promatram, razmišljam
15.03.2008., subota
Večer nad Gradom
|
Što Te sputava, srce moje, da ne progovori iz dubina Kao orgulje skrivene u crnom lišću noći? Noćas gledaš kako se odražava u Armu red svjetiljaka Firentinskih. Zar nisi o tome davno sanjarila U djetinjstvu, dok su nad glavom Drhtale zvijezde, u vinogradu? Noćas, gle! Kako osjećaš vjetar što dolijete s Arna, Sa rijeke koju gledaš otvorenim očima, A moglo bi je rukama grabiti kao vodu S potoka u Rastušju. U Rastušju je mati, Moja mati, i moje sestre, i kuća. Jeste li spremile Ljetinu, vas tri koje ste same Ostale kod starinske kuće mojih djedova, Čuvajući oganj da ne zgasne međ zidovima Doma koji ostaviše muške ruke? Gledao sam Danas u San Lorenzu ZORU, koju stvoriše Ruke U tamnim tišinama mutnoga stoljeća; Bez prestanka mislim na ruke TE I ne mogu da vjerujem da su zaista Mrtve. Mrtve ruke. Oprostite mi, gospodine Michelangelo, što ja Raskidane misli redam nevješto u tihe rečenice. Vi možda već znate da sam ja pjesnik iz Hrvatske, Koji ne može vjerovati da su vaše ruke Mrtve. Mrtve ruke. Mislim na moje polje, koje su neznane Ruke požnjele, spavaj, srce moje, I ne slušaj muziku u gostionicama, I ne uzdiši, i ne plači nad rijekom Sa svijetlima. Ruka će sigurno Ugasiti svjetiljke. Spavaj. Spavaj, srce moje. Vjetar, i zlato, i kosti, I pepeo. Spavaj. Dragutin Tadijanović Reći ću tiho, spavaj i Ti Pjesniče, sa svojom Jelom ! |
