Oblaci...tamni
Oduvijek sam bila uvjerenja da će svi meni dragi ljudi živjeti vječno... ili barem do moje smrti. Ali pijesak u pješčanom satu života curi i vrijeme prolazi nikoga ne čekajući. I onda se jedno jutro probudite i shvatite da su vam roditelji ostarjeli i počinjete sumnjati u to da će vaša majka i otac biti uz vas do kraja vašega života. Ja sam toga prvi put postala svjesna prije dva dana kada mi je otac rekao da mu je pregledom dijagnosticiran rak debelog crijeva. On je tu vijest primio prilično dobro, s obzirom na okolnosti, i zapravo se više brinemo za majku koja je to primila kao veliki životni udarac, samo jedan u nizu.
Moji roditelji su zajedno već više od 35 godina i tijekom tog vremena uspjeli su preživjeti smrt jednog djeteta i odgojiti dvoje djece koja su danas samostalni ljudi. S obzirom da sebe i moju sestru smatram inteligentnim, poštenim i dobro odgojenim osobama, mislim da su dobro obavili svoj roditeljski zadatak. Mogla sam se osloniti na njih u svakome trenutku iako zapravo nikada nisam imala značajnih problema osim što sam za vrijeme puberteta mislila da sam najnesretnija osoba na svijetu (kasnije sam saznala da svi tako misle tijekom puberteta).
I sada se zajedno sa svojom obitelji nalazim u, za mene, nezamislivoj situaciji. Bolest je teška i opasna i može imati kobne posljedice. Nastojim biti jaka i izvlačiti majku i sestru iz plačne faze jer nije vrijeme za plač već za realno sagledavanje situacije i borbu (govorim kao prava djevica...). Ali teško mi je jer sam prvi put suočena sa teškom bolesti u najužoj obitelji. I bojim se da polako sva moja djetinja uvjerenja kojih se grčevito držim i nastojim održati na životu, nestaju jedno po jedno, svakoga dana... I moram početi živjeti i voljeti danas jer ništa nije stalno i bez mijena pa ni one stvari bez kojih mislite da ne možete živjeti... prijateljstvo, ljubav, obitelj...