Zdenkov kulturni kombi

Divan dan za paradu

Već su dok je bio u nižim razredima osnovne Stojan i Milica počeli pomišljati kako je njihov sin malo čudan. Za razliku od vršnjaka mali se Mate nije igrao s loptom ni s lutkama, ni preoblačio u žensku odjeću, ali su ga zato u nekoliko navrata uhvatili kako ručicama gladi duboko u ormaru skrivenu očevu uniformu iz prošlog rata, odsutno gledajući u daljinu. Na kompjuteru je igrao samo vojne igre, čak ni kada bi u dva ujutro provirili, ne bi ga uhvatili u gledanju pornjave, nego samo čuli prigušeno štektanje mitraljeza i detonacije bombi iz slušalica...

Znali su da je najmanje dvaput dobio batine zato što je otišao u školu u maskirnoj košulji, a koliko je puta zapravo bilo, mogli su samo nagađati, jer su Matina usta bila kao zalivena. Mjestom su kružile glasine kako se Mate i nekoliko prijatelja potajice sastaju u ruševinama stare vojarne i ondje igraju neke čudne igrice. Nikoga nije pretjerano iznenadilo kada je navršivši osamnaestu Mate objavio roditeljima kako odlazi na vojno učilište. Šutke su ga ispratili, samo je očeva usna zatitrala dok je potiho, ali odlučno govorio. „Idi ako želiš, ali ne vraćaj se.“

Milica od srama nije izlazila iz kuće tjednima, a Stojan je počeo piti. Najmanje se jednom potukao kod Mehe zbog zadirkivanja na sinov račun, a ako je bilo više od tog jednog puta, i on je šutio o tome. Kada su na televiziji bile emisije o priznavanju prava vojnika, bez riječi bi prebacili program - za njih njihov sin više nije postojao i nisu razgovarali o njemu. Ipak, na referendum udruge „U ime civila“ kojim se tražilo decidirano uvrštavanje demilitariziranog statusa države u Ustav, nisu izašli, vrata njihove kuće tog se dana uopće nisu otvorila.

Mate je viđen na televiziji kada je uz snažno osiguranje organizirana prva vojna parada. Nekoliko desetaka njih su s par oklopnih vozila ponosno marširali središtem grada, dok ih je mnogo veća grupa nenaoružanih redara branila od normalnih ljudi, bacajući cvijeće na rulju i puštajući joj klavirske sonatine s razglasa kako bi ih umirili. Ipak, sutradan su društveni mediji brujali o nekolicini mladih vojnika koji su bili žrtve sačekuša na povratku s parade. No i oni su bili svjesni kako je to samo početak i kako će proći još mnogo vremena prije nego što budu prihvaćeni kao punopravni članovi društva, slobodni javno pokazivati maskirne uniforme i bestrzajne topove bez opasnosti da im se nešto loše dogodi i da budu stigmatizirani i šikanirani zbog toga.

Sunce je bilo visoko, dan je bio topao, no ne i užaren, a iz daljine kao da se, zakamufliran veselim cvrkutom ptica, čuo pucanj ili dva, otprilike iz pravca Matinog mjesta i kuće njegovih roditelja sa spuštenim roletama. Bio je to divan dan.