Jučer sam povraćala i bilo mi je lakše nego zadnji put. Znam da to nije pravo riješenje, ali ako ste slabog karaktera, kao ja, onda je to barem nekakvo riješenje. Sve krene lijepo. Fitness pahuljice, mandarine, zeleni čaj, povrće, malo bijelog mesa, a onda upadne nešto lisnato i nemam drugog izbora. Ne mogu to držati u sebi i imati taj grozan osjećaj i slušati onaj glasić u sebi koji se uvijek ponavlja kao snimka kad napravim nešto suprotno od planiranog. "Opet nisi uspjela. Ali što se drugo i moglo očekivati od tebe? Debela i zauvijek ćeš se ostati debela." Nadam se da će danas sve biti uredu. Fitness pahuljice, mandarine, povrće, teretana, zeleni čaj. Moram uspjeti.

Hrana je još jedina stvar koju mogu kontrolirati u svom sjebanom životu, sve mi ostalo izmiče. I život, za koji kažemo da je rutina, nije. Svaki dan je drukčiji od prethodnog koliko god mislili suprotno. Dan po dan možda ne čini veliku razliku, ali dan po dan nakon dvije godine je velika razlika. I to je dobro. Ubila bih se da je sve isto, da nema nikakvih promjena.

Sinoć sam bila vani. Prazan stan, alkohol, rulja i ja. I bilo mi je dobro jer pijanoj glavi sve je dobro. A onda sam se počela trijezniti i saznala sam neke vijesti o jednoj jako dragoj osobi s kojom sam bila bliska, no sad se ni ne pozdravljamo kad se vidimo. Zaobilazimo se u širokom luku, ulazimo u druge ulice, spuštamo pogled. U najmanju ruku je tužno kad ne možeš izustiti ni jebeno " Bok!" pokraj osobe koja ti je jednom previše značila i provodila tolike sate. Uglavnom, saznala sam da se u njegovom životu dogodilo dosta toga. Negativnog "toga". Droga, tjeralica izdana za našu županiju, bježanje u drugi grad. I pitam se, jesam li mu mogla pomoći? Znam da mu nema pomoći i da ne želi pomoć. Pogotovo moju pomoć. Voljela bih da se nađemo u jednoj praznoj ulici samo on i ja, da ga pitam što se događa s njim. Vjerovatno bih dobila ignoriranje ili jedno veliko "odjebi". Whatever,,,

When everything's meant to be broken
I just want you to know who I am.....

Danas imam nekog. Zapravo imam ga i nemam. On jednom gradu, ja u drugom. Čujemo se i ne čujemo se. On je teška suprotnost od ovog prijašnjeg i možda je to to, a možda i nije. On je jednostavno tako zreo, smiren i prizeman, a ja sam njegova totalna suprotnost. Djetinjasta, u oblacima i treba mi nešto žestoko da me zapali. Jače od bilo kakve boli, alkohola i droge. Ja ne znam za normalnu vezu. Ili ja uništavam ili sam ja ta koja je uništena. Tako želim znati funkcionirati u dvoje, da sve bude idilično i harmonično, ali ne znam.

Imam osjećaj da svatko ima nekog, samo ja sama hodam svijetom. Svi imaju tu neku svoju bolju polovicu koja bi napravila sve za njih i oni za nju. Pa ako nemam već radi nečeg drugog osjećati se depresivno, onda upadnem u depresiju radi toga.

Jedino u čemu još istinski uživam, a da nije hrana, su cigarete. Cigarete su jedna vrsta eskapizma, htjeli mi to priznati ili ne. Paleći jednu za drugom, razmišljajući tko zna o čemu.

Do sljedećeg posta :-))...

Jucer ujutro sam pojela fitness pahuljice, a rucak sam povratila jer sam stvarno previse pojela. Poslije nisam jela nista vec sam popila caj. Nakon povracanja sam se osjecala istodobno genijalno i nekako prazno i slabo. Povratila sam uz pomoc malog trika koji cu rado podijeliti s vama. Trik je mlaka voda i sol! Popijete to, dva prsta i krene. Simple as that. Nakon svega toga sam uzela u ruke, tko zna koju po redu tog dana, cigaretu i odlutala negdje u svojim mislima gledajuci u daljinu zalazak sunca. Zatim je uslijedila topla kupka i citanje Flaubertove Gospode Bovary.
Danas je sve u redu. Do sada sam samo pojela fitness pahuljice. Planiram otici u teretanu. Za rucak danas jedem juhu i savijacu od kelja. Mislite li da je to ok? Htjela bih da mi udijelite nekakav savjet koji ce mi pomoci u mojoj dijeti.

Prvi dan dijete, odnosno prvi dan izgladnjivanja. Dijeta znači poseban režim prehrane, a kod mene nema hrane, samo tekućina. Jest ću sutra, eventualno preksutra. Odgovara mi ovaj osjećaj praznine i samokontrole, kao da sam na vrhu svijeta i ne treba mi apsolutno ništa drugo.
Osjećam se bezvoljno. Treba mi netko da me digne iz ove dosadne svakodnevnice pune rutine i tuposti, netko da trpi sve moje hirove i promjene raspoloženja. Možda mi i ne treba netko, već nešto. Mrzim ljude koji nemaju strasti ni u čemu. Zašto jednostavno se ne prihvatimo nekog ili nečeg što volimo i idemo kraja, do posljednjeg daha, dok nas ne uništi? Ako nas i uništi, jebeš osude primitivnih i uskogrudnih ljudi, barem možeš reći: "Živio sam za to." Imaš nešto što te drži i pokreće, daje ti snagu da ne staješ, da ne odustaješ, da ideš do kraja unatoč svim preprekama. Treba mi to nešto, ta neka sitnica koja bi značila sve, koja bi me mogla dignuti do neba i spustiti do samog dna. Da me oživi, da osjetim strast i snagu kao nikad prije.
Jedva čekam jutro. Jutarnja kava i ja, savršeno praznog želuca, izgubljena u cigaretnom dimu.

Pozdrav ljudiii! Nadam se da ugodno provodite subotnje poslijepodne. Trebala sam s dijetom zapoceti danas, ali je odgadam za ponedjeljak. Ipak je ponedjeljak dan za nove pocetke, a i veceras idem na veceru povodom prijateljicinog rodendana. Do sad sam vec skinula 10 kg, a sad si kao pocetni cilj zelim postaviti 5 kg. Trebala bih krenuti u shopping. See ya! :-):-)

Bokkk, nova sam u ovome i nadam se da ću se dobro snaći. Otvorila sam ovo jer se ideja virtualnog dnevnika veoma sviđa i htjela bih ga održavati duže vrijeme. Do idućeg posta.. ;-)