ponedjeljak, 05.09.2005.
Ples
Ja moram plesati s tobom
na otkucaje srca našega sina
koji je toliko bolan da umire.
Svakim udisajem bliže je boli,
a mi plesemo u njegovoj tuzi,
umire dijete veće nego čovjek.
Za sve za što sam plakao
on plače oči svoje,
ni ja nečujem od njegove patnje.
On želi da plešemo bez prestanka
u njegovom mraku u njegovom rastu,
on je bolesno nježan.
Njegove ruke tope se od maženja
vruće usne gore od poljubaca,
duša slika bore na njegovu licu,
iskrivljeni smiješak pokreće naše noge,
on želi iskupiti nas, on će iskupiti svoj svijet.
Mi plešemo sretni, na grobu njegova života.
D.R.
