Razgovor prvi - prodavačica

utorak , 21.06.2016.

Stigla sam jutros u grad. Sparno je i vruće, a razgovor mi je zakazan tek u 13.00 sati. Pobogu, što ću raditi do tada? Okej, popit' ću kavu da dođem malo sebi jer mi je još uvijek muka od vožnje smrdljivim autobusom. Nikad' mi neće biti jasno zašto ljudi vole jesti sendvič od parizera u autobusu, ali dobro, glavno da sam preživjela.

"Dobro jutro, od kud ti ovako rano?" upita me Andrija radoznalo.
"Ma došla sam na razgovor za posao, ništa me ne pitaj", odgovorim mu kratko.
"Pa zar ne radiš više u robnoj kući?" Andrija me upita razočarano.
"Ne radim, dala sam otkaz, previše rada i truda za ništa", pokušavam mu objasniti.
"Ah, razumijem te, nego reci, što ćeš popiti, standardno?" ,
"Naravno, znaš mene", odgovorim mu.

Nakon što sam malo porazgovarala s Andrijom i popila macchiato odlučila sam se prošetati gradom. Stavila sam tamne naočale, šetala, razgledala i molila Boga da me nitko ne vidi. Više mi je jednostavno dosta pitanja: "Pa zašto ne radiše više tamo?", "Pa kako to, pa što ćeš sada?", "Vidiš da bi ti bilo bolje da si završila fakultet?!" i slična tome. Imam osjećaj kao da se ljudi namjerno naslađuju mom neuspjehu, ali ipak se ne predajem.

Šetam i gledam svoje odraze u svim izlozima, i nisam sigurna da sam se najprikladnije odjenula za razgovor. Možda bi bilo bolje da imam neku košulju na sebi umjesto ove majice iz Lidl-a. Imam nešto malo novaca kod sebe, pa razmišljam, možda je bolje da sada investiram u novu košulju. Kao prvo, ostavit ću bolji dojam na razgovoru, a kao drugo, ako nastavim potragu za poslom i nakon današnjeg dana imat' ću što nositi.

"Dobar dan", ulazim u dućan ispred kojeg sam bila i pozdravljam prodavačice. Njih tri u isti glas uzviknu: "Dobar dan!". Najviša od njih prilazi mi i upita: "Kako vam mogu pomoći?".
"Pa evo, trebala bi mi neka obična bijela košulja", odgovorim joj. "A za koju priliku?" upita s kiselim osmijehom prodavačica.
Što te briga za koju priliku, gunđam u sebi i odgovaram joj: "Ma nešto za svaki dan".
Pokazuje mi gospođica nekoliko različitih modela, a ja ih odlučim probati. Ulazim u kabinu, a ona spremno stoji iza zavjese i povikne: "Odgovara li vam?". Ne ženo, ne odgovara mi jer sam upravo vidjela da košta kao trećina moje plaće u bivšoj firmi, ali i dalje samo pristojno odgovaram: "Nisam još sve probala". Nakon nekog vremena izlazim iz kabine i kažem prodavačici da mi nažalost ništa ne odgovara, a ona me pita želim li probati neki remen jer su upravo na akciji.
Mislim da sad sasvim jasno možete pretpostaviti u kojem sam dućanu bila.

I tako, odlučim otići do Kineza. Prije par dana su otvorili novi dućan sa hrpom stvari. Ne znam zašto odmah nisam otišla kod njih ni odakle mi pravo pomisliti da bih si ja mogla priuštiti nešto iz onog skupog dućana.

Kod Kineza je opuštenija atmosfera, nitko me ne prati, nitko me ne uhodi, odabirem sama odjeću, isprobavam i nađem lijepu košulju za nešto manje od 100,00 kn. Malo mi je nezgodno nositi odjeću koju nisam oprala, ali što ću, obuć' ću je malo prije razgovora i odmah skinuti. Ne, nisam mislila odmah na razgovoru, nego kad završim s njim.

Pogledam na sat, kad ono 12.30 sati, užurbanim korakom idem prema možda budućoj firmi, stajem u jedan centar da se presvučem u wc-u i popravim šminku te puna samopouzdanja nastavljam hodati do firme.

"Dobar dan, ja sam Nezaposlena Cura i došla sam na razgovor", kažem prodavačici.
"Dobar dan, evo direktor već obavlja razgovor s jednom gospođom, pa ćete morati malo pričekati i do tada ispuniti ovaj upitnik" dodajući mi upitnik objasni mi prodavačica.

Vadim svoju sretnu kemijsku iz torbe i počinjem popunjavati upitnik. Dok ispisujem podatke od broja mobitela do adrese pitam se što će im to kad sam sve napisala u životopisu. Nastavljam dalje, pitaju me gdje sam do sada radila, koje vještine sam stekla i koje škole sam završila. Došlo mi je da otrčim u obližnju fotokopirnicu i ponovno im isprintam svoj životopis, ali dobro, nema veze, ispunim sve, kad upravo jedna lijepa teta dolazi do mene.
"Dobar dan, vi ste sigurno Nezaposlena Cura?" upita me.
"Dobar dan, tako je, drago mi je" pružam joj ruku i jači stisak jer sam čitala da to znači da sam samopouzdana.
"Evo, pođite samnom, ja sam inače voditeljica centra, a unutra je direktor", hodajući mi objašnjava.

Okej, idem za njom kao mali psić, i računam da idemo u nekakav ured, kad ono ni više ni manje ulazimo u skladište. Rukujem se i upoznajem s direktorom koji priča hrvatski jednako kao i Tim Orešković. Pokazuje mi da sjednem na paket. Osjećam se vrlo neugodno. Sve je puno paketa, a svjetlo je prigušeno, kao u akcijskom filmu.

Počinje rešetanje pitanjima, naravno, ista ona pitanja kao i kod upitnika. Prepričavam im opet sve ono što sam navela u životopisu, a onda dolaze pitanja tipa:
Što očekujete od firme?
Što možete ponuditi firmi?
Što će reći vaši bivši poslodavci o vama kad ih nazovemo?
Koje ste greške radili u dosadašnjim poslovima?
Koje su vaše mane?
Koje su vaše vrline?
Zašto trebamo odabrati baš vas?

Pitanja su se nizala jedno za drugim, veoma brzim tempom, da sam se osjećala kao na kvizu "Potjera". Bez obzira na to, ipak su to klasična pitanja pa sam odgovarala vrlo spretno i vrlo brzo.
Na kraju su me pitali imam li ja neka pitanja za njih. Upitala sam ih: "Možete li mi reći koliko plaću mogu očekivati?" i "Hoćete li obavijestiti sve kandidate o rezultatima razgovora?".

Znam da mnogi kažu da se plaća ne bi trebala spominjati na razgovoru, pogotovo ne na prvom, možda i ne bih pitala da su mi oni rekli bilo što o firmi, a ne da su samo mene ispitivali kao u policijskoj stanici.

Odgovor na prvo pitanje je glasio: " Plaća je 3000 kn", a odgovor na drugo pitanje je bio: "Naravno, svakako ćemo vam se javiti unutar 7 dana".

Eto dragi moji, prošlo je više od 20 dana, a od odgovora ni traga. Znam da su zaposlili neke ljude i da su ti ljudi već počeli raditi. Iskreno nije mi puno žao jer nisam dobila ovaj posao, ali nije u redu. Nije u redu ne javiti se osobi koja je razgovarala s vama čitavih 40 minuta, osobi koja je potrošila neke novce da dođe kod vas, osobi koja je izdvojila vrijeme da dođe kod vas. Mogu razumjeti da poslodavci ne odgovore na sve životopise i molbe koje prime, jer budimo realni, u zemlji u kojoj živimo to je sigurno hrpa životopisa, ali mislim da bi bilo pristojno odgovoriti barem ovima koji su pozvani na razgovor. Jedan običan poziv, jedan sms, jedan e-mail.