Limeni bubanj
Postoje filmovi koji su mi možda čak i draži, ne više od dva ili tri takva, no niti jedan koji je na mene tako duboko i temeljito utjecao kao „Limeni bubanj“. Otprilike kao „Odbrana i poslednji dani“ u svijetu glazbe, tako je i ovaj presudno utjecao na mene, na vrlo raznolikim područjima života, uključujući vjerojatno i neka o kojima ni sam sebi ne želim priznati.
Prvi sam ga puta pogledao u zimi 1981., možda je već bilo i proljeće 1982., nisam siguran, jasno se sjećam gledanja filma u kinu, ali ne i detalja oko njega - film je bio važan, a ne druge tričarije. Čak nisam siguran ni u kojem je kinu igrao, najvjerojatnije u Balkanu. Pamtim, dakako, i nekoliko ranijih odlazaka u kino na neke zabavne, dječje filmove, kao i neke organizirane školske odlaske na partizanske spektakle, no ovo je bio prvi „ozbiljan“ film kojeg sam gledao u kinu. I šutnuo me u pleksus, opako me šutnuo. Mislim da sam ga jednom morao i na telki pogledati u nekom FEST-ovom ciklusu osamdesetih, ali uopće nisam siguran u to. Drugi i zadnji puta, koji pamtim, gledao sam ga negdje ratnih ranih devedesetih na nekakvom ciklusu njemačkih filmova u SC-u. Išao sam s frendom iz srednje, kasno smo došli, kad su već podijelili slušalice za simultani prijevod, pa je nama dopao samo jedan par. Pokušali smo ga nekako podijeliti, no nakon minute sam shvatio da mi slušalice ne trebaju i prepustio mu ih.
Znao sam čitav film napamet i razumio sve, premda njemački ni danas ne znam beknuti, a tada sam ga znao još deset puta slabije nego danas, kada sam nakon podosta odlazaka u zemlje gdje ga govore ipak pohvatao neke konce.
Ovdje moram objasniti jednu stvar o sebi. Ljudski mozak, ugrubo rečeno, radi na isti način kao računalo: niz minijaturnih stanica u kojima ima ili nema struje, u nekim kompliciranijim kombinacijama stvaraju neke smislene datoteke, kojih u mozak ili na hard disk stane određena količina. Kao što dobro znate, liste s imenima i naslovima zauzimaju mnogo manje prostora od glazbenih ili slikovnih datoteka. Kada me ljudi proglašavaju pametnim jer „znam mnogo toga“ i imao sam uspjeha po kvizovima, odgovaram im upravo ovom usporedbom: svi pamtimo drukčije. Ja moram vidjeti nekoga pet puta da bih ga počeo prepoznavati, a tjedan dana nakon gledanja filma ili čitanja knjige neću se sjećati radnje, likova, atmosfere, detalja, ali ću jako dobro pamtiti naslov i autora. A na kvizovima uglavnom ne ispituju o detaljima, nego o naslovima i autorima.
Dakako, ipak za to što sam se tako dobro sjećao radnje „Limenog bubnja“ nije bilo zaslužno samo ono jedno gledanje u kinu, nego barem u jednakoj mjeri i čitanje knjige danas preminulog Günthera Grassa. Negdje u sedmom ili osmom razredu sam bio kada sam u samoborskoj knjižnici otkrio „Dečiji doboš“, srpski prijevod romana. Dva toma, oko osamsto i pedeset stranica. Vratio sam se doma, počeo čitati i uvukao se u knjigu totalno. Od ranog popodneva do sljedećeg jutra slistio sam nekih 600 stranica. Otišao nekoliko sati spavati, probudio se i mrknuo još 200. A onih zadnjih 50 pročitao sam nekih mjesec dana kasnije...
Knjiga je, dakako, još bolja od filma, i to daleko bolja. A s obzirom na to da sam već rekao što mislim o filmu, jasno je o kakvoj je pohvali riječ. Nekim scenama sam se vraćao u čitanju nebrojeno puta - dobro, ipak sam bio u pubertetu, pa su to ponajprije bile Marijino presvlačenje u kabini na plaži i ona kasnija sa šumećim prahom u pupku... Nikada se nisam potrudio pronaći i pročitati hrvatski prijevod, baš kao što nisam ponovo gledao film, dostatni su mi onakvi kakve ih pamtim, zabetonirani u prošlosti, u nekom vremenu otkrivanja svijeta. Pročitao sam kasnije još nekoliko Grassovih knjiga, niti jedna me nije oduševila, nećete ga naći na mojim listama miljenika, ma koliko velik i značajan bio. Za mene, on je pisac kojem se dogodila jedna Knjiga, Knjigetina, nešto poput Hellera ili Fuentesa. I hvala mu na tome, mada u ovom slučaju mislim da samo knjiga, baš kao i samo film, ne daju kompletnu sliku, tek zajedno daju neku sinesteziju, neki geštalt organizam, cjelinu veću od zbroja pojedinačnih dijelova. Što i nije rijetkost, skoro svi dobri bendovi, albumi i pjesme, recimo, funkcioniraju na taj način.
I što na kraju reći, osim: zasad bez dobre i efektne završne misli.
|
