Što je danas «normalno»?
Ovih se dana emitira najnovija humoreska u režiji Ljube Praznoglavog Ćesića Rojsa. Baš sam danas čitala KemoTerapeuta kako ga hvali jer je pomogao jednom dječaku u Vukovaru. Dragi Kemo je bio toliko dirnut i ponesen trenutkom da nije pomislio ono što bi meni prvo palo na pamet. Otkud mu tri soma u džepu, otkud mu digitalni fotoaparat i računalo? Drago mi je zbog djeteta, ali očito je da Licemjer Ljubo Ćelavi misli iskupiti svoje grijehe nepriznate vanbračne djece, nezakonite gradnje u zaštićenoj zoni, pranje novca, potkradanje države putem fiktivnih građevinskih pothvata...time što je ispao frajer i dao siromašnom djetetu 3 soma kuna. E neće moći, Ljubo Ćelavi...
Osim što je glumio humanitarca, Ljubo Ćelavi je pokušao dobiti nekoliko vrlo jeftinih političkih bodova od onih koji smatraju da je bježanje pred zakonom «cool» i da je u redu pretvoriti vlastitu državu u taoca vlastitog kukavičluka i gluposti. Lupio je (i ostao živ) da je normalno da on pomaže Gotovini i da će ako postane predsjednik procesuirati hrvatske veleizdajnike kako bi im se sudilo za veleizdaju. Pa da moju zemlju prozivaju zbog nečega što sam ja navodno učinila, propala bih u zemlju od srama...
Vrlo je lako biti general u trenutku kada vaša vojska slavi pobjedu. Lako je i biti general nakon rata kada nastupaju priznanja i lovorike. Ali kada dođe do situacije da se treba braniti od optužbi i stati pred lice zakona, tada se miševi- generali odvajaju od muškaraca-generala. Prije spomenuta humoreska počinje u trenutku kada hrvatska policija šalje poruke Ljubi Ćelavome da će ga zvati ovih dana na informativni razgovor povodom njegovih izjava iz kojih se može naslutiti da zna gdje je miš-general. Pa bilo koja poluozbiljna policija u svijetu, istog bi ga trenutka odvela na «informativni razgovor», a ne mu slala najave poziva. Ali imam ja još puno toga za učiti dok ne «naučim» što je normalno u ovoj polutruloj, nimalo shakespearovskoj državi Hrvatskoj.