Jučer sam povraćala i bilo mi je lakše nego zadnji put. Znam da to nije pravo riješenje, ali ako ste slabog karaktera, kao ja, onda je to barem nekakvo riješenje. Sve krene lijepo. Fitness pahuljice, mandarine, zeleni čaj, povrće, malo bijelog mesa, a onda upadne nešto lisnato i nemam drugog izbora. Ne mogu to držati u sebi i imati taj grozan osjećaj i slušati onaj glasić u sebi koji se uvijek ponavlja kao snimka kad napravim nešto suprotno od planiranog. "Opet nisi uspjela. Ali što se drugo i moglo očekivati od tebe? Debela i zauvijek ćeš se ostati debela." Nadam se da će danas sve biti uredu. Fitness pahuljice, mandarine, povrće, teretana, zeleni čaj. Moram uspjeti.

Hrana je još jedina stvar koju mogu kontrolirati u svom sjebanom životu, sve mi ostalo izmiče. I život, za koji kažemo da je rutina, nije. Svaki dan je drukčiji od prethodnog koliko god mislili suprotno. Dan po dan možda ne čini veliku razliku, ali dan po dan nakon dvije godine je velika razlika. I to je dobro. Ubila bih se da je sve isto, da nema nikakvih promjena.

Sinoć sam bila vani. Prazan stan, alkohol, rulja i ja. I bilo mi je dobro jer pijanoj glavi sve je dobro. A onda sam se počela trijezniti i saznala sam neke vijesti o jednoj jako dragoj osobi s kojom sam bila bliska, no sad se ni ne pozdravljamo kad se vidimo. Zaobilazimo se u širokom luku, ulazimo u druge ulice, spuštamo pogled. U najmanju ruku je tužno kad ne možeš izustiti ni jebeno " Bok!" pokraj osobe koja ti je jednom previše značila i provodila tolike sate. Uglavnom, saznala sam da se u njegovom životu dogodilo dosta toga. Negativnog "toga". Droga, tjeralica izdana za našu županiju, bježanje u drugi grad. I pitam se, jesam li mu mogla pomoći? Znam da mu nema pomoći i da ne želi pomoć. Pogotovo moju pomoć. Voljela bih da se nađemo u jednoj praznoj ulici samo on i ja, da ga pitam što se događa s njim. Vjerovatno bih dobila ignoriranje ili jedno veliko "odjebi". Whatever,,,

When everything's meant to be broken
I just want you to know who I am.....

Danas imam nekog. Zapravo imam ga i nemam. On jednom gradu, ja u drugom. Čujemo se i ne čujemo se. On je teška suprotnost od ovog prijašnjeg i možda je to to, a možda i nije. On je jednostavno tako zreo, smiren i prizeman, a ja sam njegova totalna suprotnost. Djetinjasta, u oblacima i treba mi nešto žestoko da me zapali. Jače od bilo kakve boli, alkohola i droge. Ja ne znam za normalnu vezu. Ili ja uništavam ili sam ja ta koja je uništena. Tako želim znati funkcionirati u dvoje, da sve bude idilično i harmonično, ali ne znam.

Imam osjećaj da svatko ima nekog, samo ja sama hodam svijetom. Svi imaju tu neku svoju bolju polovicu koja bi napravila sve za njih i oni za nju. Pa ako nemam već radi nečeg drugog osjećati se depresivno, onda upadnem u depresiju radi toga.

Jedino u čemu još istinski uživam, a da nije hrana, su cigarete. Cigarete su jedna vrsta eskapizma, htjeli mi to priznati ili ne. Paleći jednu za drugom, razmišljajući tko zna o čemu.

Do sljedećeg posta :-))...