Pere Lachaise II dio
|
I krenuli smo dalje. Sreća, dan je bio lijep, prohladan ali lijep. I puno šetača. Na karti su lijepo obilježeni grobovi, ali neki su ipak malo zavučeni, pa smo gledali gdje se masa zasutavlja. A neke nismo morali pretjerano tražiti. Makedo evo ti ga, znam da si ga ti čekala sa posebnim titrajima: Oscar Wilde, ekscentričan pisac, cinik, pjesnik, čovjek koji je rušio sve granice tadašnjih konvencija. Grob obasut poljupcima, grob oko koga se skuplja mladost i razdragano se smije. Grob koji nas je oraspoložio u sekundi i pitala sam se "A što bi on rekao na sve to". Baš bi me zanimalo  Grob pored njega (moram priznati da ne znam tko je) je isto tako dobio pusicu, valjda, da se ne bi osjećao usamljenim  ma koliko morbidno zvučalo, ovo je definitivno najveseliji grob na tom području.  Idući dalje, našli smo, na moje razočarenje, zapušteni grob od Yvesa Montanda (pravo ime Ivo Livi) - pjevača šansona i glumca i njegove žene Simone Signoret, glumice. Za mene je Montand predstavik Francuske, uz Edit Piaf i jednostavno sam ostala tupa na činjenicu da je grob neodržavan. Njihova je veza bila burna i zanimljivost je ta da su pokopani zajedno, iako su se rastali '85 godine, a on se '87 oženio drugom ženom. Ah, ta strast (editiram samu sebe i ispravljam se: nisu bili rastavljeni, nego je ona umrla 1985, a on se '87. godine oženio drugom i živio s njom do svoje smrti '91. godine) Pomalo dalje, par avenija na karti, našli smo utočište i velike dame, "malene mašine ali velikog motora u sebi", pjevačicu koja je bila visoka samo 147 cm ali neponovljivog glasa i izričaja. Naravno, riječ je o Edit Piaf. Jednostavan crni mramor, vaza na kojoj piše EP i obiteljsko ime na grobnici. Da nismo vidjeli masu oko nje ili da nismo imali kartu, vjerojatno je ne bismo pronašli: U to ime, poklanjam vam jednu pjesmu koja je tako istinita u njenom slučaju: "Je ne regrette rien" Ne! Ne žalim! Jer moj život, moj smijeh i sve moje radosti - danas počinju s tobom! Nakon par trenutaka smo krenuli dalje. Vidjeli smo policajce: a gdje je policija, tu je i on: Najzavučeniji od svih, najposjećeniji od svih. Prije desetak godina, pristup grobu je bio slobodan, i Uprava je imala velikih problema sa obožavateljima koji se nisu htjeli maknuti sa groba, koji su plesali, pili i drogirali se kod njega. Grob je bio prekriven raznim poklonima, od medvjedića, pisama, pa sve do smeća - iskorištene karte od metroa ili slično. Do prije dvije godine policija je čuvala grob non-stop, a onda su se jadu dosjetili pa su ga ogradili. Nije da mu je nemoguće prići, ali je jako teško jer je, ovako mali (što moja Lidija kaže - kao kakav stećak ) zabijen između dva hrama, u totalno sporednoj stazici. Ljudi koji nisu imali kartu su ili gledali masu otkuda dolazi/odlazi ili pitali ljude koji imaju kartu da im pokažu put. Mi smo imali kartu pa smo se jedva snašli.A ništa stari moj, počivaj u miru i nadam se da si odavno već prešao kroz vrata.  I za kraj, za mene osobno najljepši grob, onaj Chopinov. Njega sam prepoznala izdaleka, jer to je pak, pravi pravcati Chopin. Masa ljudi koje sam vidjela i prije se najviše (baš kao i ja) zadržavala baš ovdje, jer je njegovo počivalište isijavalo takav mir da te jednostavno zadržava da ostaneš par trenutaka više nego kod ostalih: Bijeli, kao snijeg spomenik, djevojka koja svira lutnju, diskretna ogradica, puno cvijeća i njegov lik. Jednostavno i prekrasno. Kako je to bio zadnji grob koji smo posjetili, iznimno mi je drago da sam sa takvim osjećajem i otišla sa ovog pariškog počivališta. |
