promatram, razmišljam

31.03.2008., ponedjeljak

Ona jedna ni velika ni mala

ona jedna ni velika ni mala
ona jedna kao dama
iz prijestolnice svijeta
s elizejskih polja u zaleđju Zagreba

ona jedna u dosluhu sa svim mafijama
sa svim geografijama
skripturalna metresa
koja moli boga da je sačuva od svega
od naglog stresa
ona jedna ni crna ni plava
samo jedna prosječna glava
ocjena dobar u završnoj svjedodžbi
ocjena pet za sve drugo
što nije bilo to malo prije
što nije što nije
ona se smije zubima bjelasa
ona jedna za dobrobit spasa
zadignut će suknju kao jedro mornari
navali navali
na ručkove fine i slatke kolače
danju se ljubi a noćima plače
ona jedna ni moja ni ničija
svjetska imovina
inventar neba
kad joj kažem znaš što tebi treba
pa toga joj je i previše
dođite kiše potopite staze
ovlažite nam noge
okisite tijela
ona jedna ni velika ni mala
spremna za velika djela
centar svijeta vjetrova i cvijeta
iz prijestolnica bučnih
i ona ima po nekoliko sati mučnih
čija je to osveta za ljepotu
i radost nježnu
zašto je ne ostave te ptice
njeno mirno lice
mirnije je od mora koje snagu gubi
ona jedna ničija na svijetu
svaki put malo umre
kad je netko ljubi

Željko Krznarić

... ona jedna ničija na svijetu ...

15.03.2008., subota

Večer nad Gradom


Što Te sputava, srce moje, da ne progovori iz dubina
Kao orgulje skrivene u crnom lišću noći?
Noćas gledaš kako se odražava u Armu red svjetiljaka
Firentinskih.
Zar nisi o tome davno sanjarila
U djetinjstvu, dok su nad glavom
Drhtale zvijezde, u vinogradu?
Noćas, gle! Kako osjećaš vjetar što dolijete s Arna,
Sa rijeke koju gledaš otvorenim očima,
A moglo bi je rukama grabiti kao vodu
S potoka u Rastušju. U Rastušju je mati,
Moja mati, i moje sestre, i kuća. Jeste li spremile
Ljetinu, vas tri koje ste same
Ostale kod starinske kuće mojih djedova,
Čuvajući oganj da ne zgasne međ zidovima
Doma koji ostaviše muške ruke? Gledao sam
Danas u San Lorenzu ZORU, koju stvoriše Ruke
U tamnim tišinama mutnoga stoljeća;
Bez prestanka mislim na ruke TE
I ne mogu da vjerujem da su zaista
Mrtve. Mrtve ruke.
Oprostite mi, gospodine Michelangelo, što ja
Raskidane misli redam nevješto u tihe rečenice.
Vi možda već znate da sam ja pjesnik iz Hrvatske,
Koji ne može vjerovati da su vaše ruke
Mrtve. Mrtve ruke.
Mislim na moje polje, koje su neznane
Ruke požnjele, spavaj, srce moje,
I ne slušaj muziku u gostionicama,
I ne uzdiši, i ne plači nad rijekom
Sa svijetlima. Ruka će sigurno
Ugasiti svjetiljke. Spavaj.
Spavaj, srce moje. Vjetar, i zlato, i kosti,
I pepeo. Spavaj.

Dragutin Tadijanović

Reći ću tiho, spavaj i Ti Pjesniče, sa svojom Jelom !


07.03.2008., petak

Molitva ljubavi


Kad me ispuniš
postajem svijetao iznutra
i, svijetleći, obasjavam prostor
u koji te unosim

Kad te nestane
odjednom potamnim

Tvoje useljavanje i iseljavanje
preobražava me
kao što mijene preobražavaju godine

Ako sam godina koja po tebi ima svoja doba
daj
u trenutku moga djela
ostani prisutna u meni

Tek tako bih
nestvaran za život
sjao
iz krute skamenjene prošlosti
u nedodirnute zrakama tvoje nježnosti
tamne ponore duša.

Josip Pupačić

... Tek tako bih
nestvaran za život
sjao
iz krute skamenjene prošlosti
u nedodirnute zrakama tvoje nježnosti
tamne ponore duša. ...


02.03.2008., nedjelja

Pismo


Ljubavi
tvoja daleka tišina
poprima oblik pustoši

Kruti se nada
nad ispucalim krajolikom

Zrak visi u krpama

U nasoljenoj pukotini jeseni
prazni se tvoja slika

dan se smanjuje u škrapi

Troši misao
u nesmislu.

Andriana Škunca

... dan se smanjuje u škrapi

Troši misao
u nesmislu. ...


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.