Still got the blues...
Večeras sam tužna pa je valjda došlo vrijeme da ispričam priču o svojoj mački koja je uginula prije nepunih mjesec dana. Bila je potpuno bijela sa plavim očima koju sam imala punih 16 godina i koju sam smatrala važnim dijelom svog života. Ljudi koji nikada nisu imali kučnog ljubimca i voljeli ga neće razumjeti ovu priču pa ih unaprijed molim da ne čitaju današnji post. Svaki put kada sam dolazila doma čekala me je pred vratima, pratila me cijelo vrijeme po stanu i čak je savladala svoj strah od vode kako bi sjedila na rubu kade dok se kupam. Kada bi me bolio trbuh uvijek bi došla leći na mene i grijati mi trbuh. To je bila ljubav do neba i moj muž se često šalio da tu mačku volim više od njega. Naravno, nitko ne živi vječno, ali uvijek mislimo da su stvari, ljudi, životinje do kojih nam je stalo vječne. Moja mačka je uginula u, za mačke, dubokoj starosti i mogu reći da je vjerojatno u životu primila više ljubavi i živjela bolje nego, nažalost, većina ljudi. Plakala sam tri dana (i danas plačem, ma kako to glupo zvučalo) i pokopala je kraj obiteljske vikendice zajedno sa njezinom zdjelicom, dekom i konzervom najdraže hrane. Kada za 1000 godina neki arheolozi pronađu mačji kostur kraj limene i plastične zdjelice te konzerve sa hranom mislit će da je na ovim prostorima živio narod koji je obožavao mačke.
12.06.2004. u 22:31 | 6 Komentara | Print | # | ^