promatram, razmišljam
26.08.2007., nedjelja
Dušo moja, tebiii ...
|
Tajanstvena Bukom te vreve i sredine tijesne Ja uho pružam za glasove tajne I donose mi utjehe beskrajne, Ponavljaju mi pjesme urnebesne. Uhodim kako moje misli bijesne Teku u gorke suze živodajne, I slutim uru gdje će strašne tajne Gromadom crnom zgnječit noći nesne. - Tko sam i što sam, što ću, koga volim, Što tražim, kuda idem, za čim lutam?- Uzalud nebo za odgovor molim, Uplašen sobom svoje suze gutam; Tajanstvo stvari i života zebe, Ne poznam ništa, a najmanje sebe. I tako, neke noći, usred druma Preteku jezik neke riječi kobne, strah me je od njih, i strah me je zlobne pomisli da sam, možda, sišo s uma. Čemu sva borba, čemu bolna gluma? Znam da su moje sanje sitne, drobne, Da neće smijenit sudbine zlokobne, I da ću ići, ići do svog huma. -Ljubljena ženo, tko si ti da jesi, Luđačku ljubav suvišno je kriti, Al ja sam sitan za sjaj što te resi, Pa makar jesam ono što ću biti.- Ljubljena ženo, silna ljubav mrvi, i ja sam zadnji, makar bio prvi. Kad rekoh kletve protiv sviju žena, kako da kliknem tvoje blagoslove? Lažov je ovaj što me moćnim zove, Jer gordost imam, al je moć slomljena. Pobijeli često proračunska pjena Usnice zvane za besjede nove; Da l' s pravom viknuh zadnje Tuge ove: „renate srcu rob za sva vremena?“ Jer iz tvog visa preko gužve grube Ti si mi rekla:“ Mojom stopom idi, Pokazat ću ti kako gospe ljube I dati pogled koji globus vidi“. Al od te čari i od suda toga Kraljež mi krši breme moga Boga. Velik sam bio, dok sam bio dijete, al sad me lome vidici i mašte; želje su bile očajne i tašte, a slabe snage samuju, uklete. I, nedostojan uzvišene mete, ištem tek zelen pokoj neke bašte; zar, više biće, ja da volim? Baš te obožavam, jer ne voli se svete. Kad veče dođe s mišlju, ja sam tavan ko zvučne grane u mrku boriku; ozvanjam:nisam jednak, nisam ravan, i ja se davim u vrisku i kriku, i sladogorko kušam gdje me drobi teška crnina i nestalnost kobi. S ranom u tom srcu, tamnu i duboku, S tajnom u tom trudnu i prokletu biću, sa zvijezdom na čelu, sa iskrom u oku gazi stazom varke, mrtvi Ujeviću; smrt je tvoja ljubav pri svakome koraku, smrt je u tvom iću, u tvojemu piću, smrt je u tvom dahu, i u tvojem boku, smrt, i smrt, i smrt u Nadi i Otkriću. Što ti vrijedi polet u vlastitu čudu, Što ti vrijedi volja i voljenje slijepo? Srce bije, pluće diše uzaludu; Gle, bez fajde ljubiš sve dobro i lijepo; Kao sveli miris u razbitu sudu Pogiba u tebi pjev što si ga tepo. Augustin Ujević Bukom te vreve i sredine tijesne Ja uho pružam za glasove tajne I donose mi utjehe beskrajne, Ponavljaju mi pjesme urnebesne. |
20.08.2007., ponedjeljak
Tebi, dušo moja ...
|
Vedrina I Ko će mi reći ime moga cilja? Krv moje vjere ili lijepa Buna, il neke oči od sna i baršuna, il neke ruke ljubavi i milja? Ko će mi reći još koliko milja, koliko suza usred sjetnih struna, i što je bolje: duge usred kruna, il zgažen miris kovilja i smilja? Divno je ipak kada sam koracam u čednoj slavi čudnih polumraka, i zemlju vijenac, nebu pogled bacam. Jer znadem sebe, i slaba i jaka, jer slutim sebe, u svjetlu i sjeni, i jao meni, dakle blago meni! - II O ženo, tvoje usne idealne i tvoje lice okrenuto Gradu lani su bili otrov mome jadu, čavao mome lijesu - ili malne. Hvala ti što si uzduž staze kalne u obmana me zadržala hladu, i mome žednom, mome žednom padu pružila putir neke patnje stalne. Jer čista suza biva vrelo zvuka, i genij spasa lice Beatrice; a tužna vila nije sjena puka. Duboka rana biva tajno biće, a što je duša, što je duša tanka? - Taj sanak sjenke, il ta sjenka sanka? III Ne čuva zemlja traga moje stope, a mrtva djela poniru bez znaka. Dozrela ljubav biva blaga mlaka, a suton čeka da se oči sklope. Skoro je hora da se želje stope; brišu se strasti, blijedi čežnja mlaka. Pitanje prvog ili drugog vlaka, a ta me varka u dječaštvu prope. Ko li sam ja? O mliječna Luko Mira, svaka je kletva od mene daleko, od vriska mojeg, i mojeg vampira, u slijepu sobu dopire tek eko; nad rodnim selom (snatre Angelusi) još dršću stari, vječni Sirijusi. IV Ako još išta bolnom ploti hripi, Muziko, to je vapaj tvoga bezdna; bezglavi jecaj što sam sebe ne zna, jauk što plamsa i živac što kipi. Plavet, ko rosa na đulistan, sipi na zrelu savjest koja biva trijezna; i vrlo skromna i vrlo oprezna; i sasvim svjesna pređe nego đipi. Pružite uho, čujte: misli zvuče, sviraju mašte kao zvonke sfere, a kolo zvijezda bijelo srce vuče svemirom gdje se oblak jave stere. Gluma je rajska, da sam čak i Titan: svijet tako golem, a ja tako sitan. Augustin Ujević Ko će mi reći ime moga cilja? Pružite uho, čujte: misli zvuče, sviraju mašte kao zvonke sfere, a kolo zvijezda bijelo srce vuče |
16.08.2007., četvrtak
Jednoj dragoj blogerici ...
|
1909. Na vješalima. Suha kao prut. Na uzničkome zidu. Zidu srama. Pod njome crna zločinačka jama, Ubijstva mjesto, tamno kao blud. Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut, Jer takvo lice ima moja mama, A slične oči neka krasna dama: Na lijepo mjesto zaveo me put! I mjesto nje u kobnu rupu skočih I krvavim si njenim znojem smočih Moj drski obraz kao suzama. Jer Hrvatsku mi moju objesiše, Ko lopova, dok njeno ime briše, Za volju ne znam kome, žbir u uzama! Antun Gustav Matoš ... Jer takvo lice ima moja mama, A slične oči neka krasna dama: Na lijepo mjesto zaveo me put ! ... |
11.08.2007., subota
Dragim ljudima, drage Zemlje ...
|
U travi Živa zvijezda s vedrog neba, ševa, Truni biser pjesme prašnim putima, Žito šušti, bijeli oblak snijeva, Kukci zuje među cvijetim žutima. U daljini, među granjem, selo Pruža molbu tornja k nebu skrušeno, Vjetar hladi uznojeno čelo I na plotu vitla rublje sušeno. Kukovača, majskog grma dika, Diše mlijekom ženske puti i ljubavi. Tamo iza srebrenog vrbika, Blizu mlina, pjeva slavić ubavi. Hrvatska, oj to su tvoji glasi, Čežnje tuđinskoga moga stradanja: Tuđi vjetar ledio mi vlasi, Sad ih mrsi cjelov tvoga ladanja! Među granjem, u daljini, selo Diže k suncu uzdah tornja skrušeno, Vjetar hladi umireno čelo I u zraku vitla rublje sušeno. Antun Gustav Matoš ... Među granjem, u daljini, selo ... |
08.08.2007., srijeda
Svima koji Te vole, Zemljo draga ...
|
Mladoj Hrvatskoj Naš ukus samo rijedak dojam bira I mrzi sve što sliči frazi i pozi. Tek izabranom srcu zbori lira I nije pjesma koju vuči mnozi. Naš stih je život koji dušu svira. Što može reći proza, dajmo prozi, A strofa treba magijom da dira I budi u nama ono gdje su bozi. U vijeku, kada "misli" svaka šuša, Mi, nimfolepti, skladno osjećajmo, Jer cilj je svemu istančana duša. Ljepoti čistoj himnu zapjevajmo, Božanski Satir kad nam milost dade Za cvjetni uskrs hrvatske Plejade ! Antun Gustav Matoš Jer cilj je svemu istančana duša. Ljepoti čistoj himnu zapjevajmo |
01.08.2007., srijeda
Jednoj dragoj duši ...
|
Noć tajanstva Ja ćutim da sam nečim taknut. Ko dahom. Ali ne znam čime. Da l' za mnom, draga, pružaš ruke, Ili si rekla moje ime? U meni sada sve je tiho. Ja čekam znak tvoj da se javi. Ja čekam budno, čekam žudno; Ja bdim u jednoj višoj javi. Marina, to je noć tajanstva; Čeznuća putuju po tmini, I ovaj osmjeh na mom licu Primit ćeš negdje u daljini. Dobriša Cesarić I ovaj osmjeh na mom licu, primit ćeš negdje u daljini. |
