ZGRADA

utorak , 17.09.2024.

živim u pješačkom dijelu Splita 3 - kažu, da je naoptimalnije življenje u ovom kvartu u kojemu sve imaš-od igle do lokomotive , malu tržnicu i tri crkve s tri strane svijeta.
I školu i vrtić.
Do plaže Trstenik i velike šetnice po kojoj ne šećem jer je kilometarska imam sedam minuta hoda koje ne hodam.
zgrada je relativno niska s dva ulaza ali nema katove : živimo na nivoima 1-2-3 nivo.
Naš stan je na 1. nivou ,a zapravo je skoro pa treći kat , jer ispod 1.nivoa nalaze se dva reda poslovnih prostora od grobljanskih usluga, tiskarskih, sedam frizerskih salona, nekoliko kozmetičkih , četiri kafića , prostor za privatne instrukcije učenicima - nema što nema, čak ni gužve nema.

Zašto nivoi a ne katovi ?
Stanovi su građeni u nekakvom cik-cak stilu , dvoetažni sa stepenica od ulaza dolje i gore.
Moj je sa stepenicama gore- a to znači, iz hodnika zgrada za ući u stan imam 7 stepenica , za doći na gornji kat stana gdje su sobe i kupatila još 7, ali drvenih stepenica.

S terase u donjem dijelu vidim grad i Brač i raskršće i sva kola Hitne jer je zgrada između dvije bolnice , ali, mene na terasi ne vidi nitko!
Čak ni susjed s lijeve i desne strane stana sa čijem se terasama dodiruje ova na kojoj još uvijek pišem.

Ponukala me blogerica s tekstom ZGRADA na ovo što pišem: nakon 14 godina života u ovom stanu, ni s kim nemam bliski odnos: sve je to pozdrav u hodniku ili liftu, osim noćnog događaja, kada je crna mačka susjeda na spavaćem katu preskočila moju juku i došla u spavaću sobu gdje je na tepihu spavao naš pas.

Strka na katu, zvono snažno na vratima dolje, jer su susjedi primijetili da im je mačka u našem stanu.
Poslije je maca uginula pa oni sad imaju tri sina čija imena, na žalost ne znam.

Sad su u velikom stanu na istom katu dvije Ukrajinke po izgledu mati i kći jednako lijepe i plavokose i imaju maltezera . Prazni stanovi se iznajmljuju : cijelo ljeto je promenada na svim jezicima , mali jednosobni se iznajmljuju studentima uglavnom medicinarima jer je fakultet preko puta. Ima jedna Afganistanac student kojega ponekad sretnem pred liftom i koji govori hrvatski s vrlo smiješnim naglaskom.

Živimo život bez srdačne komunikacije, ona osnovna postoji naravno : u ovih 14 godina života u cik-cak zgradi i ja sam se promijenila jako.
Sve manje imam potrebe i želje komunicirati : čak ni ne znam, tko je novo izabrana predstavnica stanara , kako izgleda i na kojem nivou živi.

...a zapravo, iskreno , tako mi je svejedno , jer je očito tako ugodno i ostalima kao i meni