Jedno dijete više

Danas popodne je na samostanska vrata pozvonio čovjek želeći prijaviti u župni ured krštenje svoje nedavno rođene kćerke. Primio sam ga i kroz razgovor zamolio nekoliko osnovnih podataka koje sam zabilježio u, za te prilike, već postojeći formular.

Novi sam u ovoj župi i tek sam dva mjeseca u Vinkovcima, pa još ne poznajem sve župljane. Čovjek mi reče da mu je to peto dijete, pa sam začuđen podigao glavu sa stola i pogledao ga još jednom. Učinilo mi se da je čak i mlađi od mene, pa sam mu zato iskomentirao kako mi izgleda prilično mlad, a već ima petoro djece. Nasmijao se i zahvalio na komplimentu.

To mi je prvi put da mi je netko došao prijaviti za krštenje svoje peto dijete. I još k tome prilično mlad otac. Sjetio sam se kako sam na naslovnici današnjeg Večernjaka vidio naslov „Spas od izumiranja. Svakom novorođenom djetetu 10.000 eura.“ Uzeo sam te novine ponovno u ruke, da pročitam cijeli članak, makar sam očekivao samo već standardno iznošenje podataka o starenju stanovništva u Hrvatskoj i još jedan vapaj političarima da poduzmu nešto protiv toga.

„(…) mora se donijeti odluka o izdvajanju dijela sredstava iz proračuna za tu namjenu od 1,6 do 3,2 posto – iznijeli su teze Stjepan Šterc. prof. na geografskom odsjeku zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, te Monika Komušanac (…)“ citat je iz tog članka, uz onu najavu s naslovnice „Nužno je da se u Hrvatskoj rađa barem 55.000 djece godišnje. Zato treba stimulirati povećanje stope nataliteta dajući naknadu za svako rođeno dijete od 5000 do 10.000 eura.“

Zbog istaknutoga naslova već sam pomislio da se već odlučilo o toj naknadi za novorođenče, ali kad sam pročitao, vidim da je to samo prijedlog dvoje znanstvenika. U nastavku članka prof. Akrap naglašava kako su velika nezaposlenost mladih, rad na određeno vrijeme i neriješeno stambeno pitanje problemi na koje nailaze mlade parovi koji žele djecu. I očito su to polja na kojima bi država trebala pomoći onima koji se odluče imati djecu.

Daj, Bože, da i naši hrvatski političari vide ovaj članak i iznesene prijedloge kako bi stvarno mogli potaknuti mlade da se ohrabre imati više djece. Danas sam sreo mladog čovjeka koji je dobio peto dijete, ali sjećam se i posjeta jednom daljnjem rođaku koji mi je u obilasku njegovog obiteljskog stana pokazao svoju bračnu spavaću sobu. U šali je nadodao kako je to njegova „radionica“. Skužio sam ga što mi hoće poručiti, ali sam samo nadodao, da ako mu je to radionica, onda ima malo proizvoda iz nje, jer sam znao da ima samo dvoje djece.

Možda sam ga uvrijedio tim odgovorom, a možda ga je prihvatio kao šalu, ne znam. Znam samo da kao mladi svećenik sve više susrećem svoje vršnjake koji se iskreno vole i žele u braku imati što više djece, no državni sistem i društvo u okolini i na poslu ih uopće ne podržava.

Spomenut ću samo jedne prijatelje koji su prije nekoliko godina čekali svoje treće dijete. Mlada majka mi se žalila kako joj se izruguju kolegice na poslu, što ne pobaci jer radi na ugovor od tri mjeseca, a mladi otac je naišao na nerazumijevanje među kolegama koji prepričavaju svoje izvanbračne avanture kao nešto normalno.

Žalosno je da tako dobri ljudi proživljavaju takvo nerazumijevanje i zapravo šikaniranje, za to što žele imati jedno dijete više, a ono je znak njihove ljubavi i budućnost i našeg naroda i društva.