Razgovor drugi - voditeljica

četvrtak , 23.06.2016.

Isti dan nakon što sam odbila potpisati novi ugovor za bivšu firmu vidjela sam oglas za radno mjesto voditeljice jednog manjeg dućana tekstilnom robom pa sam nadobudno isti tren poslala životopis.
Iskreno, nisam se nadala da će me uopće pozvati na razgovor jer nemam iskustva na toj poziciji, iako sam cijeli život u prodaji i znam kako to otprilike funkcionira.

Nakon nekih petnaest dana, kad sam već i zaboravila na taj oglas, zvoni mi mobitel kad upravo zove ta firma da dođem na razgovor idući tjedan u 18.00 sati. Ne vjerujući da su me nazvali, odmah pristanem i naravno isti tren rezerviram autobusnu kartu do grada.

Cijeli tjedan sam razmišljala o danu D i razgovoru, računala sam da možda i imam šanse budući da je jaka sezona u tom gradu i da se vjerojatno nije prijavilo previše ljudi. I tako dođe dan razgovora, uvježbam ja sve moguće odgovore na sva moguća pitanja, odjenem se pristojno, pomolim i krenem.

Dogovor je bio da se nađemo u jednom caffe baru. Odlučila sam doći pet minuta ranije kako bi na taj način pokazala da sam točna i da ne ostavljam ništa za zadnji čas. Ulazim u caffe bar i odmah prepoznajem glas gospođe s kojom sam razgovarala. Njih četvero sjedi za stolom i razmišljam si možda je ovo neki grupni razgovor, nemam pojma, svašta čovjeku padne na pamet. Priđem im i predstavim se, a gospođa me uputi da sjednem stol do njih i malo pričekam dok oni završe s trenutnim kandidatom.

"U redu gospodine, do utorka ćemo vam se povratno javiti, ako ništa nazvat ćemo vas bar da vam se zahvalimo jer ste iskazali interes za rad u našoj firmi", reče gospođa trenutnom kandidatu i pozdravi se s njim.

Nakon par minuta pozove mene da im priđem. Smijem se kao debil jer znam da im je to važno, uspravno sjednem i krenem samouvjereno pričati o sebi. Pitanja mi postavlja ta gospođa s kojom sam i telefonski razgovarala, a ostale dvije zure u mene bez prestanka. Ma ni da trepnu. Okej, malo je neugodno, ali ne dam se smesti.



Gospođa ima pitanja na papiru i izlaze iz njenih usta brzinom munje, a ni ja ne ostajem dužna, pa istom tom brzinom spretno odgovaram. Ipak sam se pripremila. Razgovor se završava pitanjem koja je najniža plaća za koju bih pristala raditi na tom radnom mjestu. Onako, jadno i skromno im kažem da ne bih radila ispod četiri tisuće kuna, iako u biti znam da ljudi na tim pozicijama imaju i par tisuća više.

Na samom kraju su me sve tri gospođe nahvalile, da imam lidersku crtu, da znam što želim, da sam energična (valjda zato što sam cijelo vrijeme cupkala nogom), pristojna, komunikativna i slično, pa su mi se također rekle javiti do utorka, ali u malo drukčijem kontekstu nego gospodinu prije. Citiram:" Nezaposlena Curo, javiti ćemo vam najkasnije do utorka jeste li pozvani u drugi krug. Drugi krug znači da ćemo tada detaljnije razgovarati o plaći, radnom vremenu i ostalim stvarima".

Pozdravila sam se s njima i samo što nisam zaplakala od sreće. Baš sam bila zadovoljna kako je razgovor prošao. Bilo mi je drago da sam im se svidjela. Dok sam išla prema kolodvoru samo sam se smijala, ali ovaj put ne zato jer je to nekome važno, nego zato jer sam se ja tako osjećala. Odjednom su mi ptice ljepše cvrkutale, tete na kolodvoru su bile ljubaznije, a čak mi nije smetao ni smrad u autobusu pri povratku kući.


Prepričam svojima doma sve u detalje, sretni oni, sretna ja, samo mama kaže: "Prvo skoči, pa reci hop!". Odlučim smiriti strasti bar do tog famoznog utorka.

Dani su prolazili nitko nije zvao, računam u utorak će kako su rekli. U ponedjeljak navečer navijam alarm u 7.00 ujutro iako praktički nemam što raditi, nego eto, da se razbudim dok me zovnu. Prolazi jutro, a ja kao budala skačem na svaki poziv, svaki put mi srce poskoči, pa se mislim postoji li neka opcija da blokiram sve pozive osim njihovog, ali i da postoji, ne mogu to napraviti jer što ću jadna ako me zovnu s nekog drugog broja.

Onda počnem listati sve pozive unatrag i očajno tražim u koliko sati su me zvali kad su me prvi put pozvali na razgovor, i nađem, u 13.42. Hajde pričekat ću još malo, možda oni oko tih ura inače zovu, uvjeravam sama sebe u gluposti.

Nema ništa, kad evo ga, oko 14.00 sati zvoni opet mobitel, ovaj put neki nepoznat mi broj, duboko udahnem i javim se: "Halo"
"Dobar dan, jesam li dobila Nezaposlenu Curu?" čuje se s druge strane.
"Dobar dan, jeste", odgovorim joj.
" Vi ste se prijavili na oglas za radno mjesto voditeljice", priča glas s druge strane.
"Da , da tako je", odgovaram ja ne dopuštajući gospođici ni da završi rečenicu, a ona pak nastavlja " U firmi Afrika92, ako ste još zainteresirani, možete li sutra doći na razgovor?"

Nastane muk s moje strane jer sam očekivala da me zovu iz firme čiji poziv tako željno iščekujem, a onda se priberem i kažem gospođici na liniji da nažalost ne mogu doći i da mi je žao.

Nisam htjela ići na taj razgovor, jer sam sve najgore čula o njima, tako da mi se nije dalo trošiti ni vrijeme ni novce s kojima sam ionako pri kraju, a uostalom još uvijek se nadam obećanom pozivu.

Prođe utorak, prođe srijeda, od poziva ništa. Moji me uvjeravaju da je bolje da me još nisu nazvali, da vjerojatno prvo zovu ove koje odbijaju. Hvatam se za slamku spasa i povjerujem u to. U četvrtak već razmišljam da ja njih nazovem, znam i da je očajno i da je glupo. S poslodavcima je, barem mislim kao i s dečkima. Ako te želi nazvat će te, ako ne želi neće i točka. Kraj svake diskusije.


Ali to razočaranje i nestrpljivost neda mi mira, pa im ipak odlučim poslati samo poruku, mislim se, na taj način ću barem znati na čemu sam, a oni će vidjeti da mi je baš stalo do tog posla.

Poštovani, ispričavam se na smetnji, prošli tjedan sam bila kod Vas na razgovoru za posao pa ste rekli da ćete me obavijestiti do utorka. Budući da nisam primila nikakav poziv, molim Vas da me samo obavijestite razmišljate li još uvijek ili samo nisam pozvana u drugi krug? Isprike još jednom na oduzimanju vremena i lijep pozdrav.

Nezaposlena Cura

Nakon 10 minuta zurenja u ekran mobitela pošaljem poruku i kažem sama sebi: "Okej, sada si dotakla dno", nesvjesna činjenice da dno za mene očito ne postoji jer nisam dobila apsolutno nikakav odgovor.

Ipak nakon nekoliko dana su me nazvali i rekli da im je jako žao, ali da je jedna od njihovih djelatnica ipak prihvatila tu funkciju i da je njima tu sve čisto budući da ona zna sav posao. Pristojno sam im se zahvalila i shvatila da će posao za mene očito još malo čekati. Ako ništa, pošteno od nje, da me ipak na kraju obavijestila, jer da nije, koliko sam očajna, vjerojatno bi dan-danas u meni tinjala mala nada.

Žao mi je što nisam dobila taj posao, baš sam mu se radovala, baš mi je bilo stalo. Treba slušati mame. Prvo skoči, pa reci hop. Ali ne bojim se, doći će jednom i moje vrijeme.