promatram, razmišljam
31.03.2008., ponedjeljak
Ona jedna ni velika ni mala
|
ona jedna ni velika ni mala ona jedna kao dama iz prijestolnice svijeta s elizejskih polja u zaleđju Zagreba ona jedna u dosluhu sa svim mafijama sa svim geografijama skripturalna metresa koja moli boga da je sačuva od svega od naglog stresa ona jedna ni crna ni plava samo jedna prosječna glava ocjena dobar u završnoj svjedodžbi ocjena pet za sve drugo što nije bilo to malo prije što nije što nije ona se smije zubima bjelasa ona jedna za dobrobit spasa zadignut će suknju kao jedro mornari navali navali na ručkove fine i slatke kolače danju se ljubi a noćima plače ona jedna ni moja ni ničija svjetska imovina inventar neba kad joj kažem znaš što tebi treba pa toga joj je i previše dođite kiše potopite staze ovlažite nam noge okisite tijela ona jedna ni velika ni mala spremna za velika djela centar svijeta vjetrova i cvijeta iz prijestolnica bučnih i ona ima po nekoliko sati mučnih čija je to osveta za ljepotu i radost nježnu zašto je ne ostave te ptice njeno mirno lice mirnije je od mora koje snagu gubi ona jedna ničija na svijetu svaki put malo umre kad je netko ljubi Željko Krznarić ... ona jedna ničija na svijetu ... |
15.03.2008., subota
Večer nad Gradom
|
Što Te sputava, srce moje, da ne progovori iz dubina Kao orgulje skrivene u crnom lišću noći? Noćas gledaš kako se odražava u Armu red svjetiljaka Firentinskih. Zar nisi o tome davno sanjarila U djetinjstvu, dok su nad glavom Drhtale zvijezde, u vinogradu? Noćas, gle! Kako osjećaš vjetar što dolijete s Arna, Sa rijeke koju gledaš otvorenim očima, A moglo bi je rukama grabiti kao vodu S potoka u Rastušju. U Rastušju je mati, Moja mati, i moje sestre, i kuća. Jeste li spremile Ljetinu, vas tri koje ste same Ostale kod starinske kuće mojih djedova, Čuvajući oganj da ne zgasne međ zidovima Doma koji ostaviše muške ruke? Gledao sam Danas u San Lorenzu ZORU, koju stvoriše Ruke U tamnim tišinama mutnoga stoljeća; Bez prestanka mislim na ruke TE I ne mogu da vjerujem da su zaista Mrtve. Mrtve ruke. Oprostite mi, gospodine Michelangelo, što ja Raskidane misli redam nevješto u tihe rečenice. Vi možda već znate da sam ja pjesnik iz Hrvatske, Koji ne može vjerovati da su vaše ruke Mrtve. Mrtve ruke. Mislim na moje polje, koje su neznane Ruke požnjele, spavaj, srce moje, I ne slušaj muziku u gostionicama, I ne uzdiši, i ne plači nad rijekom Sa svijetlima. Ruka će sigurno Ugasiti svjetiljke. Spavaj. Spavaj, srce moje. Vjetar, i zlato, i kosti, I pepeo. Spavaj. Dragutin Tadijanović Reći ću tiho, spavaj i Ti Pjesniče, sa svojom Jelom ! |
07.03.2008., petak
Molitva ljubavi
|
Kad me ispuniš postajem svijetao iznutra i, svijetleći, obasjavam prostor u koji te unosim Kad te nestane odjednom potamnim Tvoje useljavanje i iseljavanje preobražava me kao što mijene preobražavaju godine Ako sam godina koja po tebi ima svoja doba daj u trenutku moga djela ostani prisutna u meni Tek tako bih nestvaran za život sjao iz krute skamenjene prošlosti u nedodirnute zrakama tvoje nježnosti tamne ponore duša. Josip Pupačić ... Tek tako bih nestvaran za život sjao iz krute skamenjene prošlosti u nedodirnute zrakama tvoje nježnosti tamne ponore duša. ... |
02.03.2008., nedjelja
Pismo
|
Ljubavi tvoja daleka tišina poprima oblik pustoši Kruti se nada nad ispucalim krajolikom Zrak visi u krpama U nasoljenoj pukotini jeseni prazni se tvoja slika dan se smanjuje u škrapi Troši misao u nesmislu. Andriana Škunca ... dan se smanjuje u škrapi Troši misao u nesmislu. ... |
