Prvi dan dijete, odnosno prvi dan izgladnjivanja. Dijeta znači poseban režim prehrane, a kod mene nema hrane, samo tekućina. Jest ću sutra, eventualno preksutra. Odgovara mi ovaj osjećaj praznine i samokontrole, kao da sam na vrhu svijeta i ne treba mi apsolutno ništa drugo.
Osjećam se bezvoljno. Treba mi netko da me digne iz ove dosadne svakodnevnice pune rutine i tuposti, netko da trpi sve moje hirove i promjene raspoloženja. Možda mi i ne treba netko, već nešto. Mrzim ljude koji nemaju strasti ni u čemu. Zašto jednostavno se ne prihvatimo nekog ili nečeg što volimo i idemo kraja, do posljednjeg daha, dok nas ne uništi? Ako nas i uništi, jebeš osude primitivnih i uskogrudnih ljudi, barem možeš reći: "Živio sam za to." Imaš nešto što te drži i pokreće, daje ti snagu da ne staješ, da ne odustaješ, da ideš do kraja unatoč svim preprekama. Treba mi to nešto, ta neka sitnica koja bi značila sve, koja bi me mogla dignuti do neba i spustiti do samog dna. Da me oživi, da osjetim strast i snagu kao nikad prije.
Jedva čekam jutro. Jutarnja kava i ja, savršeno praznog želuca, izgubljena u cigaretnom dimu.