promatram, razmišljam
29.10.2010., petak
Svakidašnja jadikovka
|
SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star, a biti mlad! I biti slab, i nemoćan, i sam bez igdje ikoga, i nemiran, i očajan. I gaziti po cestama, i biti gažen u blatu, bez sjaja zvijezde na nebu. Bez sjaja zvijezde udesa, što sijase nad kolijevkom, sa dugama i varkama. - O Bože, Bože, sjeti se svih obećanja blistavih što si ih meni zadao. O, Bože, Bože, sjeti se i ljubav, i pobjede i lovora, i darova. I znaj da Sin tvoj putuje dolinom svijeta turobnom po trnju i po kamenju, od nemila do nedraga, i noge su mu krvave, i srce mu je ranjeno. I kosti su mu umorne, i duša mu je žalosna i on je sam i napušten. I nema sestre ni brata, i nema oca ni majke, i nema drage ni druga. I nema nigdje nikoga do igle drača u srcu i plamena na rukama. I sam i samcat putuje pod zatvorenom plaveti, pred zamračenom pučinom, i komu da se potuži? Ta njega niko ne sluša, ni braća koja lutaju. O, Bože, žeže tvoja riječ i tijesno joj je u grlu, i željna je da zavapi. Ta besjeda je lomača i dužan sam je viknuti, ili ću glavnjom planuti. Pa nek sam krijes na brdima, pa nek sam dah u plamenu, kad nisam krik sa krovova! O, Bože, tek da dovrši pečalno ovo lutanje pod svodom koji ne čuje. Jer meni treba mocna rijec, jer meni treba odgovor, i ljubav, ili sveta smrt. Gorak je vijenac pelina, mračan je kalež otrova, ja vapim žarki ilinstak. Jer mi je mučno biti slab, jer mi je mučno biti sam - (kad bih mogao biti jak, kad bih mogao biti drag) - no mučno je, najmučnije biti već star, a tako mlad! Augustin Ujević Vapio je pokojni Ivica Grgić a lipe riči, osmjeha, niotkud ... Zadnje izgovorene riječi ... jer, potužio župniku, don Šimi koji je došao s Njim porazgovarati: "Ja sam svoje srce stavio na dlan i sada je skašeno". |
