....Life is like riding a bicycle..
You don´t fall off unless you stop peddling...
Ima jedna pjesma koja kaže: Patience, just a little patience….
Enivej, u svojoj rutinskoj šetnji u prošlom postu spomenula sam kako sam primijetila neobično odjevenu djevojku koja svako jutro u 7.54h izleti iz sive zgrade i utrčava u autobus na zadnja vrata.
Uglavnom primjetila sam slično neobičnog momka koji točno dolazi na stanicu u 7.55h, baš u trenutku kad dotična djevojka već odlazi autobusom.
I jučer ujutro, pošto je u Rijeci preksinoć bila velika eksplozija koja je razbila dotični kafić i pošto se ljudi vraćaju sa godišnjeg cijeli grad se usporio. Tako i njen autobus nije došao u točno određeno vrijeme i ona je istrčala na stanicu. I zastala baš u trenu kad sam prolazeći pored nje ugledala dotičnog momka kako zbunjeno prilazi djevojci i povlači je za ruku.
-Hej… Nisam znao da si u Rijeci…promucao je.
-Hej, prozborila je ona, jesam, pa svako jutro sam na ovoj stanici.
-I ja, rekao je zbunjeno. Svaki dan. Već mjesecima.
-I ja, rekla je začuđeno. Svaki dan. Već mjesecima.
-Pa tu živim, okrene se i pokaže na smeđu zgradu.
-A ja tu živim, okrene se i pokaže na sivu zgradu pored smeđe.
-Ne mogu vjerovati, kaže on, da živimo minutu jedno o drugoga i da se nikad nismo susreli… znaš li da sam te pokušao onu noć pronaći, ali si nestala………………i ja u glasu osjetim da je kroz njih u sekundi prošlo tisuće malih nevjerojatnih trnaca. Onih znate..
I ja, prolazaći sa osmijehom iza njih i slušajući kako je pita da ne ode tamo kamo mora sada otići, već da prošetaju, shvatim.....
Da nije bilo te eksplozije, da promet nije bio usporeniji, da bus nije došao minutu kasnije…
Zapravo idemo ovako.
Da to jutro gospođica x se dignula par minuta kasnije nego inače, da joj je trčeći po razbacanom stanu ispala naušnica (bez koje naravno je nezamislivo izaći van), da se pritom spotaknula u svog lijenog psa i izjurila 5 minuta kasnije, a da je gospodin y tog jutra zbog nesprespavane noći izašao 5 minuta ranije…..
Nevjerojatno, ali minute i samo jedan trenutak mogu okrenuti čitav ljudski život.
Slučajnost??
Sudbina??
Sekunda kada ipak prođemo na žuto svjetlo i doživimo sudar sto metara dalje, tri minute jer nas netko zaustavi na cesti i promijeni nam smjer hodanja i susretnemo nekog koga želimo vidjeti beskrajno dugo, pet minuta jer se vratimo kući po zaboravljene ključeve i vraćajući se naiđemo na nekog…..Jedan neobavezan icq razgovor u tmurno predvečje koji promijeni čitav vaš život i okrene ga na najneuobičajeni način koji ste mogli zamisliti….
I tako u neugled….
....
Koja je poanta?
Pa zapravo nema je.
Možda, ali samo možda je ta eksplozija baš te noći bila baš samo radi njih dvoje da se susretnu. A možda i nije. Možda je sve uvijek samo slučajnost.
Kako god………………….Zar je bitno?
Jer…. Na kraju sve je na nama, na našoj odluci. Možda život i šalje sve te ključne trenutke, kažem život, možda Bog, možda netko ili nešto, možda nitko… No sve ostaje na kraju na nama, hoćemo li znati prepoznati to i napraviti korak.
Jer nije bitno jeli sudbina ili slučajnost, bitno je što ćemo mi u tom trenutku učiniti..
Možda smiješno, ali vjerujem da često ne znamo iskoristiti dani trenutak. Život je nevjerojatno nepredvidiv, nikad zapravo ne znamo što nas sutra očekuje, svaki korak je neizvjestan i u svaki trenutak nudi priliku za promjene, samo je pitanje znamo li to i želimo prepoznati.
Zaboravljamo kako je život satkan od nevjerojatnih slučajnosti i zaboravimo ih cijeniti, nasmijati im se, shvatiti da jednostavno se nekiput sve poklopi samo se trebamo prepustiti i u danom trenutku djelovati, ne dopustiti da trenutak prođe kroz prste..
Jer da, možda, ali samo jedno veliko možda da je ta eksplozija te noći bila baš radi samo njih dvoje.. I nije pitanje hoće li oni to shvatiti i razbijati glavu o tome, već što će napraviti sad kad su se možda pronašli..?
Kako god………………Sudbina, slučajnost, brojevi, minute………. Ali sve se promijeni u trenu…..
I onda me netko upita zašto volim život.
Minute i sitnice promijene sve…………I svaki dan je nova prilika ako vjerujemo u to……………..Sudbina? Slučajnost? Zar je bitno??
Tu smo sada, ovog trena i sve te minute su nas učinile da smo baš ovakvi i nikako drugačiji. Tu smo sada. I tko zna kako će sve još promijeniti…U trenu. U samo jednom jedinom trenutku…..
Zato… Zar je bitno ako je danas teško? Sutra se možda sve preokrene. I najnevjerojatnije stvari odjednom mogu postanu moguće.
Sutra…. Možda sutra zakasnim pet minuta i možda…. Da, možda….Da, mogla bih zakasniti pet minuta… Mogla bih, baš bi mogla…
Post je objavljen 29.08.2006. u 22:20 sati.