Predsjednički izbori
srijeda, 23.12.2009.Oj, budi svoj!
Evo i ja se ubacujem u zadnju etapu predsjedničke utrke. Daleko sam od Hrvatske i zato ne mogu redovito pratiti vijesti, a niti televizijske reklame predsjedničkih kandidata. Spašen sam i od njihovih jambo-plakata po svim uglovima cesta. Hvala Bogu kažem, jer bi već bio hipnotizoran od njihovi pogleda. Osjetljiv sam kad me netko neprestano gleda u oči. :-)
No, koliko god bio udaljen, sretan sam što imamo izbore i što ću moći izaći na njih. Bit će to moji drugi predsjednički izbori na koje izlazim, a prvi predsjednički izbori izvan Hrvatske. Putujem u Frankfurt u hrvatski generalni konzulat gdje sam se prijavio kao glasač u inozemstvu sukladno članku 17. Zakona o popisima birača. Dvaput ću potrošit vrijeme na put od 200km i vjerujem da neće biti uzaludno. Kako su u sinoćnjoj emisiji na HRT-u rekli gđa. Pusić i g. Vidošević: važno je da što više ljudi izađe na izbore, jer je to znak razvoja demokracije.
Upravo sam završio gledanje te sinoćnje emisije sučeljavanja naših dvanaest predsjedničkih kandidata. Internet je super stvar kad možeš neke stvari gledati i poslije izravnog emitiranja. Zato hvala HRT-u.
Žao mi je što su u emisiji tek zadnja dva pitanja bila usmjerena na planove što će ih kandidati ostvariti ako budu izabrani. Stvarno je previše vremena otišlo na prepucavanje o prošlosti pojedinih kandidata i o financiranju kampanje. Mene to stvarno u ovom trenutku ne zanima. Ja bih samo želio da taj ili ta koju izaberemo ostvari u svom mandatu barem jedan plan ili neku konkretnu stvar po kojoj ćemo je se sjećati, a ne samo da komentira sve i svašta.
Nakon gledanja ove televizijske emisije, koja bi bez problema mogla biti i radijska emisija, jer voditelji nisu ništa iskoristili od vizualnih mogućnosti televizije, počeo sam božićno pospremanje sobe, slušajući pjesme starih Novih Fosila. U tom sjetnom raspoloženju zbog nezrelih diskusija predsjedničkih kandidata, zbog cijele situacije u Hrvatskoj u kojoj nitko od njih nije mogao pronaći barem jednu svijetlu točku, a i zbog same nostalgije što opet Božić slavim u tuđini, došla je na red i "Milena". Ta pjesma kao da oslikava moje razgovore i chatove s prijateljima o ovim izborima. Pjesma koja je izašla na albumu iz 1983. i govori o generaciji koja je očito i prije te '83. nešto htjela, sanjala i pokušavala, a poslije svega im je ostala samo sjeta u rečenici: "Jesmo li previše htjeli?"
Pitam se zar i mi previše želimo danas 2009. kad idemo na izbore za predsjednika? Hoću li i ja tu pjesmu za kojih deset ili dvadeset godina pjevati i misliti na sebe i svoju generaciju: "Milena, generacijo! Jesmo li previše htjeli?" Jesmo li previše htjeli kada smo se nakon oslobođenja Knina i mirne reintegracije Podunavlja, tj. nakon pobjede u ratu u kojem su naši ljudi branili svoje kuće, a time i svoju domovinu, mislili da će i svi drugi narodi cijeniti naš ponos i snagu, našu krv za slobodu? Jesmo li previše htjeli kad smo poželjeli da i naši političari budu odlučniji u svjetskim političkim borbama i raspravama, kad smo vidjeli da naši sportaši protiv većih i poznatijih reprezentacija osvajaju zlatne medalje na svjetskim natjecanjima? Jesmo li previše htjeli kad smo željeli da i naša Hrvatska bude gospodarski i politički uređena državama, kao što su ove strane države u kojima sad živimo, a znamo da ćemo se vratiti.
Zar stvarno previše želimo? "Strpljenje je dosadno, ali donosi rezultate", napisao je g. Tomislav Pacak prije tri tjedna u svojoj kolumni na trenutno najboljoj hrvatskoj intenet stranici o sportu www.sportnet.hr. Pisao je o Dinamu koji "iz godine u godinu radi europski iskorak", makar "nažalost, nema dobre uvjete da se pravilno razvija, jer očekivanja koja bezrazložno i u pravilu neargumentirano nameću mediji uvijek su iznad onoga što je realan Dinamov domet." Dinamo se realno razvija, a kritičari i navijači mu nameću prevelika očekivanja. Zar je tako i s našom Hrvatskom? Zar stvarno svi imamo prevelika očekivanja, a nitko ne primjećuje da i Hrvatska radi europski iskorak?
Zar stvarno previše hoću, kad se nadam da će novi predsjednik nešto promjeniti u Hrvatskoj? Kad se nadam da će znati čvrsto braniti naše interese pred svjetskim političarima, kao što su branitelji branili Domovinu? Kad se nadam da će biti odmjerena osoba koja će drugima ulijevati povjerenje, nadu i ljubav prema Domovini, a ne samo spuštati drugima zbog njihovih pogrešaka? Zar stvarno previše hoću?
"Strpljenje je dosadno, ali donosi rezultate", kaže g. Pacak. Zar mi i dalje trebamo biti strpljivi, mi koji smo prozvani nervoznom i nestrpljivom generacijom interneta? Znam da se autoput Zagreb - Split počeo planirani i graditi još tamo '71., a dovršen je tek prije nekoliko godina. Tad je živjela ta generacija o kojoj pjevaju Novi Fosili. Zar su ti ljudi tada previše htjeli, kad su očekivali taj autoput? A dobili su ga tek nakon trideset godina i nakon jednog krvavog rata. Zar mi moramo još trideset godina čekati da se izgradi neki Pelješki most ili da ljudi dobiju pravo pismenim putem glasovati?
Prije dvije godine sam išao na parlamentarne izbore također u hrvatskom generalnom konzulatu u Frankfurtu. I tada sam čuo kako se već više puta predlagalo uvođenje glasovanja putem pisma. No, sve hrvatske vlasti do sada nisu to ostvarile. Događalo se čak suprotno, jer je stranka SDP počela predlagati da se hrvatskim državljanima koji trenutno ne žive u Hrvatskoj potpuno ukine glasačko pravo. A to će se i ostvariti s novim ustavni promjenama, koje analizira odvjetnik g. Hrvoje Bićanić u Glasu koncila od 6. prosinca 2009. u članku "20% birača odlučuje o Hrvatskoj?" (članak pročitaj ovdje www.glas-koncila.hr): "Prema predloženoj promjeni ustava, za zastupnike Hrvatskoga sabora pravo glasa imaju samo hrvatski državljani koji se na dan izbora zateknu u Hrvatskoj, dok se u cijelosti briše st. 2. članka 45. i određuje: »Hrvati izvan domovine nemaju više prava glasovati u svojim državama niti u našim diplomatskim-konzularnim predstavništvima." Strašno. Još jednom kažem: strašno!
Prije par mjeseci su bili parlamentarni izbori ovdje u Njemačkoj i na svakom plakatu je pisalo: "Iskoristite glasovanje putem pisma". Kad sam pitao druge o tome rekli su mi da je prije bilo potrebno navesti neki važan razlog zbog kojeg ne možeš na dan izbora doći u svoje izborno mjesto, a da danas čak ni to ne treba. Dovoljno je na vrijeme se prijaviti i potom poštom dobiješ pismo, zaokružiš svog kandidata i pošalješ nazad. I tako si miran tjedan dana prije samih izbora, a k tome ne moraš stajati u redu, smrzavati se ili čak kao ja putovati 200km.
Zar stvarno previše hoćemo kad želimo mogućnost glasovanja putem pisma? Kad bi barem tu stvar uspio pogurati novi predsjednik ostvario bi novi korak demokracije u Hrvatskoj.
Slušao sam ih kako se prepiru u sinoćnjoj emisiji. Uspio sam između svega toga izabrati svog kandidata. Nije savršen, znam, ali ja sam barem izabrao i izići ću na izbore. I nadam se da neću morati opet pjevati "Milenu".
Pokupio sam ovih dana na internetu i jednu lijepu pjesmu od Augusta Šenoe. Mislim da bi idealno odgovarala kao motivacija našim predsjedničkim kandidatima.
Oj, budi svoj!
Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
U grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela tebi krvav znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj!
Oj, budi svoj! Znaj, tvoja glava mlada
Nebolike ti zlatne sanke budi,
Ko sivi soko uzvine se nada,
Al svijet je svijet, i ljudi tek su ljudi,
Da, zbilja goni s uzglavlja te meka,
U sebični te zovuć svijeta boj,
Ma što te brate, u životu čeka:
Ti budi svoj!
Oj budi svoj! Ta svijet ti nije pako,
Ni raj ti nije; rodi trnjem, cvijetom;
ni desno, lijevo da se nisi mako;
već ravno pođi, dok te nosi, svijetom:
koracaj bez obzira krepko, živo,
sudbina dok ne rekne tebi: Stoj!
I pravim drži pravo, krivim krivo,
I budi svoj!
Oj, budi svoj! Ta Božji ti je zamet,
A Bog sve mrzi što je laž i varka;
I neka ti je vazda vedra pamet.
I srce vrelo, duša čista, žarka;
Nek ravno um i srce tvoje važu,
Tek tako bit ćeš čovjek, brate moj!
Da zli i dobri ljudi smjerno kažu;
Da, on je svoj!
Oj, budi svoj! Al brat ti budi braći,
I radi za svijet, al ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al ne nadaj se plaći,
Jer hvala je ljudska voda je vrh pijeska,
U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,
S poštena tekar lica teče pošten znoj,
I nisi, brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj.
Oj, budi svoj, i čovjek ljudskog zvanja!
Pa diži čelo kao sunce čisto;
Jer kukavica tek se rđi klanja;
Tvoj jezik, srce nek su vazda isto.
Za sjajnim zlatom ko za Bogom gledi
Tek mićenika ropskih podli roj;
Ti gledaj dal duša zlata vrijedi,
Pa budi svoj!
Da , budi svoj! Pa dođe i poći hora,
Gdje tisuć zvijezda zlaćenih se vije,
Kad čovjek račun završiti mora,
I ti ga svršuj, nek ti žao nije;
Jer srce tvoje šapnuti će tijo:
Oj, mirno, brajne, sad si račun zbroj!
Poštenjak, čovjek na zemlji si bio:
Ta bio si svoj!
August Šenoa
komentiraj (10) * ispiši * #
Adventska duhovna obnova
subota, 19.12.2009.Danas sam u Hrvatskoj katoličkoj misiji Würzburg održao malu duhovnu obnovu i pripremu za ispovijed. Govorio sam o Kraljevstvu Božjem koje se ostvaruje u vjernicima kroz obiteljsku molitvu.
Kraljevstvo Božje
Dragi vjernici,
svoj govor ću započeti s Isusom, jer u Crkvi sve s njime počinje. Isus je naviještao Kraljevstvo Božje. Dao nam je mnoge primjer za Kraljevstvo Božje i s mnogim usporedbama o njemu govorio. Ali i njegovim učenicima je bilo teško razumjeti što je to Kraljevstvo Božje. I oni su ga pitali što znače njegove usporedbe.
Sv. Pavao je pisao u svojoj poslanici Rimljanima o Kraljevstvu Božjem, o tome kako ga je on razumio: „Kraljevstvo Božje nije jelo i piće, već pravednost, mir i radost u Duhu Svetom.“ (Rim 14,17). To mi se čini kao najvažnije objašnjenje Kraljevstva Božjeg. Kraljevstvo Božje je tamo, gdje Bog vlada, gdje njegov Sveti Duh vlada, gdje njegov Sin Isus Krist vlada.
Tadašnji ljudi su mislili kako će Bog vladati na zemlji preko nekog kraljevstva. Rimljani su mislili da je njihov car Bog, Židovi su očekivali da će doći Mesija koji će organizirati novu Božju državu, kraljevstvo. Ali Isus priča o Kraljevstvu Božjem koje je u našim srcima. Sv. Pavao je to shvatio i zato je napisao: „Kraljevstvo Božje nije jelo i piće, već pravednost, mir i radost u Duhu Svetom.“
Crkva
Neki teolozi kažu, da je Isus govorio o Kraljevstvu Božjem, ali da je nakon njega nastala Crkva. Oni žele reći, da Isus nije propovijedao o Crkvi i da su ga njegovi učenici krivo razumijeli kad su osnovali Crkvu. Kod ovog pitanja mi dolazi na pamet jedna usporedba koju je Isus izrekao: "Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske." (Mk 4, 30-32)
U ovoj usporedbi je Isus već prikrio i Crkvu. Na početku je Kraljevstvo Božje malo, ali s vremenom i Božjim blagoslovom ono raste. Na početku svoga navještanja imao je Isus samo 12 učenika, a danas ih ima više od milijarde. I Isusovi učenici nisu organizirali nikakvu Božju državu ili kraljevstvo, niti su gradili neke velike i monumentalne građevine. Oni su jednostavno razgovarali s ljudima za vrijeme kad su ih kod kuće posjećivali. I u svakoj kući koju su posjetili ustanovili su jednu zajednicu. To su bile male sjemenke, koje su proširile Božje kraljevstvo i od kojih je nastala Crkva.
Naša zajednica
Tako je i sa našom Hrvatskom katoličkom misijom. Naša zajednica je jedna crkva koja se sastoji od mnogo obitelji. Od vaših obitelji. Zbog toga je ovdje crtež jedne crkve koja predstavlja našu zajednicu. I kao što je svaka crkva od puno kamenja ili cigle sagrađena, tako je crkva kao zajednica od mnogo članova, od mnog obitelji sastavljena.
Sad će svatko dobiti jedan papirić koji će predstavljati jednu ciglu ove crkve. Na taj papirić možete naslikati jedan simbol koji označava vas same. Recimo da je to kao jedan grb u kojeg možete naslikati svoj najdraži znak. Ili jedna obitelj može nacrtati po jedan simbol ili znak za svakog člana obitelji. Neka taj papir predstavlja ili vas ili vašu obitelj.
Pauza od 10-tak minuta. Potom može svatko donijeti svoj papirić i zalijepiti ga na crkvu te ispričati što njegov simbol znači.
Obiteljska molitva
Isusovi učenici su preko svoga naviještanja donjeli i nama Kraljevstvo Božje. I svi mi koji smo kršteni smo Isusovi učenici. I to Kraljevstvo Božje koje smo primili na krštenju n naša srca, to kraljevstvo koje „nije jelo i piće, već pravednost, mir i radost u Duhu Svetom“, kako kaže sv. Pavao, trebamo prenjeti drugim ljudima, a posebno svojoj djeci. I to najlakše možemo ako u svojoj obitelji započnemo sa zajedničkom obiteljskom molitvom. Tada će i naša obitelj postati kao crkva u malom.
Ovo prenošenje vjere nije pitanje neke metode, nego pitanje vjere! Na koga ćemo se osloniti pri odgajanju svoje djece u vjeri? Na Boga!Je li vjera koju želimo prenijeti sklop znanja, tradicija i moralnih vrijednosti, ili živi odnos s Nekim? Vjerujemo li da taj Netko našu djecu ljubi neizmjerno više od nas samih? Vjerujemo li da on za njih želi ono najbolje, i da to najbolje znači živjeti s njim? Jesmo li spremni darovati mu svoje povjerenje u svim okolnostima, čak i u slučaju prividnog neuspjeha, čak i kada se čini da starija djeca odbacuju vjeru koju smo im htjeli prenjeti?
Bog je izvor, a mi smo kanal. Nismo mi oni koji prenose vjeru na djecu: to Bog čini preko nas. Ako je kanal odvojen od izvora, voda ne protječe. Ako nismo povezani s Bogom, ne možemo pomoći djeci da rastu u vjeri.
Iluzija je htjeti odgajati djecu u vjeri ako ne odlučimo svaki dan važno mjesto posvetiti svojoj osobnoj molitvi. Naš odnos s Bogom je molitva.
Praktični savjeti
1. Odluka za molitvu
Sve počinje s odlukom za molitvu. Ako budemo čekali da nađemo vrijeme za molitvu, jedno je sigurno: nikad nećemo moliti. Pitanje nije: Imam li ja vremena za molitvum nego: Koje mjesto molitva uopće zauzima u mojem životu. Ako shvaćamo da je važna, čak prva, naći ćemo vremena za molitvu. Uzmimo jednu konkretnu usporedbu: ako želimo biti čisti, uvijek ću naći vremena za tuširanje i pranje zuba, pa makar se morao i ranije ustati. Je li dakle molitva u mojem životu bar onoliko važna koliko i tuširanje?
2. Početi bez okljevanja
Moliti učimo moleći. Tko želi naučiti plivati, ne može se zadovoljiti poznavanje teorije o pokretima koje treba izvoditi. Sve dok ne odluči skočiti u vodu, nema šanse da nauči plivati. Da bismo naučili moliti moramo se baciti u vodu – ili bolje – moramo se baciti u Boga. To je jednostavan čin volje: „Gospodine, tu sam za tebe Ne vidim te, ne čujem te, ali znam da si tu. Dajem ti ovo vrijeme molitve. Učini s njim što želiš.“Ta odluka ovisi o nama. Bog je uvijek tu, uvijek raspoložen da nas bezuvijetno primi.
3. Ustrajati u molitvi
Odlučio sam posvetiti 15 minuta tihoj molitvi. Ostajem tada u tišini pred Bogom. Nije važno ako ne znam što bih radio tih nekoliko minuta koje će mi se možda učiniti dugima. Nije važno ako osjećam samo neku nejasnu dosadu i ako mi misli rastreseno lutaju u svim smjerovima. Nije važno ono što ja činim, nego ono što Bog čini u meni, a to mi je očito ne shvatljivo.
4. Ne ocjenjivati svoju molitvu
„Ovo je bila dobra molitva“ ili „Loše sam molio“... Ma što ja zapravo znam? Vrijednost moje molitve nikad se ne mjeri onim što osjećam. Nikada. Uostalom, Gospodin od mene ne traži da ocenjujem svoju molitvu. Traži od mene da molim, to znači da „gubim vrijeme“ za njega i samo za njega.
5. Poduzeti konkretne korake
Možemo se pripremiti tako da si olakšamo svakodnevnu molitvu: odrediti vrijeme (ako je moguće svaki dan isto vrijeme), izabrati mjesto i tjelesni položaj koji olakšava sabranost, budući da i tjelo sudjeluje u molitvi. Postoji rizik da želimo idelane uvijete. Oni naravno ne postoje jer nem Bog ne ugovara sastanak u nekim idealnim uvijetima, nego u konkretnoj stvarnosti našega svakodnevnoga života. Pa taman da je naša kuća uvijek bučna to neće spriječiti Gospodina da blagoslovi našu molitvu.
6. Ustrajati
Jedan vrlo uporan i spretan neprijatelj spreman na sve želi nas odvratiti od molitve. To je Sotona. Možemo biti sigurni da će se poslužiti svim mogućim lukavstvima da bi nas spriječio da ostanemo vjerni vremenu koje smo odlučili psvaki dan posvetiti molitvi. Kad dođe trenutak koji smo odredili za molitvu, on će nam zacijelo pokušati nametnuti nebrojene misli o stvarima koje treba hitno obaviti. Sve će to biti spretno umotano u laži, kao na primjer: „Molit ćeš isto tako dobro i u drugo vrijeme“. Možemo biti sigurni da to „drugo vrijeme“ ne ćemo naći i da će dan proći bez molitve. „Boriti nam se protiv zlih duhova“, upozorava Pavao (Ef 6, 12).
Imati povjerenja unatoč svemu: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati? (...) U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi“. (Rim 8, 31. 37). Ne boj mo se borbe u molitvi: Onaj koji nas je pozvao, dat će nami pobjedu. Odlučimo se za molitvu i sve ostalo bit će nam nadodano.
Sastavljeno prema knjizi:
Christine Ponsard - Vjera u obitelji; Verbum, Split 2006.
komentiraj (0) * ispiši * #
