Tko smije ubiti svoju zaručnicu?
srijeda, 28.11.2012.Bio sam na operi
Prekjučer sam prvi puta bio na izvedbi opere „Nikola Šubić Zrinjski“ Ivana pl. Zajca. I to u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu, čija je dramska ekipa neki dan pokupila ponajveće nagrade Hrvatskog glumišta. Posebno se ovih dana u novinama hvali njihova predstava „Unterstadt“ koju se također nadam uskoro pogledati.
Prije polaska iz Vinkovaca za Osijek čak sam nazvao i svoju mamu, da joj s danom zakašnjenja čestitam imendan sv. Kate, a ona je već tada bila zajedno u društvu sa svojim kolegicama iz molitvene zajednice sv. Monika. Čak mi se malo i nasmijala jer kao u Zagrebu nisam išao na opere, a sada u Vinkovcima idem. Pa, da idem. Zašto ne, mislim si na njezinu primjedbu. Nije hrvatska kultura samo u Zagrebu.
I tako sam se veselio doživjeti toliko spominjanu operu i završnu pjesmu „U boj, u boj“ da sam jedva čekao da počne. Nisam bio toliko upoznat sa sadržajem cijele opere, jer svi uvijek pričaju samo o banu Nikoli Šubiću Zrinjskom kao da opera nema i druge likove.
Snažan dojam pojedinih likova
Tri sata su ipak tri sata, a toliko je trajala opera sa svim pauzama i to je bilo dovoljno vremena da se čovjek stvarno izolira od svijeta i svoje svakodnevnice, te kroz duge arije doživi osobnost pojedinog lika. Prateći u vodiču sadržaj pojedine slike i čina shvatio sam da je ova opera ne samo povijesna, već i ljubavna.
Posebno me se dojmila druga slika prvog čina kada žena i kći od Zrinjskog odlučuju ostati s njim do kraja. Poseban je bi njihov duet i to kad je snažni ženski glas to više puta potvrdio ponavljajući „Ja ostajem sa svojim mužem!“ Za mene je to bilo jako snažno. Podsjetilo me na onu odluku svake žene koja na vjenčanju obećaje da će biti uz svojeg muža – i u dobru i u zlu.
A tek kada je Zrinjski saznao da su mu zarobili sina i bio nagovaran da preda grad. Svoje odbijanje energično potvrđuje podizanjem jedne strane stola od zemlje i lupanjem od zemlju, ponosno ponavljajući da je Zrinjski i da se ne predaje i da vjeruje u hrabrost svoga sina. To sve skupa postaje i obiteljska drama.
Razočarenje
Znam, nisam stručnjak za glazbu i scenu, pa ih zato to i ne komentiram puno, već samo pišem o dinamičnim porukama i osjećajima koje sam u operi osjetio. I zato mi se uopće nije svidjelo kako je Zajc prikazao smrti kćeri Zrinjskog i baš me zanima je li i to po istinitom događaju. Zapravo, potpuno me razočarala ta sedma slika trećeg čina kada Juranić dolazi svojoj zaručnici i na njezinu molbu je ubija kako ne bi pala u zarobljeništvo.
Ma, sigurno da je zaručniku bilo teško ubiti svoju zaručnicu, makar ju je tako spadio od zarobljeništva. Ali šta znači spasiti nekoga? Tako se ta odluka činila dobra njemu i njoj u tome trenutku. Mislim si, ako je ona već bila toliko hrabra da ostane u gradu, zašto je sad na kraju popustila i izgubila tu snagu. Bilo bi puno dojmljivije, da je recimo imala hrabrosti uzeti oružje i poći s njima u juriš, ili da ju je zaručnik poslao na sigurno kad je već počela gubiti hrabrost. Pa, njezina mama je ostala do kraja na sceni, do zadnje pjesme „U boj, u boj“ i juriša.
Malo moraliziranja
Nitko nema pravo drugome oduzeti život i zato mi se čini da Juranićev čin nije bio uredu. To, čak nije niti bilo romantično, po meni nije ni malo sličilo na tragediju Romea i Julije koji ipak nisu jedno drugo ubili. Žao mi je što mi je taj čin pokvario cijelu operu.
Možda zbog svoje „profesionalne deformacije“ previše moraliziram i teologiziram, ali takav čin nije niti kršćanski. U trećoj slici prvog čina ban Zrinjski se pred svima zakleo na vjernost Bogu, svojem narodu i vojnicima do smrti. U scenskoj izvedbi je čak i podigao križ u ruci i zajedno sa svojim vojnicima se zakleo. (Podsjetilo me to na toliko već spominjani sastanak generala Ante Gotovine sa svojim zapovjednicima u Kninu za vrijeme Oluje kada je na njih vikao kako u prostoriji ni križa nema. Makar je u nedavnom intervjuu izjavio kako to nije bio znak pobožnosti nego poticanje zapovjednika na održavanje reda i discipline.) Uglavnom, Zajc na jednom mjestu ističe bana Zrinjskog koji se toliko kune na svoju vjeru u Boga, a na drugom mjestu dopušta ovakvu scenu kukavičke smrti.
No, možda samo zadnje vrijeme previše gledam epizode kanadske serije „Flashpoint“ u kojoj tim specijalne policije sprječava razne terorističke i zločinačke situacije u Torontu. Često tamo raspravljaju o tome kad se smije čovjeku oduzeti život, a kada ne. Kao policajci moraju zaustaviti (ako treba i ubiti) svakoga tko oružjem prijeti drugome, pa makar imao bilo koji „dobar“ razloga za koji smatra da je opravdan. Makar, to bila osveta, ispravljanje nepravde ili bilo što drugo. Policajac ne smije dopustiti da se na ikoga puca ili ikome oduzme život pa bio on i najveći kriminalac. Uh, koje moralne dvojbe ljudi imaju u tim situacijama. No, uvijek ih prati rečenica: „Danas nitko ne mora umrijeti!“
Danas nitko ne mora umrijeti!
Baš nitko, pa niti Juranićeva zaručnica koja je unutar grada Sigeta koji uskoro pada pod opsadom turskog neprijatelja. Kolike su hrabre žene preživjele opsade i napade na naše hrvatske gradove u Domovinskom ratu. One trebaju biti primjer onome tko će jednom pisati operu o generalu Anti Gotovini ili bilo kojem branitelju ili čovjeku u hrvatskoj obrani protiv velikosrpske agresije.
Svaki život je vrijedan i treba ga štititi. Posebno se u samoobrani čovjek smije braniti. Svaki život je dar od Boga, Bog ga je stvorio i jedino Bog ima pravo oduzeti život. Život treba štiti od začeća do prirodne smrti. Prirodne smrti. A podržati i hrabriti sve one koji se poput Juranićeve zaručnice i banove kćeri boje smrti.
komentiraj (2) * ispiši * #
Jedno dijete više
petak, 23.11.2012.Danas popodne je na samostanska vrata pozvonio čovjek želeći prijaviti u župni ured krštenje svoje nedavno rođene kćerke. Primio sam ga i kroz razgovor zamolio nekoliko osnovnih podataka koje sam zabilježio u, za te prilike, već postojeći formular.
Novi sam u ovoj župi i tek sam dva mjeseca u Vinkovcima, pa još ne poznajem sve župljane. Čovjek mi reče da mu je to peto dijete, pa sam začuđen podigao glavu sa stola i pogledao ga još jednom. Učinilo mi se da je čak i mlađi od mene, pa sam mu zato iskomentirao kako mi izgleda prilično mlad, a već ima petoro djece. Nasmijao se i zahvalio na komplimentu.
To mi je prvi put da mi je netko došao prijaviti za krštenje svoje peto dijete. I još k tome prilično mlad otac. Sjetio sam se kako sam na naslovnici današnjeg Večernjaka vidio naslov „Spas od izumiranja. Svakom novorođenom djetetu 10.000 eura.“ Uzeo sam te novine ponovno u ruke, da pročitam cijeli članak, makar sam očekivao samo već standardno iznošenje podataka o starenju stanovništva u Hrvatskoj i još jedan vapaj političarima da poduzmu nešto protiv toga.
„(…) mora se donijeti odluka o izdvajanju dijela sredstava iz proračuna za tu namjenu od 1,6 do 3,2 posto – iznijeli su teze Stjepan Šterc. prof. na geografskom odsjeku zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, te Monika Komušanac (…)“ citat je iz tog članka, uz onu najavu s naslovnice „Nužno je da se u Hrvatskoj rađa barem 55.000 djece godišnje. Zato treba stimulirati povećanje stope nataliteta dajući naknadu za svako rođeno dijete od 5000 do 10.000 eura.“
Zbog istaknutoga naslova već sam pomislio da se već odlučilo o toj naknadi za novorođenče, ali kad sam pročitao, vidim da je to samo prijedlog dvoje znanstvenika. U nastavku članka prof. Akrap naglašava kako su velika nezaposlenost mladih, rad na određeno vrijeme i neriješeno stambeno pitanje problemi na koje nailaze mlade parovi koji žele djecu. I očito su to polja na kojima bi država trebala pomoći onima koji se odluče imati djecu.
Daj, Bože, da i naši hrvatski političari vide ovaj članak i iznesene prijedloge kako bi stvarno mogli potaknuti mlade da se ohrabre imati više djece. Danas sam sreo mladog čovjeka koji je dobio peto dijete, ali sjećam se i posjeta jednom daljnjem rođaku koji mi je u obilasku njegovog obiteljskog stana pokazao svoju bračnu spavaću sobu. U šali je nadodao kako je to njegova „radionica“. Skužio sam ga što mi hoće poručiti, ali sam samo nadodao, da ako mu je to radionica, onda ima malo proizvoda iz nje, jer sam znao da ima samo dvoje djece.
Možda sam ga uvrijedio tim odgovorom, a možda ga je prihvatio kao šalu, ne znam. Znam samo da kao mladi svećenik sve više susrećem svoje vršnjake koji se iskreno vole i žele u braku imati što više djece, no državni sistem i društvo u okolini i na poslu ih uopće ne podržava.
Spomenut ću samo jedne prijatelje koji su prije nekoliko godina čekali svoje treće dijete. Mlada majka mi se žalila kako joj se izruguju kolegice na poslu, što ne pobaci jer radi na ugovor od tri mjeseca, a mladi otac je naišao na nerazumijevanje među kolegama koji prepričavaju svoje izvanbračne avanture kao nešto normalno.
Žalosno je da tako dobri ljudi proživljavaju takvo nerazumijevanje i zapravo šikaniranje, za to što žele imati jedno dijete više, a ono je znak njihove ljubavi i budućnost i našeg naroda i društva.
komentiraj (0) * ispiši * #
Naš Domovinski rat je čist!
ponedjeljak, 19.11.2012.preneseno s www.frama-portal.com
Nacionalni ponos
Samo jedan dan nakon izrečene oslobađajuće drugostupanjske presude na Međunarodnom kaznenom sudu za ratne zločine bivše Jugoslavije u Den Haagu generalima hrvatske vojske Anti Gotovini i Mladenu Markaču još uvijek se suočavamo sa snažnim emocijama. Pratim, dragi framaši, vaše statuse i komentare preko facebooka i vidim da i vi dijelite te emocije i nacionalni zanos.
Vlado kaže: „Danas sam vidio puno osmijeha na licima ljudi. Eh da ovo oće potrajat! “, a jedna Ana: “Mnogo može žarka molitva pravednikova.” Frama sveti Mihael Dubrava je stavila status: „Radostan je ovo dan za sve Hrvate. Bože, hvala Ti!“, a Antonija: „Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Hvala ti Boze!!! e.“ Marta je čak i u katedrali uslikala generale i uz fotografiju napisala: „kraj generala na misi, zajedno u zahvaljivanju dobromu Bogu “ Mnogi drugi su stavili linkove na domoljubne pjesme s youtube-a.
Što se to dogodilo jučer? Tko su ta dva generala? Što oni znače nama vjernicima, vama framašima? Želim vam ukratko dati odgovore na ova pitanja.
Mi smo narod jedan
Jučer smo ponovno osjetili jedan zajednički nacionalni osjećaj radosti zbog zadovoljstva ovom oslobađajućom presudom. Ponovno smo osjetili što znači biti jedan narod. Ponovno smo osjetili da smo Hrvati. I taj nas je osjećaj povezao jer smo kao narod Hrvati 1991. bili vojno napadnuti i prijetila nam je i zajednička nacionalna propast, a slijedećih pet godina je prijetila i smrt svakom pripadniku našeg naroda Hrvata. Mnogi naši rođaci, vaši djedovi, očevi, stričevi i ujaci poginuli su braneći naše pravo na slobodu. Mnogi branitelji, te njihovi zapovjednici i generali, a i tadašnji političari poveli su hrabro naš narod u obranu. Oni su obranili naš narod Hrvate, a time i vas i mene.
Sve nas češće političari u svojim govorima nazivaju samo građanima i građankama Republike Hrvatske, a time kao da zaboravljaju da smo prvotno pripadnici naroda Hrvata, dakle Hrvati i Hrvatice. I ustav Republike Hrvatske našu državu definira kao nacionalnu državu hrvatskog naroda i državu pripadnika autohtonih nacionalnih manjina. Temelj Republike Hrvatske je narod Hrvati. General Markač je jučer na Trgu bana Jelačića uzviknuo: „Živio hrvatski narod i hrvatska domovina zauvijek!“
Na današnji dan prije 21 godine, dan uoči pada grada heroja Vukovara, 17. studenoga 1991. godine, papa Ivan Pavao II u Vatikanu javno je pozvao na molitvu za mir u Hrvatskoj tražeći poštovanje prava svakog naroda na mir i vlastiti put, a naš kard. Bozanić jučer je u svojoj propovijedi u zagrebačkoj katedrali rekao: „Udaljiti se od naroda i njegova osjećaja rađa tragediju i malodušje.“ I mi se osjećamo dijelom tog svog naroda, a zajedno s pripadnicima ostalih naroda smo i građani Republike Hrvatske.
Generali Gotovina i Markač članovi su našega naroda i građani Republike Hrvatske koji su bili među onim hrabrim ljudima koji su riskirali svoj život za slobodu. Ta su se dva generala časno priključila Hrvatskoj vojsci i hrabro proveli svoj dio vojno-redarstvene operacije Oluja 1995. kojom je oslobođen veliki dio Hrvatske. Njihov je vrhovni zapovjednik bio predsjednik dr. Franjo Tuđman čija je politika bila pomirenje domovinske i iseljene Hrvatske, pomirenje svih hrvatskih staleža. I naši generali su zajedno sa svim hrvatskim vojnicima rasli u tom ozračju pomirenja među Hrvatima.
Slika preuzeta sa stranice wwww.ezadar.hr
Pomirenje svih Hrvata
Upravo to ozračje pomirenja prema svim Hrvatima pokazali su jučer i generali Gotovina i Markač kad su na zagrebačkom Trgu bana Jelačića zahvalili svim službenim institucijama u Hrvatskoj, pa i instituciji Predsjednika države, makar je generala Gotovinu prošli predsjednik lišio čina generala i učinio mnoge nepropisne radnje kojima je otežao njihovu obranu. Generali su pružili ruku svim političarima, a pošli su i na primanje samom sadašnjem predsjedniku Republike Hrvatske.
U zagrebačkoj katedrali pomolili su se na grobu bl. Alojzija Stepinca koji je također trpio nevin u zatvoru i mučenički je otrovan i ubijen od strane komunističke vlasti. Bl. Alojzije je postao simbol i snaga našim očevima i majkama koji su trpjeli teror i zlo komunizma. I upravo nakon što su se pomolili na njegovom grobu i dobili blagoslov kardinala Bozanića, pošli su na primanje sadašnjem predsjedniku Republike Hrvatske Ivi Josipoviću koje je i sam bio član Komunističke partije, a njegov je otac vršio razne visoke službe unutar te partije.
Slika preuzeta sa stranice www.https://picasaweb.google.com
Unatoč tome general Gotovina je dao podršku predsjedniku kad je izrekao važnu rečenicu: „Naš domovinski rat je čist. Naš domovinski rat pripada povijesti, našoj povijesti. On je temelj na kojem gradimo i ono što će biti naša budućnost. Ona pripada nama, ona ovisi o nama. Mi smo s vama i imate našu potporu.“
Zahvala Bogu
Makar je predsjednik pozvao generale da dođu u 18 sati na Pantovčak, morao je dva sata čekati sa svojim protokolom, jer su generali prije odlaska na Pantovčak pokazali da im je važnije prisustvovati svečanoj svetoj misi zahvalnici u zagrebačkoj katedrali koju je predvodio kard. Bozanić. Time su se prvo zahvalili dragom Bogu na slobodi, a i Crkva je pokazala da stoji uza generale i narod, te da smo svi kao vjernici zahvalni Bog što je uslišio naše mnoge molitve. Veliki je znak to životno povjerenje u Boga i pobožnost koju su pokazali generali. I ja sam posebno sretan i zadovoljan na podršci koju su hrvatski biskupi dali hrvatskim braniteljima i svim vjernicima koju su željeli noć uoči presude bdjeti i moliti u katedrali i pozivima u svojim biskupijama na post i molitvu za pravednu presudu. Uključivanjem u molitvu ljudi su pokazali koliko vole i žele moliti.
Kardinal Bozanić dočekao je generale pred katedralom, a u propovijedi je istaknuo: „Znam da vas je ta žrtva pročistila i unijela novo svjetlo u vaše živote.“ Time je pokazao na njihov osobni duhovni rast kroz žrtvu i križ koji su nosili. Do sada su generali pokazali svoju staloženost i mir, ne prozivajući nikoga za svoju nepravdu. Na tom primjeru i mi možemo učiti.
Slika preuzeta sa stranice www.jutarnji.hr
Povijest i budućnost
Ovaj put smo još za života dočekali nacionalnu pravdu, a ne poput Zrinskih i Frankopana, poput bl. Alojzija Stepinca tek nakon smrti. Nismo poput sjevernoameričkih indijanskih plemena i australskih aboriđana morali čekati stotine godina da bi se našem narodu iskazala pravda.
Ovaj jučerašnji događaj je važan za nas Hrvate i za vas framaše Hrvatskog nacionalnog bratstva Frame. Strancima izvan Hrvatske ovo slavlje i ovi događaji će biti samo jedna kratka vijest i neće nas razumjeti. Ne trebamo više ničiju potvrdu za svoju pobjedu i obranu od agresora. Sami trebate znati tko ste i što je vaša domovina. Kako je rekao dr. Franjo Tuđman: „Imamo svoju Hrvatsku. Naša je i biti će onakva kaki je sami želimo. I nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude.“
Svoje jučerašnje riječi sa zagrebačkog Trga bana Jelačića slobodni i nevini hrvatski generala Ante Gotovine je rekao i vama framašima: „Ovo je naša zajednička pobjeda. Bila je Oluja u ratu. Ovo je pravna oluja. Pobijedili smo. Ovo je točka na i. Rat pripada povijesti. I okrenimo se budućnosti svi zajedno. (…) Budućnost je pred nama. Budućnost je u našim rukama.„
Ovdje je pjesma od Najboljih hrvatski tamburaša (Zlatnih dukata) "Posljednja bitka" koja se ispunila oslobađajućoj pravomoćnoj presudi našim generalima. Pobjedili su i u zadnjoj bitci.
Posljednja bitka
Najbolji hrvatski tamburaši
Čudni su puti Gospodnji
al' u njih nemoj sumnjati
pravda na kraju pobijedi
istina uvijek nađe put
i nikad nije uzalud
Sjeti se hrabrih koji su
stali pod ovu zastavu
i sve su bitke dobili
al' još se jedan bije boj
tamo u zemlji dalekoj
I zato nemoj pitati, što zemlja čini za tebe
podigni ovu zastavu i pomoli se za nju
i za vitezove sve, što biju s nepravdom
posljednju bitku za naš dom
Iza nas duga stoljeća
i krune tuđih kraljeva
išli smo jedni na druge
vodili tuđe ratove
al' Bog je dao, prošlo je
Sjeti se hrabrih koji su
stali pod ovu zastavu
i sve su bitke dobili
al' još se jedan bije boj
tamo u zemlji dalekoj
komentiraj (0) * ispiši * #
