Marketing
Možda sutra….. Kažu…… Možda sutra…….
…Tražio sam na vrhu planine anđele visine da mi kažu ime,
Tražio sam u dubini mora odavno zaboravljenu tajnu plime…
Moje ljeto…. Moje ljeto??!
Kad neke ljubavi nestanu ostane nešto…. Ovakvo??
Ljudi grade kuće, čvrste temelje… Trebali bi biti otporni svakoj buri, orkanu… Ali katkad.. Ni ljudi nisu svjesni da naprosto katkad…. Čak i najjače kuće netko ili nešto razruši…
Može li kuća trajati vječno?
Vječno??!
Često… Uhvatim se dok gledam kako valovi odnose neke davno jasne obrise nečeg.. Nečeg…. Nečeg za što smo i bili možda svjesni da smo iscrtali prstima u pijesku, a zavaravali se da prvi veći val neće odnijeti u nepovrat…
Zavaravamo li se često? Ne samo u ljubavi, zavaravamo li se inače u životu..?
Ili je samo stvar da moramo shvatiti da ako nešto gradimo u pijesku da moramo biti spremni da izjutra možda toga više neće biti….
Ima nešto magično u tome kad se sve smiri i boje odjednom obasjaju horizont.
Kao srce kad se zaljubi i sve se oboja u tisuću boja.
Bez ljubavi sve je sivo..
Bez ljubavi nema zalazaka sunca…
Bez ljubavi nema ničega…….
Kad smo zaboravili uživati u malim sitnicama života?
Kažu… Da neki ljudi uđu u život i ostave neizbrisiv trag.. I moje srce je puno otisaka bosih nogu ljudi koji nisu zaboravili biti djeca…
Jer odrasti…. Mogu svi, ali samo rijetki ne zaborave da samo djeca znaju iskreno i nesebično voljeti.
Za moje drage blogerice s kojima sam zaspala na onom parkingu na Korčuli… Da, da, ne pijem više…………
Samo još sutra……… Moram još sutra….. Zašto? Da zaboravimo…..?
Da zaboravimo??? Što??? Zar jutro ne donese još jaču žudnju??
Volim se gubiti kamenim ulicama.. Katkad.. Nekad.. Volim proći rukom po hrapavoj površini grubog kamena…
Možda su se nekad neki davni ljubavnici tu skrivali..
Jednom će možda neka djevojka prolaziti prstima preko zida na kojem sam ja ostavila sve svoje snove….
I ja ću biti samo prazni stanovnik puste kamene ulice..
Ili neću..?
Mogu li ljudi ostaviti trag u vremenu i prostoru..? Učiniti da trenutak zauvijek traje?
Mislim da ljudi kad u to prestanu vjerovati zapravo umru..
Jer možda ljudi ne umiru onda kad udahnu zadnji dah već onda kad prestanu vjerovati u nešto dublje, više, jače, snažnije od svega što naš um može pojmiti…
Koliko je onda zapravo umrlih duša na ovom planetu koji hodaju kamenim ulicama ne osjećajući apsolutno ništa???
Bezbroj……… Bezbroj………. Bezbroj………
Bezbroj???
I koliko ljudi traže, bore se svako jutro iznova sa samim sobom, odlaze na posao, čekaju u gužvi, smiju se na loše viceve, koračaju vrelim asfaltom, a čitavo vrijeme sa onim osjećajem u grudima.. Da postoji nešto… Nešto više od pukog življenja.. Od vrele kave ujutro.. Od mirisa zagušljivih plinova automobila.. Od buke gradske vreve… Od hladnih dodira i rukovanja izjutra… Od zvonjave mobitela i telefona…
Koliko ljudi u ovom gradu je noćas zaspalo usamljeno misleći na to? Vjerujući da postoji nešto više?
Jedan? Možda pet? Dvadeset? Tisuću….? Dvanaest tisuća…..? Sto tisuća??
I ja…………….. Koliko puta ću još ja morati zaspati sama bez njega da je svako jutro tu da mi zgužvane plahte mirišu na ljubav, a ne na čežnju ..?
Možda sutra….. Kažu…… Možda sutra…….
Post je objavljen 08.08.2006. u 09:54 sati.