...DragonFly...

Zavrti me oko svemira....

....Life is like riding a bicycle..
You don´t fall off unless you stop peddling...

Ima jedna pjesma koja kaže: Patience, just a little patience….

Enivej, u svojoj rutinskoj šetnji u prošlom postu spomenula sam kako sam primijetila neobično odjevenu djevojku koja svako jutro u 7.54h izleti iz sive zgrade i utrčava u autobus na zadnja vrata.
Uglavnom primjetila sam slično neobičnog momka koji točno dolazi na stanicu u 7.55h, baš u trenutku kad dotična djevojka već odlazi autobusom.

I jučer ujutro, pošto je u Rijeci preksinoć bila velika eksplozija koja je razbila dotični kafić i pošto se ljudi vraćaju sa godišnjeg cijeli grad se usporio. Tako i njen autobus nije došao u točno određeno vrijeme i ona je istrčala na stanicu. I zastala baš u trenu kad sam prolazeći pored nje ugledala dotičnog momka kako zbunjeno prilazi djevojci i povlači je za ruku.

-Hej… Nisam znao da si u Rijeci…promucao je.
-Hej, prozborila je ona, jesam, pa svako jutro sam na ovoj stanici.
-I ja, rekao je zbunjeno. Svaki dan. Već mjesecima.
-I ja, rekla je začuđeno. Svaki dan. Već mjesecima.
-Pa tu živim, okrene se i pokaže na smeđu zgradu.
-A ja tu živim, okrene se i pokaže na sivu zgradu pored smeđe.
-Ne mogu vjerovati, kaže on, da živimo minutu jedno o drugoga i da se nikad nismo susreli… znaš li da sam te pokušao onu noć pronaći, ali si nestala………………i ja u glasu osjetim da je kroz njih u sekundi prošlo tisuće malih nevjerojatnih trnaca. Onih znate..

I ja, prolazaći sa osmijehom iza njih i slušajući kako je pita da ne ode tamo kamo mora sada otići, već da prošetaju, shvatim.....

Da nije bilo te eksplozije, da promet nije bio usporeniji, da bus nije došao minutu kasnije…
Zapravo idemo ovako.
Da to jutro gospođica x se dignula par minuta kasnije nego inače, da joj je trčeći po razbacanom stanu ispala naušnica (bez koje naravno je nezamislivo izaći van), da se pritom spotaknula u svog lijenog psa i izjurila 5 minuta kasnije, a da je gospodin y tog jutra zbog nesprespavane noći izašao 5 minuta ranije…..

Nevjerojatno, ali minute i samo jedan trenutak mogu okrenuti čitav ljudski život.

Slučajnost??
Sudbina??

Sekunda kada ipak prođemo na žuto svjetlo i doživimo sudar sto metara dalje, tri minute jer nas netko zaustavi na cesti i promijeni nam smjer hodanja i susretnemo nekog koga želimo vidjeti beskrajno dugo, pet minuta jer se vratimo kući po zaboravljene ključeve i vraćajući se naiđemo na nekog…..Jedan neobavezan icq razgovor u tmurno predvečje koji promijeni čitav vaš život i okrene ga na najneuobičajeni način koji ste mogli zamisliti….

I tako u neugled….

....
Koja je poanta?
Pa zapravo nema je.

Možda, ali samo možda je ta eksplozija baš te noći bila baš samo radi njih dvoje da se susretnu. A možda i nije. Možda je sve uvijek samo slučajnost.
Kako god………………….Zar je bitno?

Jer…. Na kraju sve je na nama, na našoj odluci. Možda život i šalje sve te ključne trenutke, kažem život, možda Bog, možda netko ili nešto, možda nitko… No sve ostaje na kraju na nama, hoćemo li znati prepoznati to i napraviti korak.
Jer nije bitno jeli sudbina ili slučajnost, bitno je što ćemo mi u tom trenutku učiniti..
Možda smiješno, ali vjerujem da često ne znamo iskoristiti dani trenutak. Život je nevjerojatno nepredvidiv, nikad zapravo ne znamo što nas sutra očekuje, svaki korak je neizvjestan i u svaki trenutak nudi priliku za promjene, samo je pitanje znamo li to i želimo prepoznati.

Zaboravljamo kako je život satkan od nevjerojatnih slučajnosti i zaboravimo ih cijeniti, nasmijati im se, shvatiti da jednostavno se nekiput sve poklopi samo se trebamo prepustiti i u danom trenutku djelovati, ne dopustiti da trenutak prođe kroz prste..
Jer da, možda, ali samo jedno veliko možda da je ta eksplozija te noći bila baš radi samo njih dvoje.. I nije pitanje hoće li oni to shvatiti i razbijati glavu o tome, već što će napraviti sad kad su se možda pronašli..?

Kako god………………Sudbina, slučajnost, brojevi, minute………. Ali sve se promijeni u trenu…..

I onda me netko upita zašto volim život.
Minute i sitnice promijene sve…………I svaki dan je nova prilika ako vjerujemo u to……………..Sudbina? Slučajnost? Zar je bitno??

Tu smo sada, ovog trena i sve te minute su nas učinile da smo baš ovakvi i nikako drugačiji. Tu smo sada. I tko zna kako će sve još promijeniti…U trenu. U samo jednom jedinom trenutku…..
Zato… Zar je bitno ako je danas teško? Sutra se možda sve preokrene. I najnevjerojatnije stvari odjednom mogu postanu moguće.

Sutra…. Možda sutra zakasnim pet minuta i možda…. Da, možda….Da, mogla bih zakasniti pet minuta… Mogla bih, baš bi mogla…

29.08.2006. u 22:20 | 43 Komentara | Print | # | ^

...Jedan sasvim običan dan završetka ljeta...

....U meni miholjsko leto,
to prkosno sunce pred zimu...

I imam tu jednu novu rutinu.
Izjutra zbog nemogućnosti nalaženja parkirnog mjesta u prenapučenom centru grada gdje radim, počela sam ostavljati auto na početku grada. I umjesto da kao i uvijek sjedam u autobus tih par stanica, odlučila sam prolaziti pješke tih 20-tak minuta kroz razne uličice, široke prenapučene ceste i malu tržnicu.

I kad krenem niz parkiralište prvo ću naletjeti na grupu nekih klinaca, šta mogu imati kojih 10 godina, koji svako jutro sjede na istom zidiću i pale skrivećki svoju cigaretu. Hej, pa 7.40h ujutro je, pomislim i pogledam ih strogo, oni pogledaju mene i malo se zbune, pa ušute dok ne prođem.
Naravno da pomislim o cijeloj teoriji kamo taj svijet ide i nastavljam dalje niz nizbrdicu. Ako se tempiram da krenem svako jutro u isti tren onda ću u 7.42 min naletjeti na čistaća ulica koji će se uredno nasmijati i odmaknuti se da prođem pošto je ulica poprilično uska. I ja ću se ovlaš nasmijati znajući da sigurno dok nastavljam hodati opet gleda u moju kratku suknju i ceri se.

Ako i dalje me ništa ne omete na putu točno ću doći do pekare u trenu dok postarija žena ulazi sa štapom niz stepenice i ako malo potrčim pridržati ću je dok se spušta, a ona će mi opet reći kako danas nema više takve mladeži i kako je sve drugačije od onda kad je ona bila mlada.
-Da, nije bilo toliko automobila i buke, promrmljati ću skidajući mp3 player sa ušiju.
Onda će poprimiti neki sjetan izraz lica i ući ćemo u pekaru i ona će naručiti isti crni kruh kojeg će joj pekarica spremno dati uz namješteni osmjeh.
Ako sam se dobro tempirala onda će ući i postariji gospodin koji će sa postarijom ženom započeti žustru raspravu o tome kako svijet ide kvragu i kako je sve poskupjelo.

Pristojno ću se provući i nastaviti dalje do semafora i ako se dobro uskladimo točno će u taj tren na autobusnoj stati crveni golf, a iz njega će izaći jako našminkana žena koja će nabrzinu izvući dvoje malo djece, jednu plavokosu djevojčicu i crnog razmaženog dječaka koji će vući uvijek neki bager ili veliki automobil i govoriti im da požure, jer mama opet kasni.

Ako nastavim istim tempom dalje naići ću na djevojku koja jureći izlazi iz tamno sive zgrade sa glazbenim instrumentom, obučena poprilično neprimjerno za ovo doba godine, u neobične čizme i crnu odjeću sa tamno namazanim usnama. Ona će isto tako odmjeriti i moju pojavu, ali samo na tren, u drugom već će trčati na autobus i uletjeti kao i uvijek na zadnja vrata točno prije nego se zatvore.

I tako iz dana u dan..... Iz sata u sat.

I ako dok prolazim pored tržnice stanem na tren i ako još na brzinu okrenem na playeru da mi svira Beautiful day i okrenem se prema svoj toj buci, galami, živosti, ostati ću bez daha shvaćajući da prisustvujem bujanju jedne neopisive, savršene i nepredvidljive bujice koju zovemo jednostavno – život.

I u tom trenu ništa drugo mi nije potrebno.
Tu sam sada, svijet se pokreće u jednom savršenom ritmu, iznova i iznova kotrljajući se prema naprijed i ništa ga neće zaustaviti.
Na tren se i prepadnem, shvaćajući da ono i bez mene kao takve može, i jednom kad me ne bude ono se neće radi mene zaustaviti..
Ali na tren se opustim jer...... jer biti na tren dio svega ovoga, dio ovog grada, dio života mnogih ljudi, mnogih ulica i smiješnih situacija, biti dio ove neopisive ljepote je dar koji nikada ne naučimo pravo cijeniti.

I uvijek ćemo tražiti više, zaboravljati na male sitnice koje čine život, ne primjećivati sasvim obične trenutke koje zapravo čine život savršenim.
Ali možda sa vremena na vrijeme trebamo zastati i promotriti taj jedan sasvim običan trenutak u danu kojeg zapravo nikad i ne primjećujemo. Neki blesavi, glupavi običan trenutak koji zapravo ovaj život čini savršenim.
Trenutak u kojem možemo shvatiti da je sve oko nas zapravo satkano na jedan prekrasan način.
Pa čak i onaj trenutak dok umorni uskačemo u autobus i ne shvaćamo kako smo okruženi sa stotine ljudi koji su isti kao i mi, umorni, sjetni, traže, boje se, čude se svijetu...
Pa čak i onaj trenutak kad onaj ulični svirač pogodi pjesmu koja će me točno odvesti u neki davni trenutak i ja ću nastaviti koračati sa osmijehom na licu kamenim pločama svog malog grada.

Danas sam tu, dio sam svega ovoga i na tome hvala ti živote, pomislim, okrenem se i nastavim koračati naprijed...
I dok pišem poruku na mobitel nekome koga jako volem, pomisliti ću... Još jedan novi dan, nova mogućnost za nove savršene trenutke.
Pitam se samo.......... Kada ćemo shvatiti to i početi ih živjeti...?
Vrijeme i život neće čekati na nas da se probudimo......

26.08.2006. u 11:01 | 17 Komentara | Print | # | ^

...Savršena percepcija nesavršenosti...

And the streets don't change but maybe the name
I ain't got time for the game
Cause I need you
…………………..Cause I need you

Kažu da svaka barka traži svoj vez.

Neka u sigurnoj luci, neka u raskošnim pristaništima.
A neke.. Neke su sretne sa neobičnim kamenom u nekoj maloj uvali..

Pitam se………… Koja li je najsretnija….?

Pitam se………….Koliko puta ljudi moraju proći velike i bučne luke zadimljenih i sivih gradova ne bi li shvatili da im srce sniva na sasvim drugom mjestu? Tamo daleko od vreve i ogromnih jedrenjaka gubeći se u gužvi ništavila i ljudskih sjena.

Pitam se…………Shvate li uopće???

Eh, što li je život neobičan…. Jest, jest, neobičan je…
Bolan, sretan, pun tuge, čežnje, straha, lutanja, nezaboravnih trenutaka...

I kao takav život mi se na tren učini baš onako.. Savršen.
I ne bih ga mijenjala niti za jedan dan, niti sat...
Ma baš je onako.... Ma znate..
Ma.. znam da znate..

17.08.2006. u 10:39 | 32 Komentara | Print | # | ^

Možda sutra….. Kažu…… Možda sutra…….

…Tražio sam na vrhu planine anđele visine da mi kažu ime,
Tražio sam u dubini mora odavno zaboravljenu tajnu plime…

Moje ljeto…. Moje ljeto??!

Kad neke ljubavi nestanu ostane nešto…. Ovakvo??
Ljudi grade kuće, čvrste temelje… Trebali bi biti otporni svakoj buri, orkanu… Ali katkad.. Ni ljudi nisu svjesni da naprosto katkad…. Čak i najjače kuće netko ili nešto razruši…
Može li kuća trajati vječno?
Vječno??!

Često… Uhvatim se dok gledam kako valovi odnose neke davno jasne obrise nečeg.. Nečeg…. Nečeg za što smo i bili možda svjesni da smo iscrtali prstima u pijesku, a zavaravali se da prvi veći val neće odnijeti u nepovrat…
Zavaravamo li se često? Ne samo u ljubavi, zavaravamo li se inače u životu..?
Ili je samo stvar da moramo shvatiti da ako nešto gradimo u pijesku da moramo biti spremni da izjutra možda toga više neće biti….

Ima nešto magično u tome kad se sve smiri i boje odjednom obasjaju horizont.
Kao srce kad se zaljubi i sve se oboja u tisuću boja.
Bez ljubavi sve je sivo..
Bez ljubavi nema zalazaka sunca…
Bez ljubavi nema ničega…….
Kad smo zaboravili uživati u malim sitnicama života?

Kažu… Da neki ljudi uđu u život i ostave neizbrisiv trag.. I moje srce je puno otisaka bosih nogu ljudi koji nisu zaboravili biti djeca…
Jer odrasti…. Mogu svi, ali samo rijetki ne zaborave da samo djeca znaju iskreno i nesebično voljeti.

Za moje drage blogerice s kojima sam zaspala na onom parkingu na Korčuli… Da, da, ne pijem više…………
Samo još sutra……… Moram još sutra….. Zašto? Da zaboravimo…..?
Da zaboravimo??? Što??? Zar jutro ne donese još jaču žudnju??

Volim se gubiti kamenim ulicama.. Katkad.. Nekad.. Volim proći rukom po hrapavoj površini grubog kamena…
Možda su se nekad neki davni ljubavnici tu skrivali..
Jednom će možda neka djevojka prolaziti prstima preko zida na kojem sam ja ostavila sve svoje snove….
I ja ću biti samo prazni stanovnik puste kamene ulice..
Ili neću..?
Mogu li ljudi ostaviti trag u vremenu i prostoru..? Učiniti da trenutak zauvijek traje?
Mislim da ljudi kad u to prestanu vjerovati zapravo umru..
Jer možda ljudi ne umiru onda kad udahnu zadnji dah već onda kad prestanu vjerovati u nešto dublje, više, jače, snažnije od svega što naš um može pojmiti…
Koliko je onda zapravo umrlih duša na ovom planetu koji hodaju kamenim ulicama ne osjećajući apsolutno ništa???
Bezbroj……… Bezbroj………. Bezbroj………
Bezbroj???

I koliko ljudi traže, bore se svako jutro iznova sa samim sobom, odlaze na posao, čekaju u gužvi, smiju se na loše viceve, koračaju vrelim asfaltom, a čitavo vrijeme sa onim osjećajem u grudima.. Da postoji nešto… Nešto više od pukog življenja.. Od vrele kave ujutro.. Od mirisa zagušljivih plinova automobila.. Od buke gradske vreve… Od hladnih dodira i rukovanja izjutra… Od zvonjave mobitela i telefona…
Koliko ljudi u ovom gradu je noćas zaspalo usamljeno misleći na to? Vjerujući da postoji nešto više?
Jedan? Možda pet? Dvadeset? Tisuću….? Dvanaest tisuća…..? Sto tisuća??

I ja…………….. Koliko puta ću još ja morati zaspati sama bez njega da je svako jutro tu da mi zgužvane plahte mirišu na ljubav, a ne na čežnju ..?

Možda sutra….. Kažu…… Možda sutra…….

08.08.2006. u 09:54 | 37 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

...DragonFly...

Zavrti me oko svemira....

...Jedan sasvim običan dan završetka ljeta...

...Savršena percepcija nesavršenosti...

Možda sutra….. Kažu…… Možda sutra…….

Naranče

Jeste li ikad..?

Prije svitanja