....U meni miholjsko leto,
to prkosno sunce pred zimu...
I imam tu jednu novu rutinu.
Izjutra zbog nemogućnosti nalaženja parkirnog mjesta u prenapučenom centru grada gdje radim, počela sam ostavljati auto na početku grada. I umjesto da kao i uvijek sjedam u autobus tih par stanica, odlučila sam prolaziti pješke tih 20-tak minuta kroz razne uličice, široke prenapučene ceste i malu tržnicu.
I kad krenem niz parkiralište prvo ću naletjeti na grupu nekih klinaca, šta mogu imati kojih 10 godina, koji svako jutro sjede na istom zidiću i pale skrivećki svoju cigaretu. Hej, pa 7.40h ujutro je, pomislim i pogledam ih strogo, oni pogledaju mene i malo se zbune, pa ušute dok ne prođem.
Naravno da pomislim o cijeloj teoriji kamo taj svijet ide i nastavljam dalje niz nizbrdicu. Ako se tempiram da krenem svako jutro u isti tren onda ću u 7.42 min naletjeti na čistaća ulica koji će se uredno nasmijati i odmaknuti se da prođem pošto je ulica poprilično uska. I ja ću se ovlaš nasmijati znajući da sigurno dok nastavljam hodati opet gleda u moju kratku suknju i ceri se.
Ako i dalje me ništa ne omete na putu točno ću doći do pekare u trenu dok postarija žena ulazi sa štapom niz stepenice i ako malo potrčim pridržati ću je dok se spušta, a ona će mi opet reći kako danas nema više takve mladeži i kako je sve drugačije od onda kad je ona bila mlada.
-Da, nije bilo toliko automobila i buke, promrmljati ću skidajući mp3 player sa ušiju.
Onda će poprimiti neki sjetan izraz lica i ući ćemo u pekaru i ona će naručiti isti crni kruh kojeg će joj pekarica spremno dati uz namješteni osmjeh.
Ako sam se dobro tempirala onda će ući i postariji gospodin koji će sa postarijom ženom započeti žustru raspravu o tome kako svijet ide kvragu i kako je sve poskupjelo.
Pristojno ću se provući i nastaviti dalje do semafora i ako se dobro uskladimo točno će u taj tren na autobusnoj stati crveni golf, a iz njega će izaći jako našminkana žena koja će nabrzinu izvući dvoje malo djece, jednu plavokosu djevojčicu i crnog razmaženog dječaka koji će vući uvijek neki bager ili veliki automobil i govoriti im da požure, jer mama opet kasni.
Ako nastavim istim tempom dalje naići ću na djevojku koja jureći izlazi iz tamno sive zgrade sa glazbenim instrumentom, obučena poprilično neprimjerno za ovo doba godine, u neobične čizme i crnu odjeću sa tamno namazanim usnama. Ona će isto tako odmjeriti i moju pojavu, ali samo na tren, u drugom već će trčati na autobus i uletjeti kao i uvijek na zadnja vrata točno prije nego se zatvore.
I tako iz dana u dan..... Iz sata u sat.
I ako dok prolazim pored tržnice stanem na tren i ako još na brzinu okrenem na playeru da mi svira Beautiful day i okrenem se prema svoj toj buci, galami, živosti, ostati ću bez daha shvaćajući da prisustvujem bujanju jedne neopisive, savršene i nepredvidljive bujice koju zovemo jednostavno – život.
I u tom trenu ništa drugo mi nije potrebno.
Tu sam sada, svijet se pokreće u jednom savršenom ritmu, iznova i iznova kotrljajući se prema naprijed i ništa ga neće zaustaviti.
Na tren se i prepadnem, shvaćajući da ono i bez mene kao takve može, i jednom kad me ne bude ono se neće radi mene zaustaviti..
Ali na tren se opustim jer...... jer biti na tren dio svega ovoga, dio ovog grada, dio života mnogih ljudi, mnogih ulica i smiješnih situacija, biti dio ove neopisive ljepote je dar koji nikada ne naučimo pravo cijeniti.
I uvijek ćemo tražiti više, zaboravljati na male sitnice koje čine život, ne primjećivati sasvim obične trenutke koje zapravo čine život savršenim.
Ali možda sa vremena na vrijeme trebamo zastati i promotriti taj jedan sasvim običan trenutak u danu kojeg zapravo nikad i ne primjećujemo. Neki blesavi, glupavi običan trenutak koji zapravo ovaj život čini savršenim.
Trenutak u kojem možemo shvatiti da je sve oko nas zapravo satkano na jedan prekrasan način.
Pa čak i onaj trenutak dok umorni uskačemo u autobus i ne shvaćamo kako smo okruženi sa stotine ljudi koji su isti kao i mi, umorni, sjetni, traže, boje se, čude se svijetu...
Pa čak i onaj trenutak kad onaj ulični svirač pogodi pjesmu koja će me točno odvesti u neki davni trenutak i ja ću nastaviti koračati sa osmijehom na licu kamenim pločama svog malog grada.
Danas sam tu, dio sam svega ovoga i na tome hvala ti živote, pomislim, okrenem se i nastavim koračati naprijed...
I dok pišem poruku na mobitel nekome koga jako volem, pomisliti ću... Još jedan novi dan, nova mogućnost za nove savršene trenutke.
Pitam se samo.......... Kada ćemo shvatiti to i početi ih živjeti...?
Vrijeme i život neće čekati na nas da se probudimo......
Post je objavljen 26.08.2006. u 11:01 sati.