blještavilu i gađali se grudama..
Bila je apsolutna tišina, sve se umirilo i kao da je sve stalo samo radi nas, i meni se učinio svijet tako nevin i blag; i onako opijena mirisima i snježnom bjelinom povjerovala sam u sve bajke i sve bakine priče..
I mislim si sada…
Zaista se isplati živjeti za takve trenutke..Zaista, i onda kad nam sve ide nizbrdo i u životu je potpuni kaos, zaista se isplati živjeti za takve trenutke..
I po stoti put shvatim da ne postoje granice na svijetu, ne postoje ograničenja niti zaključana vrata…
Sve granice su U NAMA…

I to je to… Mojih 5: ) Kratkih, kao i uvijek.. : )

24.01.2007. u 21:29 | 51 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

...DragonFly...

Onih tamo pet…. :) /Ringišpil života../

Naranče

Jeste li ikad..?

Prije svitanja