promatram, razmišljam
29.10.2010., petak
Svakidašnja jadikovka
|
SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star, a biti mlad! I biti slab, i nemoćan, i sam bez igdje ikoga, i nemiran, i očajan. I gaziti po cestama, i biti gažen u blatu, bez sjaja zvijezde na nebu. Bez sjaja zvijezde udesa, što sijase nad kolijevkom, sa dugama i varkama. - O Bože, Bože, sjeti se svih obećanja blistavih što si ih meni zadao. O, Bože, Bože, sjeti se i ljubav, i pobjede i lovora, i darova. I znaj da Sin tvoj putuje dolinom svijeta turobnom po trnju i po kamenju, od nemila do nedraga, i noge su mu krvave, i srce mu je ranjeno. I kosti su mu umorne, i duša mu je žalosna i on je sam i napušten. I nema sestre ni brata, i nema oca ni majke, i nema drage ni druga. I nema nigdje nikoga do igle drača u srcu i plamena na rukama. I sam i samcat putuje pod zatvorenom plaveti, pred zamračenom pučinom, i komu da se potuži? Ta njega niko ne sluša, ni braća koja lutaju. O, Bože, žeže tvoja riječ i tijesno joj je u grlu, i željna je da zavapi. Ta besjeda je lomača i dužan sam je viknuti, ili ću glavnjom planuti. Pa nek sam krijes na brdima, pa nek sam dah u plamenu, kad nisam krik sa krovova! O, Bože, tek da dovrši pečalno ovo lutanje pod svodom koji ne čuje. Jer meni treba mocna rijec, jer meni treba odgovor, i ljubav, ili sveta smrt. Gorak je vijenac pelina, mračan je kalež otrova, ja vapim žarki ilinstak. Jer mi je mučno biti slab, jer mi je mučno biti sam - (kad bih mogao biti jak, kad bih mogao biti drag) - no mučno je, najmučnije biti već star, a tako mlad! Augustin Ujević Vapio je pokojni Ivica Grgić a lipe riči, osmjeha, niotkud ... Zadnje izgovorene riječi ... jer, potužio župniku, don Šimi koji je došao s Njim porazgovarati: "Ja sam svoje srce stavio na dlan i sada je skašeno". |
25.10.2010., ponedjeljak
Ne pitaj više
|
Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj zašto raste trava i zašto je nemirno more. Pitaj otkud stiže vjetar proljetni i bijelom lađom snova tko krmani kad noć nad svijetom hladne prostre sjene. Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce. Znaš li odakle koralj na dnu oceana? Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti ali ti živiš daleko od glasa valova. Tvoja je misao strma pećina o koju se uzalud razbija moj život. Ne pitaj zašto te ljubim. Pristupi k meni! Tužno je moje srce. Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta na visokoj planini zaborava. Vesna Parun Tiho je živila, još tiše, u snu preminula 10. travanj 1922. - 25. listopad 2010. godine Svima koji su je poštovali, izražavam sućut. Ona živi u svojim pjesmama |
10.10.2010., nedjelja
Bilo je lakše voljeti te iz daljine
|
Bilo je lakše voljeti te iz daljine, Biti s tobom u noćima beskrajnih književnih rasprava Dok se magla dizala na moru i odmah ruke otklanjao Ona pamćenja što se nisu uklapala U rečenične nizove čežnje: Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi. Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub Otvorenu ranu, čekićanje živca, živo meso besmisla Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja Kao pred kakvim istinskim proglasom propasti A nekad je ljubav bila čist i doslovan Doživljaj samoće Osobe i krajobrazi koje je dozivalo sjećanje Kao morska trava pokretana valovima Dani daleko od tebe, beskrajne literarne noći Svijet bez zbilje ali svoj i konačan Poput dobre pjesme čvrsto zatvoren sa svih strana I ja u dimu lule za šankom dalekih mora Što nas dijele u svakom času admiral Svojih priviđenja. Boris Maruna ... A nekad je ljubav bila čist i doslovan Doživljaj samoće ... |
