everything has to end... sometimes
1982. rodio se jedan dečko... bio je zdrav, lijep, vesel... al 2004. ispostavilo se da je sve ove godine bio idijot... šteta...
naime, kad je imao nekih 10 godina, njegov dragi tata (njegov uzor i ponos) odveo ga je na Maksimirski stadion, da ga upozna s čarima gledanja nogometne utakmice uživo (nerijetko su se čule usporedbe: "gledanje tekme na telki i u živo je ko i razlika između drkanja i jebanja) ... živjeli su sretno u Zagrebu, gradu čiji je ponos kroz sve te godine bio jedan nogometni klub..
Nogometni klub Dinamo... i taj dečko je prihvatio taj klub kao ponos, kao veselje, kao sreću. s godinama, taj dečko je na utakmice krenuo jaaaako redovito, s dečkima je popio koju pivu, zekali su se, na stadionu su se i smrzavali, i kisnuli, i sunčali... taj ponos od kluba je imao svakakve oscilacije, uspone, padove, svečane i sumorne trenutke... ali, kao svi ponosni i ustrajni ljudi koji drže do bilo čega svetog, ustrajali su, nikad se nisu predavali, plakali su i smijali se...
klub je bio dobar i pobjeđivao je... taj dečko je bio tamo
klub je bio u kurcu i gubio je... taj dečko je i onda bio tamo...
dizali su se zajedno, ponirali, ali bili su ZAJEDNO!
nakon jedne sumorne polusezone koja je bila i više nego zbunjujuća, karizmatični i kontroverzni potpredsjednik pokupovao je igrače koje bi cijela hrvatska htjela imati u svojim redovima... ali, neko je bacio neku kletvu, neki urok na njih i to jednostavno nije štimalo... i opet, nadali smo se, vraćali smo se u Maximir, nismo gubili nadu, voljeli smo svoj izbor i svoj klub više nego cure, pive i travu zajedno (čudno? pomalo i je...)
onda su na red došle i utakmice u Europi koje su taj ponos mogle izdić iz blata... tako je i krenulo, išlo je... 02.12.2004. došli su neki Nizozemci koje smo dočekali sa neviđeno lošim prethodnim rezultatima, ali i sa neviđeno velikom ljubavlju prema dečkima koji trče po terenu, dolaze od svakud, jebu manekenke (jebiga, to im se ni ne može ni ne smije zamjerit)... tribine su se solidno popunile, deralo se, skakalo i pjevalo... dečki su nam vratili, bacali se na glave, klizali za loptama, i na poslijetku dali 2 gola... dečko je mislio: "ma napokon je Bog i mene pogladio", utakmica je odmicala, spomenuti dečko je rekao:"Pa nećemo valjda u zadnjih 10 minuta primit dva komada?!" kaj se desilo? da! primili su ih (nogometni laik zna da se to ozbiljnom klubu ne smije i ne može desit)... sve je palo u vodu, žar, trud, trka, igra, ljubav (prema nogometu barem, ako nikome taj grb ništa ne znači), zajedništvo, respekt prema desecima tisuća ljudi koji sve svoje živce, novac, vrijeme, i dušu daju za dolazak na ruglo od hrpe betona...
završilo je, i dečko je napokon skužio da ipak nije bio tako pametan... slijepo je vjerovao i nije htio vidjeti za kakav klub navija... i na kraju brda vidjela se provalija u koju padaju sve te godine u kojima je uživao... neke stvari moraju, neke mogu, a neke hoće završit... pitanje je samo kada... jer, bilo je predivno, jer i dalje iz dečka izvire ponos koji ga je učinio Purgerom, i dečkom koji vikende nije provodio zatvoren pred TV-om ili kompjuterom, nego je lijepo vrijeme znao potrošiti (barem 90 minuta) sjedeći sa najdražim ljudima (Dačo, Goc, Kiki, Borna tu i tam dok nije dobio zabranu, i jedna nenadjebiva cura Lina-moja seka) i gledati kako se (svake sezone drugi) ljudi trude da tom klubu daju nešto sebe i da napokon uspiju opravdati tu uzaludnu ljubav... ali, nekad se za neke stvari nema više snage...
ipak, bilo je predivno, a da bi opet bilo tako.... ... ne znam...
ipak, slika koja mi je jedna od najdražih uvijek će me sjetit i potaknut da (možda) opet povjerujem... ne znam.... moj dinamo
ZA CURE:
P.S. ne tjeram ni jednu od vas da ovo pročitate jer od većine ni ne očekujem da razumijete hrpu vaših vječnih pratilaca kako mogu tolko suza, smijeha i živaca potrošit na "22 idijota koji trče za loptom"... čak sam siguran da vas je 89% zaobišlo moj blog samo zato kaj ste nakon prvih par rečenica odustale, i da čak ni ovaj P.S. niste primijetile... ne krivim vas... al tražim dopuštenje da s vama podijelim ono kaj je veeeliki dio mene... moj dinamo...
|
