Razgovor drugi - voditeljica

četvrtak , 23.06.2016.

Isti dan nakon što sam odbila potpisati novi ugovor za bivšu firmu vidjela sam oglas za radno mjesto voditeljice jednog manjeg dućana tekstilnom robom pa sam nadobudno isti tren poslala životopis.
Iskreno, nisam se nadala da će me uopće pozvati na razgovor jer nemam iskustva na toj poziciji, iako sam cijeli život u prodaji i znam kako to otprilike funkcionira.

Nakon nekih petnaest dana, kad sam već i zaboravila na taj oglas, zvoni mi mobitel kad upravo zove ta firma da dođem na razgovor idući tjedan u 18.00 sati. Ne vjerujući da su me nazvali, odmah pristanem i naravno isti tren rezerviram autobusnu kartu do grada.

Cijeli tjedan sam razmišljala o danu D i razgovoru, računala sam da možda i imam šanse budući da je jaka sezona u tom gradu i da se vjerojatno nije prijavilo previše ljudi. I tako dođe dan razgovora, uvježbam ja sve moguće odgovore na sva moguća pitanja, odjenem se pristojno, pomolim i krenem.

Dogovor je bio da se nađemo u jednom caffe baru. Odlučila sam doći pet minuta ranije kako bi na taj način pokazala da sam točna i da ne ostavljam ništa za zadnji čas. Ulazim u caffe bar i odmah prepoznajem glas gospođe s kojom sam razgovarala. Njih četvero sjedi za stolom i razmišljam si možda je ovo neki grupni razgovor, nemam pojma, svašta čovjeku padne na pamet. Priđem im i predstavim se, a gospođa me uputi da sjednem stol do njih i malo pričekam dok oni završe s trenutnim kandidatom.

"U redu gospodine, do utorka ćemo vam se povratno javiti, ako ništa nazvat ćemo vas bar da vam se zahvalimo jer ste iskazali interes za rad u našoj firmi", reče gospođa trenutnom kandidatu i pozdravi se s njim.

Nakon par minuta pozove mene da im priđem. Smijem se kao debil jer znam da im je to važno, uspravno sjednem i krenem samouvjereno pričati o sebi. Pitanja mi postavlja ta gospođa s kojom sam i telefonski razgovarala, a ostale dvije zure u mene bez prestanka. Ma ni da trepnu. Okej, malo je neugodno, ali ne dam se smesti.



Gospođa ima pitanja na papiru i izlaze iz njenih usta brzinom munje, a ni ja ne ostajem dužna, pa istom tom brzinom spretno odgovaram. Ipak sam se pripremila. Razgovor se završava pitanjem koja je najniža plaća za koju bih pristala raditi na tom radnom mjestu. Onako, jadno i skromno im kažem da ne bih radila ispod četiri tisuće kuna, iako u biti znam da ljudi na tim pozicijama imaju i par tisuća više.

Na samom kraju su me sve tri gospođe nahvalile, da imam lidersku crtu, da znam što želim, da sam energična (valjda zato što sam cijelo vrijeme cupkala nogom), pristojna, komunikativna i slično, pa su mi se također rekle javiti do utorka, ali u malo drukčijem kontekstu nego gospodinu prije. Citiram:" Nezaposlena Curo, javiti ćemo vam najkasnije do utorka jeste li pozvani u drugi krug. Drugi krug znači da ćemo tada detaljnije razgovarati o plaći, radnom vremenu i ostalim stvarima".

Pozdravila sam se s njima i samo što nisam zaplakala od sreće. Baš sam bila zadovoljna kako je razgovor prošao. Bilo mi je drago da sam im se svidjela. Dok sam išla prema kolodvoru samo sam se smijala, ali ovaj put ne zato jer je to nekome važno, nego zato jer sam se ja tako osjećala. Odjednom su mi ptice ljepše cvrkutale, tete na kolodvoru su bile ljubaznije, a čak mi nije smetao ni smrad u autobusu pri povratku kući.


Prepričam svojima doma sve u detalje, sretni oni, sretna ja, samo mama kaže: "Prvo skoči, pa reci hop!". Odlučim smiriti strasti bar do tog famoznog utorka.

Dani su prolazili nitko nije zvao, računam u utorak će kako su rekli. U ponedjeljak navečer navijam alarm u 7.00 ujutro iako praktički nemam što raditi, nego eto, da se razbudim dok me zovnu. Prolazi jutro, a ja kao budala skačem na svaki poziv, svaki put mi srce poskoči, pa se mislim postoji li neka opcija da blokiram sve pozive osim njihovog, ali i da postoji, ne mogu to napraviti jer što ću jadna ako me zovnu s nekog drugog broja.

Onda počnem listati sve pozive unatrag i očajno tražim u koliko sati su me zvali kad su me prvi put pozvali na razgovor, i nađem, u 13.42. Hajde pričekat ću još malo, možda oni oko tih ura inače zovu, uvjeravam sama sebe u gluposti.

Nema ništa, kad evo ga, oko 14.00 sati zvoni opet mobitel, ovaj put neki nepoznat mi broj, duboko udahnem i javim se: "Halo"
"Dobar dan, jesam li dobila Nezaposlenu Curu?" čuje se s druge strane.
"Dobar dan, jeste", odgovorim joj.
" Vi ste se prijavili na oglas za radno mjesto voditeljice", priča glas s druge strane.
"Da , da tako je", odgovaram ja ne dopuštajući gospođici ni da završi rečenicu, a ona pak nastavlja " U firmi Afrika92, ako ste još zainteresirani, možete li sutra doći na razgovor?"

Nastane muk s moje strane jer sam očekivala da me zovu iz firme čiji poziv tako željno iščekujem, a onda se priberem i kažem gospođici na liniji da nažalost ne mogu doći i da mi je žao.

Nisam htjela ići na taj razgovor, jer sam sve najgore čula o njima, tako da mi se nije dalo trošiti ni vrijeme ni novce s kojima sam ionako pri kraju, a uostalom još uvijek se nadam obećanom pozivu.

Prođe utorak, prođe srijeda, od poziva ništa. Moji me uvjeravaju da je bolje da me još nisu nazvali, da vjerojatno prvo zovu ove koje odbijaju. Hvatam se za slamku spasa i povjerujem u to. U četvrtak već razmišljam da ja njih nazovem, znam i da je očajno i da je glupo. S poslodavcima je, barem mislim kao i s dečkima. Ako te želi nazvat će te, ako ne želi neće i točka. Kraj svake diskusije.


Ali to razočaranje i nestrpljivost neda mi mira, pa im ipak odlučim poslati samo poruku, mislim se, na taj način ću barem znati na čemu sam, a oni će vidjeti da mi je baš stalo do tog posla.

Poštovani, ispričavam se na smetnji, prošli tjedan sam bila kod Vas na razgovoru za posao pa ste rekli da ćete me obavijestiti do utorka. Budući da nisam primila nikakav poziv, molim Vas da me samo obavijestite razmišljate li još uvijek ili samo nisam pozvana u drugi krug? Isprike još jednom na oduzimanju vremena i lijep pozdrav.

Nezaposlena Cura

Nakon 10 minuta zurenja u ekran mobitela pošaljem poruku i kažem sama sebi: "Okej, sada si dotakla dno", nesvjesna činjenice da dno za mene očito ne postoji jer nisam dobila apsolutno nikakav odgovor.

Ipak nakon nekoliko dana su me nazvali i rekli da im je jako žao, ali da je jedna od njihovih djelatnica ipak prihvatila tu funkciju i da je njima tu sve čisto budući da ona zna sav posao. Pristojno sam im se zahvalila i shvatila da će posao za mene očito još malo čekati. Ako ništa, pošteno od nje, da me ipak na kraju obavijestila, jer da nije, koliko sam očajna, vjerojatno bi dan-danas u meni tinjala mala nada.

Žao mi je što nisam dobila taj posao, baš sam mu se radovala, baš mi je bilo stalo. Treba slušati mame. Prvo skoči, pa reci hop. Ali ne bojim se, doći će jednom i moje vrijeme.

Razgovor prvi - prodavačica

utorak , 21.06.2016.

Stigla sam jutros u grad. Sparno je i vruće, a razgovor mi je zakazan tek u 13.00 sati. Pobogu, što ću raditi do tada? Okej, popit' ću kavu da dođem malo sebi jer mi je još uvijek muka od vožnje smrdljivim autobusom. Nikad' mi neće biti jasno zašto ljudi vole jesti sendvič od parizera u autobusu, ali dobro, glavno da sam preživjela.

"Dobro jutro, od kud ti ovako rano?" upita me Andrija radoznalo.
"Ma došla sam na razgovor za posao, ništa me ne pitaj", odgovorim mu kratko.
"Pa zar ne radiš više u robnoj kući?" Andrija me upita razočarano.
"Ne radim, dala sam otkaz, previše rada i truda za ništa", pokušavam mu objasniti.
"Ah, razumijem te, nego reci, što ćeš popiti, standardno?" ,
"Naravno, znaš mene", odgovorim mu.

Nakon što sam malo porazgovarala s Andrijom i popila macchiato odlučila sam se prošetati gradom. Stavila sam tamne naočale, šetala, razgledala i molila Boga da me nitko ne vidi. Više mi je jednostavno dosta pitanja: "Pa zašto ne radiše više tamo?", "Pa kako to, pa što ćeš sada?", "Vidiš da bi ti bilo bolje da si završila fakultet?!" i slična tome. Imam osjećaj kao da se ljudi namjerno naslađuju mom neuspjehu, ali ipak se ne predajem.

Šetam i gledam svoje odraze u svim izlozima, i nisam sigurna da sam se najprikladnije odjenula za razgovor. Možda bi bilo bolje da imam neku košulju na sebi umjesto ove majice iz Lidl-a. Imam nešto malo novaca kod sebe, pa razmišljam, možda je bolje da sada investiram u novu košulju. Kao prvo, ostavit ću bolji dojam na razgovoru, a kao drugo, ako nastavim potragu za poslom i nakon današnjeg dana imat' ću što nositi.

"Dobar dan", ulazim u dućan ispred kojeg sam bila i pozdravljam prodavačice. Njih tri u isti glas uzviknu: "Dobar dan!". Najviša od njih prilazi mi i upita: "Kako vam mogu pomoći?".
"Pa evo, trebala bi mi neka obična bijela košulja", odgovorim joj. "A za koju priliku?" upita s kiselim osmijehom prodavačica.
Što te briga za koju priliku, gunđam u sebi i odgovaram joj: "Ma nešto za svaki dan".
Pokazuje mi gospođica nekoliko različitih modela, a ja ih odlučim probati. Ulazim u kabinu, a ona spremno stoji iza zavjese i povikne: "Odgovara li vam?". Ne ženo, ne odgovara mi jer sam upravo vidjela da košta kao trećina moje plaće u bivšoj firmi, ali i dalje samo pristojno odgovaram: "Nisam još sve probala". Nakon nekog vremena izlazim iz kabine i kažem prodavačici da mi nažalost ništa ne odgovara, a ona me pita želim li probati neki remen jer su upravo na akciji.
Mislim da sad sasvim jasno možete pretpostaviti u kojem sam dućanu bila.

I tako, odlučim otići do Kineza. Prije par dana su otvorili novi dućan sa hrpom stvari. Ne znam zašto odmah nisam otišla kod njih ni odakle mi pravo pomisliti da bih si ja mogla priuštiti nešto iz onog skupog dućana.

Kod Kineza je opuštenija atmosfera, nitko me ne prati, nitko me ne uhodi, odabirem sama odjeću, isprobavam i nađem lijepu košulju za nešto manje od 100,00 kn. Malo mi je nezgodno nositi odjeću koju nisam oprala, ali što ću, obuć' ću je malo prije razgovora i odmah skinuti. Ne, nisam mislila odmah na razgovoru, nego kad završim s njim.

Pogledam na sat, kad ono 12.30 sati, užurbanim korakom idem prema možda budućoj firmi, stajem u jedan centar da se presvučem u wc-u i popravim šminku te puna samopouzdanja nastavljam hodati do firme.

"Dobar dan, ja sam Nezaposlena Cura i došla sam na razgovor", kažem prodavačici.
"Dobar dan, evo direktor već obavlja razgovor s jednom gospođom, pa ćete morati malo pričekati i do tada ispuniti ovaj upitnik" dodajući mi upitnik objasni mi prodavačica.

Vadim svoju sretnu kemijsku iz torbe i počinjem popunjavati upitnik. Dok ispisujem podatke od broja mobitela do adrese pitam se što će im to kad sam sve napisala u životopisu. Nastavljam dalje, pitaju me gdje sam do sada radila, koje vještine sam stekla i koje škole sam završila. Došlo mi je da otrčim u obližnju fotokopirnicu i ponovno im isprintam svoj životopis, ali dobro, nema veze, ispunim sve, kad upravo jedna lijepa teta dolazi do mene.
"Dobar dan, vi ste sigurno Nezaposlena Cura?" upita me.
"Dobar dan, tako je, drago mi je" pružam joj ruku i jači stisak jer sam čitala da to znači da sam samopouzdana.
"Evo, pođite samnom, ja sam inače voditeljica centra, a unutra je direktor", hodajući mi objašnjava.

Okej, idem za njom kao mali psić, i računam da idemo u nekakav ured, kad ono ni više ni manje ulazimo u skladište. Rukujem se i upoznajem s direktorom koji priča hrvatski jednako kao i Tim Orešković. Pokazuje mi da sjednem na paket. Osjećam se vrlo neugodno. Sve je puno paketa, a svjetlo je prigušeno, kao u akcijskom filmu.

Počinje rešetanje pitanjima, naravno, ista ona pitanja kao i kod upitnika. Prepričavam im opet sve ono što sam navela u životopisu, a onda dolaze pitanja tipa:
Što očekujete od firme?
Što možete ponuditi firmi?
Što će reći vaši bivši poslodavci o vama kad ih nazovemo?
Koje ste greške radili u dosadašnjim poslovima?
Koje su vaše mane?
Koje su vaše vrline?
Zašto trebamo odabrati baš vas?

Pitanja su se nizala jedno za drugim, veoma brzim tempom, da sam se osjećala kao na kvizu "Potjera". Bez obzira na to, ipak su to klasična pitanja pa sam odgovarala vrlo spretno i vrlo brzo.
Na kraju su me pitali imam li ja neka pitanja za njih. Upitala sam ih: "Možete li mi reći koliko plaću mogu očekivati?" i "Hoćete li obavijestiti sve kandidate o rezultatima razgovora?".

Znam da mnogi kažu da se plaća ne bi trebala spominjati na razgovoru, pogotovo ne na prvom, možda i ne bih pitala da su mi oni rekli bilo što o firmi, a ne da su samo mene ispitivali kao u policijskoj stanici.

Odgovor na prvo pitanje je glasio: " Plaća je 3000 kn", a odgovor na drugo pitanje je bio: "Naravno, svakako ćemo vam se javiti unutar 7 dana".

Eto dragi moji, prošlo je više od 20 dana, a od odgovora ni traga. Znam da su zaposlili neke ljude i da su ti ljudi već počeli raditi. Iskreno nije mi puno žao jer nisam dobila ovaj posao, ali nije u redu. Nije u redu ne javiti se osobi koja je razgovarala s vama čitavih 40 minuta, osobi koja je potrošila neke novce da dođe kod vas, osobi koja je izdvojila vrijeme da dođe kod vas. Mogu razumjeti da poslodavci ne odgovore na sve životopise i molbe koje prime, jer budimo realni, u zemlji u kojoj živimo to je sigurno hrpa životopisa, ali mislim da bi bilo pristojno odgovoriti barem ovima koji su pozvani na razgovor. Jedan običan poziv, jedan sms, jedan e-mail.