...DragonFly...

And everybody sings… Marry, marry Christmas…











Zadnjih dana, zapravo točnije dva tjedna prije Božića, zbog neodgodivih poslovnih obveza dane provodim po lošim hotelskim sobama, sa užasnom lošom hotelskom hranom.
Daleko od interneta, daleko od dragih ljudi ( a najviše to osjetim noću kad se budim nekom neobičnom hladnom znoju i kad se hladan zrak uvuče ispod deke i dotakne usamljene usne).
I jednu večer su tako kitili hotel sa onim mašnama i crvenim kuglama. Sjedili smo u predvorju, jeli kikiriki i počeli se prisjećati svih Božića koje smo doživjeli.. Svašta se tu izvrtilo, svakakve priče… i na kraju večeri svatko je u hladnoću svoje sobe ušao sam, potpuno usamljen sa nekim čudnim osjećajem u grudima.
-Zar je i bitno, rekla je kolegica dok je otključavala vrata, to je ionako samo Božić, zapravo i više ne vjerujemo u sve to, to je sad samo jedno komercijalno isfurani blagdan u kojem svi samo ulazimo u minuse i pravimo se kako vjerujemo u neke stvari koje zapravo ne postoje..




****
Sjećate li se dana kad ste shvatili da Djed Božićnjak ne postoji?


Taj Božić je sve kao bumerang udarilo u moju naivno dječje srce.
Jedan hladni prosinački dan otkrila sam čitavu tajnu zlobnog univerzuma. Sjedeći sa starijom djecom u predškolskom odgoju nas desetak djece je shvatilo da vile nisu vile, da patuljci postoje samo u crtićima, da sveti Nikola je samo bradati starac iz priča i da Djed Mraz zapravo uopće ne postoji… Da je sve to jedna obična varka i sve ono u što sam vjerovala je u jednom trenu palo u vodu…
Taj dan smo baš putovali, kao i uvijek, na praznike kod moje bake. Pri samom ulasku u kuću počeo je pravi urnebes. Ja sam bijesno otrčala do sestrične i objasnila joj čitavu varku da bi zatim obje počele raditi pravi kaos, bilo je tu i vrištanja, durenja, bacanja stvari po podu, plakanja…
Onako nadurene i uplakanih obraza legle smo u krevet obivši ikakvu večeru, i kuća je poprimila neobično tihi i otužni miris.
Kako je kasnije baka voljela govoriti; bez vjere nema ničeg, bez vjere ništa ne vrijedi…

Čitavu noć nismo spavale. Bila je to hladna noć u Gorskom kotru sa puno snijega i hladnoće.. ali najveća je bila ona u našem krevetu i srcima..
/Mnogo kasnije razmišljala sam kako je to zapravo bio prvi korak k sazrijevanju. Ulaska u svijet „odraslih“. Kako odrastajući gubimo ne samo vjeru u možda nemoguće i bajkovite stvari; već zapravo gubimo vjeru u osnovne opipljive stvari.. Postajemo hladni i ogradimo se zidovima i odbijamo vjerovati u ljubav.. u dobrotu.. u osmijeh..u sreću…/

……
Izjutra me probudio neki čudan zvuk. I kao u magli dan danas se sjećam neopisive histerije; pokojnog djeda kako uzbuđeno otvara vrata, baku kako utrčava u sobu i diže pokrivače, djeda kako nešto nerazumljivo i glasno viče.. baku koja govori da moramo ići van, da je nešto vani, mene i sestričnu kako oblačimo uzbuđeno čizme i jaknu preko pidžame, srce kako glasno udara..
-Saonice, saonice, vikao je djed, vidi trag od saonica na snijegu!
I ja i sestrična kako istrčavamo uzbuđeno van, trčimo iza kuće i gledamo vidljivi trag od saonica koji dolaze točno do prozora.
-Djed Mraz, to je morao biti on, nema tko drugi, šapnula mi je sestrična.
-Nije istina, tko zna što je to, rekla sam nepokolebljivo i čvrsto.
-Tamo, tamo, vidi, vikao je djed i povukao nas.. Odjednom smo trčale za tragom od saonica od kuće do kuće, uzbuđeno vrištajući i skakući, jer je trag vodio od kuće do kuće i misteriozno nestajao.. Odjednom nismo se ni snašle, a susjedi su izlazili iz kuća i upućivali nas kamo da idemo i kuda da slijedimo trag.
Trčeći smo se sudarale, tražile daljnje tragove, objašnjavale susjedima gdje smo vidjele zadnji trag, ispitivale tko je što dobio za poklon..
-Tamo nema traga, rekla sam opet sumnjivo pokazujući kuću jednog susjeda.
-Ma znaš da njega neće posjetiti, on puno pije, povukla me je i šapnula mi sasvim tiho na uho da je nitko ne čuje.
Ubrzo smo utrčale mokre u kuću i vukle majku da ide vidjeti tragove i bez daha objašnjavale koga je djed Mraz posjetio, a koga nije i tiho objašnjavale zašto mislimo da nije, na što nas je majka kao majka odmah ukorila; zatim smo objašnjavale kako zadnji put vodi u šumu i da se više nismo dalje usudile ići, ali slijedeće godine ćemo biti pripravnije i biti budne i čekati ga sa lampama i slijediti da vidimo njegovo tajno skrovište....
Zatim smo satima otvarale skromne darove i kuća je bila puna smijeha, cike i veselja… Miris kolača, medenjaka i molitva naveče prije spavanja… I topli poljubac moje bake i pokojni djed kako nas pokriva… I kao i uvijek prije nego su se vrata zatvorila baka je zazvonila zvončićem i rekla:
-Jedan anđeo je noćas dobio krila……
..

****

Puno godina kasnije se prepričavala zgoda i kako je djed čitavo jutro maskirao tragove da nas prevari i godinama kasnije to je bila zgoda koja će se uvijek prepričavati sa sjetom i osmjehom na licu…

I pitate li me jesam li kasnije kad sam saznala pravu istinu prestala vjerovati u Djeda Mraza i patuljke?
Da vam budem iskrena, dan danas dok pričam s nekim ljudima začudim se koliko malo vjere imaju u očite stvari. Nepovjerenje u jedno drugog, nepovjerenje u obične stvari, nepovjerenje u ono u što smo sigurni…
I shvatim kako zapravo Vjera kao takva – vjera u nešto više, u Boga, vjera u vile, vjera u patuljke, vjera u ljubav, vjera u prijateljstvo… dobrotu…anđele…. Je zapravo veoma subjektivna.
I shvatih da zapravo možda koliko vjerujemo otvaramo neke druge, neobičnije dimenzije ovog života i dopuštamo životu ono nemoguće…
Jer možda (ali samo možda) vjerujući zapravo život nam dopušta čuda i neobjašnjive događaje.

Jeste li primjetili da zatvarajući se i povećanjem sumnje prema nečemu te gubitku vjere zapravo to isto GUBIMO? Da je manja vjerojatnost da će se nešto dogoditi ako NE VJERUJEMO? Bilo li to vjerovanje u sebe, u neki događaj ili nešto treće… Napravo šanse da se to ostvari su jednake NULI.

I da zapravo samo srce puno vjere, puno nade, iščekivanja DOBIVA.
Da onda kad zaista, ali zaista vjerujemo da možda (ali samo jedno možda) se to i ostvari..?

Možda kad ne vjerujemo mijenjamo percepciju gledišta i zapravo nerealno gledamo na svijet i obrnuto?

Možda… Da, da možda….
Ali to me neće pokolebati da prestanem vjerovati.. u ljubav.. u dobrotu.. u naivnost…


I ove godine ću pogledati ispod bora. I znati ću da poklon nije donio bradati čiko, već da je netko stavio tamo da me usreći.
Zar to onda ne dođe na isto….?


I prije spavanja čuti ću zvonce… Moj anđeo je ove godine zaista zaslužio krila, čuvao me i moje drage ljude…



Dragi moji blogeri…. Za ovaj Božić želim Vam svima da pronađete u sebi svoju vjeru i da ljubite, grlite, volite…..
Život je prekratak da ne bi svaki dan rekli onome drugome koliko nam znači, koliko ga volimo….
Nisam stigla čitati vas, došla sam samo na vikend doma, opet jurim u neki hladni hotel… Ali za Božić odlazim na toplo mjesto puno ljubavi i vjere… Želim Vam svima toplinu doma.. I puno, puno vjere...

Ljubim vas svih, čuvajte mi se
!


17.12.2006. u 22:31 | 36 Komentara | Print | # | ^

02.12.2006. Želi li tko „liker“ od višanja….? 26 godina mi je tek...

Image Hosted by ImageShack.us


02.12.199…..
Bio je to tulum godine. Bili smo 7 razred osnovne i bilo je pozvano 13 djece iz razreda. Moji su doma oduvijek voljeli rođendanska druženja, tata je oduvijek spremno čekao sa prastarim aparatom na vratima, a majka sa 1001 izborom kolača.
I taj tulum je bio tulum godine.
Nakon jedenja sendviča, pa skakanja na muziku sa kazete koju sam pripremila mjesec dana unaprijed, dok se Danijel vrtio oko Marine, a Marina oko Nikole, a Nikola oko Ivane, a Ivana oko Danijela; netko se sjetio savršene ideje – domaćeg likera kojeg su Ivanini roditelji radili od višanja i koji je donešen kao poklon mojim roditeljima.
Smišljena je čitava strategija, točno se znalo u koje vrijeme će Dunja ući u kuhinju kod roditelja, točna minuta kad će Marina slučajno razbiti čašu, točno smišljena zbrka u kojoj ću ja uzeti iz kuhinje dotični liker i prošvercati ga ispod majice u sobu.
I sve je išlo po savršenom planu i za pola sata liker je stajao u sobi na stolu, a nas 13 oko njega. Ivana se prva odvažila i natočila pola čaše i iskapila do kraja.
-Jebote, al je jak, prava rakija u njemu!

Za minutu boca je počela kružiti od ruke do ruke nas 6-ero koji su se usudili piti dok je Maja plakala kako će je roditelji ubiti, a Igor kako ćemo umrijeti ako popijemo više od dvije čaše.. No nas 6-ero je davalo bocu od ruke do ruke, pijući pohlepno i psujući čitavo vrijeme kako je taj liker jak i kako ubija do same srži.
Za pola sata nastao je pravi kaos. Trčali smo pijani oko kuće, Ivana je padala, Jelena je razbila glavu, Danijel se zabio skejtom u zid, a ja sam ležala na travi iza kuće i vikajući ponavljala ko papiga kako je život prekrasan………………..

I taj tulum je bio tulum godine. Danima se pričalo po školi o najvećoj pijanki godine neznalicama koji nikada nisu ni kap alkohola probali, danima su mi iz razreda najveći štreberi davali zadaće i pitali hoću li i slijedeće godine njih pozvati… Da, da, bio je to tulum godine….


Nakon par dana znojenja doma jer sam bila svjesna da će se moj lopovluk ipak kad-tad otkriti, otišla sam skrušene glave pred mamu sa smišljenom pričom kako su zločesti dečki uzeli bocu i odnijeli doma.
Dok sam tako zbunjeno pričala, izvlačila i objašnjavala po stoti put jednu te istu stvar obrazlažući i ono što me nitko nije ni pitao /kao što ću i dalje uvijek u životu kad pokušavam nešto smuljati/ majka se osmjehnula i rekla da je sve uredu, ionako je to bio samo sok.
-Molim???
-Pa da, liker nam je dala prije par dana, ovo sad je dala sok od višanja bez alkohola za tvoj rođendan da se svi počastite.


*********

Gledajući nekidan slike od tih dana, sebe od tih davnih vremena i sebe sada, shvaćam da smo nas dvije sasvim različite osobe. Ja, već odrasla, zamjeram joj što se pravi pametna i odrasla i što misli da sve zna o životu, a ništa zapravo ne zna.. A Ona, gledajući mene kako jurim i žurim, ne shvaća sigurno moje odrasle probleme i govori u sebi kako nikad neće biti takva kao što su svi „veliki“…

I ne razumijemo se, život nam nimalo nije više isti, u potpuno drugoj sferi života živimo..
Ali nešto, nešto na slici je izbijalo isto…. Oči i ista težnja; potraga za smislom, za ljubavlju, srećom, onim nečim „višim“….
I od tada razni događaji su me izmijenili, razni ljudi, ipak odrastajući pogled na svijet se mijenja.. Ali težnja i osjećaji se nimalo nisu izmijenili.

I dok gledam tu sliku, možda se ne mogu nimalo sjetiti što sam tih dana radila, sve sam zaboravila, ljude neke, događaje, dnevne rutine i sitnice… Ali OSJEĆAJ u grudima je ostao isti, vjera u ljude, težnja za ljubavlju i pažnjom, težnja za pronalaskom smisla…..

*****

I dan danas moja želja se promijenila nije.
Ne želim bijesne aute i velike kuće, skupe parfeme i krznene kapute.

Samo želim da uz sebe uvijek imam ljude koji će se sa mnom opiti od života, ljubavi i smijeha….

Jer taj dan nas 6-ero je stvorilo jedan mali svijet, opijajući jedno drugog srećom i veseljem; i shvatila sam koliko smo mi ljudi zapravo povezani i koliko nam je um varljiv… Kako smo nas 6-ero tu noć zaista doživjeli pravo pijanstvo od običnog soka i kako, samo ako u to vjerujemo i želimo, možemo se opiti životom, opiti jedne druge….

Možda nije stvar u tome što pijemo, već u to što vjerujemo da pijemo…
I možda život nije ružičast, no ako gledamo na njega kao takvim, biti će takav. Možda je zaista sve stvar našeg gledanja i vjerovanja……………



I hoćem opet ležati na travi i tisuću, tisuću puta ponavljati kako je život prekrasan….. Jer je. Zaista je.

I točka.



A moji najdraži sanjari su mi ovaj dan učinili zaista posebnim. Oni znaju. Moji anđeli bez kojih ništa nema smisla.


*****
Želi li tko „liker“ od višanja….?

02.12.2006. u 18:08 | 42 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

U ovoj šumi betona i čelika, samo rijetki snivaju

....
..Promatrao sam na mjesečini, to blijedo čelo, sklopljene vjeđe, pramenove kose što su lepršali na vjetru i ponavljao u sebi:
-Ja ovdje vidim samo ljusku.. Ono najvažnije je nevidljivo...

Mali Princ

Naranče

Ovo je kutak misli i crtica iz mog života.
I da, dobro ste shvatili, sanjarka sam i pustolovka sa velikim očima koja sa ruksakom na leđima traži svoju zelenu livadu..
Ako vas sretnem negdje pojesti ćemo jagode.. I vrtiti se u travi dok ne padnemo iznemogli i zaspimo pod mjesečevim sjajem...


Image Hosted by ImageShack.us

Jer..
Jer obožavam noć.. I kad nesanica pokuca na prozor sve mi na naranče zamiriše..
I ja onda odlazim plesati.. Plešem sa neznancima, sa ljudima koje volim.. Ali najdraži je ples sa životom.. Kad me boje njegove zavrte ja se smijem.. I onda znam.. Da, sanjarka sam prava..


Ako želite pišite na:
ukradeni_trenutak@yahoo.com

Ako imate nešto za reći, a ne želite javno, šapnite.. IcQ

Dragonfly (226-978-300)
*..26 godišnja djevojka sa odsjajem izgubljenih livada u očima.. Ja samo kao i svi vi tražim.. Hodam često plažama bosa... I naći ću naći... *

Jeste li ikad..?

Jeste li ikada imali osjećaj da ste susreli ljude s kojima ODMAH osjećate nešto zajedničko?

Oni uz koje se uvijek osjecam posebno dok ih čitam..

Bobe's living room
..Pitam se samo...biram li pogrešnu planinu? Biram li pogrešnu granicu? Što se dogodi kad lavina stigne u dolinu? I nije li nekad ljepše samo se spustiti? I uživati u zaletu i vjetru. Brzini. Osjećaju adrenalina koji juri krvlju. I vrištati sretno. I tako je jasno da nakon doline dolazi uspon. Dolina je samo priprema. Za uspon iza kojeg dolazi nova padina. I lavina bude još jača...

I opet se pitam...biram li pogrešnu planinu? Moje lavine nikako da dosegnu dolinu. Ni blizu. Odustaju i nestaju davno prije. Koju planinu da odaberem? Karte mi nisu dovoljno dobre. Dajem sve svoje karte za jednu pravu lavinu... ...


Jamais... astronom srca
...Podvlačim crtu.
Jer...
Nakon godina vegetiranja desilo se čudo.
Čuda postoje, da.
Ove sam se godine više puta uvjerila u to.
Netko to odozgora vidi sve...
Ako nešto jako želite onda će se sve urotiti da to i dobijete, je l ' tako nekako ide?
Treba biti dovoljno hrabar.
Ili lud?
Ili i jedno i drugo?
Važno je samo nadići strah i kročiti na daske pozornice komada zvanog život....


Starcatcher
Mislima oblikujemo zivot.
Trudimo se ostvariti snove. Ali ako ih bas sve ostvarimo,za sta cemo onda zivjeti?
Tezimo materijalnim dobrima,no na koncu price njih ostavljamo za sobom.
Zaboravljamo da iz zlatne spine tece ista voda kao i iz javne fontane.

U vrtlogu zivota i beskrajnoj analizi znamo da smo izmislili vrijeme.
No jesmo li izmislili smisao?
Ili se on bas u trazenju skriva?...


Moments... My blue butterfly
..Jeste primijetili kako je danas teško biti iskren, kako je teško otvoriti se, biti ono što jesmo, biti svoji, biti opet ... djeca? Od čega se mi to skrivamo? Od čega bježimo...?
..I zato danas, danas sam odlučila pustiti plavog leptira da odleprša gdje god ga život odnese...


Siddartha
...Postoje ljudi koji uđu u neki prostor i kažu:”Evo me!” Postoje drugi koji uđu u taj isti prostor i kažu:”O, tu si!”...
...osjećaj usamljenosti...u subotu naveče...
...dođe i uvuče se...kao koprena...
.....ne vidiš je...
...ne čuješ je....
...al je osjećaš...negdje duboko...
...u srcu....

.......
....Brodovi kao i ljudi vječno dolaze, usidre se budu tu neko vrijeme i odu. Samo rijetke pamtimo".-reče blagim glasom.
-«Pamtimo..rijetke..»-ponovih u sebi.
I ostalo je tu mnogo usidrenih brodova koji su godinama plutali i naoko bili sigurni. Ali svi znamo svrhu broda, njegova svrha nije da bude usidren unatoč olujama i nedaćama mora, njegova svrha je da bude na pučini, da se sudara s valovima.. I tako danonoćno..Zapravo cijeli ljudski vijek....


Stajdooharica
- A ti? Nikada nisi osjetila ništa slično?
- Kako to misliš?
- Pa znaš, mislim na taj 'magični' trenutak?... pogled u oči sa osobom koja...
- Koja ti u tako kratkom roku da osjećaj potpunosti koji s nekim ni nakon godina i godina ne osjetiš?... – prekinula sam je
- Da... čini se kako ipak razumiješ...

...'Riječima kazujemo tako malo'....


Frifol
..Htio sam se okrenuti, vratiti i napraviti propušteno, ali nije bilo svrhe... Bilo je kasno za ispravak jer... dijete u meni je već bilo tužno.…

I da mi je, da se još jednom zaljubim,
Opet bih uzeo kostim Večnog Dečaka..


Old soul
...Pet je sati ujutro , odlazimo na posao , izlazimo iz zgrade i kao djeca se držimo za ruke ... još uvijek ...otvaramo vrata od ulaza ... vani miriši na kišu .. toplo je za razliku od prethodnih dana ....
" Miriši na kišu !"
" Da , na jesen "
" Ma daj ne zezaj , na proljeće , dosta mi je ovog ružnog vremena ...." i onda se ja zamislim i znam temu za moj post ........

Mome malom velikom čovjeku , prerano odraslom djetetu , čuvaru moje djedovine , uplašenom dječaku.........čovjeku koji u sebi nosi sram i ponos ......jake emocije ........


Erchamion
...Izlomljen kroz krhotine sjećanja; sjećanja minulih nadanja stranog mi života; promatran zavrijelom vodom, nosim svoje tijelo. Nosim ga nemirom odraza, onim istim što nad površinom krvotok moje misli ostavlja. Ostavlja prikazujući vječitog mi životnog suputnika, sjete. Neobičnog osjećaja življenog rubovima sna i jave. Igra li nepozvano uz ritam neumornog plesača? Igra li nepozvano zakrivena sjenama sluteće ništavnosti? Poput iskrivljenog ogledala mojih želja, moje duše, mojih snova...

Life music
Moj zivot je kao kula od karata... svaka ima svoju svrhu i ona na vrhu ne bi postojala bez one na dnu... svaka sa svojim znacenjem... ali ako netko gurne jednu, sve ce se srusit... slomit... i u trenutku sve ce postati nista... ali, sve je moguce... moguce je biti nitko... osim ne osjecat nista...
......
... Jednom kad smo se slucajno sreli, pitao me: 'Da li bi bila sa mnom da znas da necemo ostati skupa...?'
Rekoh mu: '...da... jer najljepsi trenuci u zivotu mogu biti i najvece pogreske...'


Život je duga cesta..
Ponekad gledam...a ne vidim. Ponekad slusam... a ne cujem. A onda, kada otkrijem to sto vec odavno gledam i slusam, uvijek se iznenadim. Jer, zivot je jedno veliko iznenadjenje. I otkrice. Ako sama otkrijem sto vec odavno zelim, onda sam neizmjerno zadovoljna sama sobom, bez obzira jesu li rezultati dobri ili losi.

Komplex
...u povratku kući desilo mi se još jedno čudo. u sred centra grada, u sred februara, pored gorespomenutog parka, ja sam čula zrikavce...

Catcher
....Jednom poslije, sjedite i šutite i gledate u taj svijet, sve dok se ne ustanete gotovo istovremeno i počnete jesti te kupine. Smiješ se i kažeš joj kako su joj umrljana usta, ona ih briše nadlanicom, a ti je uhvatiš za ruku i kažeš kako se kupine mogu obrisati samo usnama.
I sve opet zašuti, iako i nije tišina, ali nekako u tom trenutku nije bitna ni vika koja se čuje s nekog otvorenog prozora u rakovačkim neboderima, niti puškaranje na liniji, niti onaj zvuk koji se čuje kada dječak skoči s vrbe u Koranu, a djevojčice zadivljeno gledaju sve dok ne izroni, pa onda brzo okrenu glavu i s pomalo rumenim obrazima pričaju o nečem sasvim desetom.....


...Šutili smo tako, pušili i gledali u nebo koje je postajalo lagano crveno.
Onda sam ustao, skinuo traperice i majicu i skočio u rijeku.
Voda je bila hladna, ali svejedno sam osjetio lagano peckanje na ramenima, kao od sunca, kao ono kada smo zadnjeg ljeta u miru sjedili na slapu i pričali o tome što ćemo biti kad odrastemo, ne znajući da ćemo već za par mjeseci istovremeno zauvijek odrasti i zauvijek ostati klinci....


Ona
...Zasto preopuštati trenutke... živimo najbolje što možemo, ako ne znamo kako... potrudimo se malo... nek nas vode naše želje... naši snovi... i imajmo uvijek nešto «samo naše», nešto što će nas dizati....onda kad se malo spustimo ili zaboravimo na sve to...

Pantera
...Kada usred noći cokćem jezikom jer mi dragi pili već drugu trećinu tropskih šuma i pikam ga prstom da prestane, a tada čujem : „hmmmm?“ i kada ujutro otvorim oči, a ispod moje glave njegov jastuk i izgužvana plahta, pomislim: rijetkost je pronaći svoju drugu polovicu… nekako je lijepo biti "mi"…

Cakumpakum
...Noćas sam imala misiju. Bez blještavo bijele haljine i čarobnog štapića.
Bosonoga, u plavoj pidžami, raščupana i bez šminke na licu bila sam tvoja Vila. Još jedno jutro odjurila sam na posao s osmijehom.
I za ovu ulogu potpisala bi na doživotno....


Ringispil
...I biti ce u zivotu jos mnogo oluja i plavih ociju koje ce mozda okrznuti moje ringispile... Ali ja znam da cu se uvijek vracati mom zbonacanom moru i mojoj pitomoj, zelenoj uvali...

Gracia
...Pozeljela sam da se mogu pretvoriti u vjetar i letjeti...
Da zastanem u nekoj krosnji... Zavirim kroz neciji prozor... Obrisem suzu sa lica ostavljene djevojke koja promrzla sjedi na jednoj klupici u jednome parku... Da se uvucem u Njegovu kosu... Da uletim u jedro izgubljenog mornara... Pozeljela sam da me netko udahne i zatim toplu ispuhne van... Da zaplesem kraj tramvajske pruge i zavrtim se najbrze sto mogu...


Provincijalka
..Ono što sam tada osjetila bila je ona prava tuga. Jer, nije bilo niti jedne druge ljepote koja je mogla zamijeniti veličanstveni osjećaj ljubavi. Umjesto toga samo teška golema tuga... Žao mi je.
Napiši mi pjesmu... jednostavno nisi znao... I ta je pjesma postala jednako daleka i neostvarena želja kao i Egipat, mariachi i ruta 63...


Neretvanski cvit
...i znaš...ne može srce živjeti bez druge polovice...
Nižem dane kao šarene post it papiriće... jedan na drugi zalijepljeni su nemarno...
Boli li te ako ti kažem da ne vrijedi život bez tebe....
......i da je možda najpravilnije da uroniš lice u moju kosu... i da mi pjevaš...


Woolf
...Baš sam voljela taj crtić, o dečku i djevojčici koji crtaju ledene ruže na zaleđenom prozoru. I njemu je onda ledena kraljica zaledila srce, pretvorivši ga u komadić hladnog kristala... I odvela... A malena je djevojčica vjerovala. I vratila mu toplinu u srce...
Baš me zanima kako se to radi..
Tko topi led iz srca.
Tko topi strah?
Kako se učiš vjerovati..?
Tko još vjeruje u čuda....?


Dreamforever
...Nestrpljiva sam. Želim zagrliti zvijezde...Mislim na tebe..I fališ mi...Dođi da se pokrijemo ovom nebeskom dekicom....pa makar bila ovako bolesno crvena od smoga..pa makar nema zvijezda...to je naše nebo. Sami ćemo si stvoriti i mjesec i zvijezde...Samo se ušuškajmo. I sanjajmo. Zajedno...

Scarlett_l
...Bitno je očima nevidljivo...
...Promatrajući ono dvoje lijepih ljudi kako izgovaraju riječi koje će ih vezati do kraja života pala mi je na pamet jedna misao….Zar ovaj trenutak kada stoje jedno pored drugog, sretni, bezbrižni, zar on nije savršen? U tom trenutku više ne misliš o tome je si li sve pozvao, kakva ti je haljina, jesi platio račune itd… Nekako, taj trenutak sav svijet je stao. Tu si Ti i tu je On.
Volite se. Podsjeća me na dar. Baršunastom vrpcom u najljepši, božanski papir omotano…sve je odlično. Taj trenutak. Tada dar otvaraš. Istražuješ ga. U ovom slučaju, istražuješ osobu. Upoznajete jedno drugo do srži. Živite skupa, ''kopate'' po beskrajnosti ljudskih života… I tada..naravno da ništa nije savršeno.
Dakle… Što mislite?
Možda ipak… možda ipak savršenstvo postoji??


Pazite na sitnice, jer one su prava ljepota!'

Bosonoga
...Do nedavno me mučilo pitanje, ako za svaku pojedinu osobu na ovome svijetu postoji taj netko, dali će se ti ljudi ikada sresti? Ako se i sretnu, dali će se prepoznati?
Da, sresti će se. I da, naravno da će se prepoznati. Shvatiti će možda da su se sreli i puno prije toga.... Ostaje samo prokleta stvarnost koja ne dopušta da priča ipak ima sretan kraj... a tko zna možda samo treba malo snage.. i puno hrabrosti...


Julianne
Kajsije su padale svuda oko nje kao kiša a ona se bojala da joj ne padne slučajno jedna na glavu jer bi joj mogla sinuti opet nova ideja što dalje sa svojim životom...Kuća je pjevala tišinu a ona je otišla u svoju sobu kako bi pogledala u onom smjeru prema kojem ju je srce vuklo...Svijetla su treperila u daljini i dozivala je...ali snene oči učiniše svoje.... Pred jutro,kao već dobar susjed pozdravi je posljednja sjena u sobi... Vrijeme je za počinak. Izvadila je srce iz grudi i odložila ga noćni ormarić...Do sljedeće prilike...kada se opet usudi da ga upotrijebi...

Maritin kutak..
Razmislite malo o ovome: kad uđete u vrtić i pitate tko zna pjevati, svi viču "JA! JA! JA!". Kad se graja malo stiša, pitate tko zna crtati? "JA! JA! JA!". A glumiti? I opet, naravno "JA! JA! JA!". Onda odete u školu (što su viši razredi, manja je vika), pa postavite ta ista pitanja i čujete tu i tamo nekakav odgovor. Pa onda postavite ista ta pitanja u malo starijem društvu. Odgovori će uglavnom glasiti: ja ne znam crtati, ja nemam sluha, ja nisam stvoren za pisanje, ja nisam talentiran za glumca. A ustvari svi mi to imamo u sebi, samo trebamo odbaciti ogradice koje smo si postavili i pustiti djetetu u nama da se igra, piše, pjeva, glumi...



Bit će ih još, vidim već..

Prije svitanja

..Radila sam za jednog starijeg čovjeka,i on mi je jednom rekao da je proveo čitav svoj život misleći na karijeru. Imao je 52 godine,i iznenada je shvatio da nikada stvarno nije dao sve od sebe.
Njegov život nije imao smisla.

Skoro da je plakao dok mi je to pričao.
Vjerujem da ako postoji Bog on neće postojati u svakom od nas...ne u tebi ili meni......već u tom malom prostoru između nas…

Ako na svijetu postoji bilo kakva magija...mislim da je u pokušaju da se shvati netko, da se nešto podjeli sa nekim….
Možda je to nemoguće uspjeti...ali koga je briga? Odgovor mora da leži u pokušaju…..

Kada si ranije pričao ono, kao posle nekoliko godina kako par počne da se mrzi međusobno... predviđajući reakcije jedno drugog... ili kada im dosadi ponašanje onog drugog.
Mislim da će za mene biti potpuno suprotno….
Mislim da se mogu stvarno zaljubiti u nekoga kada sve znam o njemu.

Način na koji se češlja...koju košulju će obući tog dana...koju će priču ispričati u kojoj situaciji…
Sigurna sam da ću tada znati da sam zaljubljena…..

"Before sunset"