Adventska duhovna obnova

Danas sam u Hrvatskoj katoličkoj misiji Würzburg održao malu duhovnu obnovu i pripremu za ispovijed. Govorio sam o Kraljevstvu Božjem koje se ostvaruje u vjernicima kroz obiteljsku molitvu.

Kraljevstvo Božje

Dragi vjernici,

svoj govor ću započeti s Isusom, jer u Crkvi sve s njime počinje. Isus je naviještao Kraljevstvo Božje. Dao nam je mnoge primjer za Kraljevstvo Božje i s mnogim usporedbama o njemu govorio. Ali i njegovim učenicima je bilo teško razumjeti što je to Kraljevstvo Božje. I oni su ga pitali što znače njegove usporedbe.
Sv. Pavao je pisao u svojoj poslanici Rimljanima o Kraljevstvu Božjem, o tome kako ga je on razumio: „Kraljevstvo Božje nije jelo i piće, već pravednost, mir i radost u Duhu Svetom.“ (Rim 14,17). To mi se čini kao najvažnije objašnjenje Kraljevstva Božjeg. Kraljevstvo Božje je tamo, gdje Bog vlada, gdje njegov Sveti Duh vlada, gdje njegov Sin Isus Krist vlada.
Tadašnji ljudi su mislili kako će Bog vladati na zemlji preko nekog kraljevstva. Rimljani su mislili da je njihov car Bog, Židovi su očekivali da će doći Mesija koji će organizirati novu Božju državu, kraljevstvo. Ali Isus priča o Kraljevstvu Božjem koje je u našim srcima. Sv. Pavao je to shvatio i zato je napisao: „Kraljevstvo Božje nije jelo i piće, već pravednost, mir i radost u Duhu Svetom.“

Crkva

Neki teolozi kažu, da je Isus govorio o Kraljevstvu Božjem, ali da je nakon njega nastala Crkva. Oni žele reći, da Isus nije propovijedao o Crkvi i da su ga njegovi učenici krivo razumijeli kad su osnovali Crkvu. Kod ovog pitanja mi dolazi na pamet jedna usporedba koju je Isus izrekao: "Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske." (Mk 4, 30-32)
U ovoj usporedbi je Isus već prikrio i Crkvu. Na početku je Kraljevstvo Božje malo, ali s vremenom i Božjim blagoslovom ono raste. Na početku svoga navještanja imao je Isus samo 12 učenika, a danas ih ima više od milijarde. I Isusovi učenici nisu organizirali nikakvu Božju državu ili kraljevstvo, niti su gradili neke velike i monumentalne građevine. Oni su jednostavno razgovarali s ljudima za vrijeme kad su ih kod kuće posjećivali. I u svakoj kući koju su posjetili ustanovili su jednu zajednicu. To su bile male sjemenke, koje su proširile Božje kraljevstvo i od kojih je nastala Crkva.

Naša zajednica

Tako je i sa našom Hrvatskom katoličkom misijom. Naša zajednica je jedna crkva koja se sastoji od mnogo obitelji. Od vaših obitelji. Zbog toga je ovdje crtež jedne crkve koja predstavlja našu zajednicu. I kao što je svaka crkva od puno kamenja ili cigle sagrađena, tako je crkva kao zajednica od mnogo članova, od mnog obitelji sastavljena.
Sad će svatko dobiti jedan papirić koji će predstavljati jednu ciglu ove crkve. Na taj papirić možete naslikati jedan simbol koji označava vas same. Recimo da je to kao jedan grb u kojeg možete naslikati svoj najdraži znak. Ili jedna obitelj može nacrtati po jedan simbol ili znak za svakog člana obitelji. Neka taj papir predstavlja ili vas ili vašu obitelj.
Pauza od 10-tak minuta. Potom može svatko donijeti svoj papirić i zalijepiti ga na crkvu te ispričati što njegov simbol znači.

Obiteljska molitva

Isusovi učenici su preko svoga naviještanja donjeli i nama Kraljevstvo Božje. I svi mi koji smo kršteni smo Isusovi učenici. I to Kraljevstvo Božje koje smo primili na krštenju n naša srca, to kraljevstvo koje „nije jelo i piće, već pravednost, mir i radost u Duhu Svetom“, kako kaže sv. Pavao, trebamo prenjeti drugim ljudima, a posebno svojoj djeci. I to najlakše možemo ako u svojoj obitelji započnemo sa zajedničkom obiteljskom molitvom. Tada će i naša obitelj postati kao crkva u malom.
Ovo prenošenje vjere nije pitanje neke metode, nego pitanje vjere! Na koga ćemo se osloniti pri odgajanju svoje djece u vjeri? Na Boga!Je li vjera koju želimo prenijeti sklop znanja, tradicija i moralnih vrijednosti, ili živi odnos s Nekim? Vjerujemo li da taj Netko našu djecu ljubi neizmjerno više od nas samih? Vjerujemo li da on za njih želi ono najbolje, i da to najbolje znači živjeti s njim? Jesmo li spremni darovati mu svoje povjerenje u svim okolnostima, čak i u slučaju prividnog neuspjeha, čak i kada se čini da starija djeca odbacuju vjeru koju smo im htjeli prenjeti?
Bog je izvor, a mi smo kanal. Nismo mi oni koji prenose vjeru na djecu: to Bog čini preko nas. Ako je kanal odvojen od izvora, voda ne protječe. Ako nismo povezani s Bogom, ne možemo pomoći djeci da rastu u vjeri.
Iluzija je htjeti odgajati djecu u vjeri ako ne odlučimo svaki dan važno mjesto posvetiti svojoj osobnoj molitvi. Naš odnos s Bogom je molitva.

Praktični savjeti
1. Odluka za molitvu
Sve počinje s odlukom za molitvu. Ako budemo čekali da nađemo vrijeme za molitvu, jedno je sigurno: nikad nećemo moliti. Pitanje nije: Imam li ja vremena za molitvum nego: Koje mjesto molitva uopće zauzima u mojem životu. Ako shvaćamo da je važna, čak prva, naći ćemo vremena za molitvu. Uzmimo jednu konkretnu usporedbu: ako želimo biti čisti, uvijek ću naći vremena za tuširanje i pranje zuba, pa makar se morao i ranije ustati. Je li dakle molitva u mojem životu bar onoliko važna koliko i tuširanje?

2. Početi bez okljevanja
Moliti učimo moleći. Tko želi naučiti plivati, ne može se zadovoljiti poznavanje teorije o pokretima koje treba izvoditi. Sve dok ne odluči skočiti u vodu, nema šanse da nauči plivati. Da bismo naučili moliti moramo se baciti u vodu – ili bolje – moramo se baciti u Boga. To je jednostavan čin volje: „Gospodine, tu sam za tebe Ne vidim te, ne čujem te, ali znam da si tu. Dajem ti ovo vrijeme molitve. Učini s njim što želiš.“Ta odluka ovisi o nama. Bog je uvijek tu, uvijek raspoložen da nas bezuvijetno primi.

3. Ustrajati u molitvi
Odlučio sam posvetiti 15 minuta tihoj molitvi. Ostajem tada u tišini pred Bogom. Nije važno ako ne znam što bih radio tih nekoliko minuta koje će mi se možda učiniti dugima. Nije važno ako osjećam samo neku nejasnu dosadu i ako mi misli rastreseno lutaju u svim smjerovima. Nije važno ono što ja činim, nego ono što Bog čini u meni, a to mi je očito ne shvatljivo.

4. Ne ocjenjivati svoju molitvu
„Ovo je bila dobra molitva“ ili „Loše sam molio“... Ma što ja zapravo znam? Vrijednost moje molitve nikad se ne mjeri onim što osjećam. Nikada. Uostalom, Gospodin od mene ne traži da ocenjujem svoju molitvu. Traži od mene da molim, to znači da „gubim vrijeme“ za njega i samo za njega.

5. Poduzeti konkretne korake
Možemo se pripremiti tako da si olakšamo svakodnevnu molitvu: odrediti vrijeme (ako je moguće svaki dan isto vrijeme), izabrati mjesto i tjelesni položaj koji olakšava sabranost, budući da i tjelo sudjeluje u molitvi. Postoji rizik da želimo idelane uvijete. Oni naravno ne postoje jer nem Bog ne ugovara sastanak u nekim idealnim uvijetima, nego u konkretnoj stvarnosti našega svakodnevnoga života. Pa taman da je naša kuća uvijek bučna to neće spriječiti Gospodina da blagoslovi našu molitvu.

6. Ustrajati
Jedan vrlo uporan i spretan neprijatelj spreman na sve želi nas odvratiti od molitve. To je Sotona. Možemo biti sigurni da će se poslužiti svim mogućim lukavstvima da bi nas spriječio da ostanemo vjerni vremenu koje smo odlučili psvaki dan posvetiti molitvi. Kad dođe trenutak koji smo odredili za molitvu, on će nam zacijelo pokušati nametnuti nebrojene misli o stvarima koje treba hitno obaviti. Sve će to biti spretno umotano u laži, kao na primjer: „Molit ćeš isto tako dobro i u drugo vrijeme“. Možemo biti sigurni da to „drugo vrijeme“ ne ćemo naći i da će dan proći bez molitve. „Boriti nam se protiv zlih duhova“, upozorava Pavao (Ef 6, 12).

Imati povjerenja unatoč svemu: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati? (...) U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi“. (Rim 8, 31. 37). Ne boj mo se borbe u molitvi: Onaj koji nas je pozvao, dat će nami pobjedu. Odlučimo se za molitvu i sve ostalo bit će nam nadodano.


Sastavljeno prema knjizi:
Christine Ponsard - Vjera u obitelji; Verbum, Split 2006.