Tko smije ubiti svoju zaručnicu?

Bio sam na operi

Prekjučer sam prvi puta bio na izvedbi opere „Nikola Šubić Zrinjski“ Ivana pl. Zajca. I to u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu, čija je dramska ekipa neki dan pokupila ponajveće nagrade Hrvatskog glumišta. Posebno se ovih dana u novinama hvali njihova predstava „Unterstadt“ koju se također nadam uskoro pogledati.

Prije polaska iz Vinkovaca za Osijek čak sam nazvao i svoju mamu, da joj s danom zakašnjenja čestitam imendan sv. Kate, a ona je već tada bila zajedno u društvu sa svojim kolegicama iz molitvene zajednice sv. Monika. Čak mi se malo i nasmijala jer kao u Zagrebu nisam išao na opere, a sada u Vinkovcima idem. Pa, da idem. Zašto ne, mislim si na njezinu primjedbu. Nije hrvatska kultura samo u Zagrebu.

I tako sam se veselio doživjeti toliko spominjanu operu i završnu pjesmu „U boj, u boj“ da sam jedva čekao da počne. Nisam bio toliko upoznat sa sadržajem cijele opere, jer svi uvijek pričaju samo o banu Nikoli Šubiću Zrinjskom kao da opera nema i druge likove.

Snažan dojam pojedinih likova

Tri sata su ipak tri sata, a toliko je trajala opera sa svim pauzama i to je bilo dovoljno vremena da se čovjek stvarno izolira od svijeta i svoje svakodnevnice, te kroz duge arije doživi osobnost pojedinog lika. Prateći u vodiču sadržaj pojedine slike i čina shvatio sam da je ova opera ne samo povijesna, već i ljubavna.

Posebno me se dojmila druga slika prvog čina kada žena i kći od Zrinjskog odlučuju ostati s njim do kraja. Poseban je bi njihov duet i to kad je snažni ženski glas to više puta potvrdio ponavljajući „Ja ostajem sa svojim mužem!“ Za mene je to bilo jako snažno. Podsjetilo me na onu odluku svake žene koja na vjenčanju obećaje da će biti uz svojeg muža – i u dobru i u zlu.

A tek kada je Zrinjski saznao da su mu zarobili sina i bio nagovaran da preda grad. Svoje odbijanje energično potvrđuje podizanjem jedne strane stola od zemlje i lupanjem od zemlju, ponosno ponavljajući da je Zrinjski i da se ne predaje i da vjeruje u hrabrost svoga sina. To sve skupa postaje i obiteljska drama.

Razočarenje

Znam, nisam stručnjak za glazbu i scenu, pa ih zato to i ne komentiram puno, već samo pišem o dinamičnim porukama i osjećajima koje sam u operi osjetio. I zato mi se uopće nije svidjelo kako je Zajc prikazao smrti kćeri Zrinjskog i baš me zanima je li i to po istinitom događaju. Zapravo, potpuno me razočarala ta sedma slika trećeg čina kada Juranić dolazi svojoj zaručnici i na njezinu molbu je ubija kako ne bi pala u zarobljeništvo.

Ma, sigurno da je zaručniku bilo teško ubiti svoju zaručnicu, makar ju je tako spadio od zarobljeništva. Ali šta znači spasiti nekoga? Tako se ta odluka činila dobra njemu i njoj u tome trenutku. Mislim si, ako je ona već bila toliko hrabra da ostane u gradu, zašto je sad na kraju popustila i izgubila tu snagu. Bilo bi puno dojmljivije, da je recimo imala hrabrosti uzeti oružje i poći s njima u juriš, ili da ju je zaručnik poslao na sigurno kad je već počela gubiti hrabrost. Pa, njezina mama je ostala do kraja na sceni, do zadnje pjesme „U boj, u boj“ i juriša.

Malo moraliziranja

Nitko nema pravo drugome oduzeti život i zato mi se čini da Juranićev čin nije bio uredu. To, čak nije niti bilo romantično, po meni nije ni malo sličilo na tragediju Romea i Julije koji ipak nisu jedno drugo ubili. Žao mi je što mi je taj čin pokvario cijelu operu.

Možda zbog svoje „profesionalne deformacije“ previše moraliziram i teologiziram, ali takav čin nije niti kršćanski. U trećoj slici prvog čina ban Zrinjski se pred svima zakleo na vjernost Bogu, svojem narodu i vojnicima do smrti. U scenskoj izvedbi je čak i podigao križ u ruci i zajedno sa svojim vojnicima se zakleo. (Podsjetilo me to na toliko već spominjani sastanak generala Ante Gotovine sa svojim zapovjednicima u Kninu za vrijeme Oluje kada je na njih vikao kako u prostoriji ni križa nema. Makar je u nedavnom intervjuu izjavio kako to nije bio znak pobožnosti nego poticanje zapovjednika na održavanje reda i discipline.) Uglavnom, Zajc na jednom mjestu ističe bana Zrinjskog koji se toliko kune na svoju vjeru u Boga, a na drugom mjestu dopušta ovakvu scenu kukavičke smrti.

No, možda samo zadnje vrijeme previše gledam epizode kanadske serije „Flashpoint“ u kojoj tim specijalne policije sprječava razne terorističke i zločinačke situacije u Torontu. Često tamo raspravljaju o tome kad se smije čovjeku oduzeti život, a kada ne. Kao policajci moraju zaustaviti (ako treba i ubiti) svakoga tko oružjem prijeti drugome, pa makar imao bilo koji „dobar“ razloga za koji smatra da je opravdan. Makar, to bila osveta, ispravljanje nepravde ili bilo što drugo. Policajac ne smije dopustiti da se na ikoga puca ili ikome oduzme život pa bio on i najveći kriminalac. Uh, koje moralne dvojbe ljudi imaju u tim situacijama. No, uvijek ih prati rečenica: „Danas nitko ne mora umrijeti!“

Danas nitko ne mora umrijeti!

Baš nitko, pa niti Juranićeva zaručnica koja je unutar grada Sigeta koji uskoro pada pod opsadom turskog neprijatelja. Kolike su hrabre žene preživjele opsade i napade na naše hrvatske gradove u Domovinskom ratu. One trebaju biti primjer onome tko će jednom pisati operu o generalu Anti Gotovini ili bilo kojem branitelju ili čovjeku u hrvatskoj obrani protiv velikosrpske agresije.

Svaki život je vrijedan i treba ga štititi. Posebno se u samoobrani čovjek smije braniti. Svaki život je dar od Boga, Bog ga je stvorio i jedino Bog ima pravo oduzeti život. Život treba štiti od začeća do prirodne smrti. Prirodne smrti. A podržati i hrabriti sve one koji se poput Juranićeve zaručnice i banove kćeri boje smrti.