Zdenkov kulturni kombi

Nostradamus iz našeg sokaka

Moralo je to biti negdje u zimu s osamdeset i pete na osamdeset i šestu. Taman sam krenuo u srednju školu, počeo ići po koncertima i prvi puta u životu se zaljubio. Nije to bila neka osobito dobra, osobito važna ni osobito pametna ljubav, više manje tipična tinejdžerska, no ipak me promijenila u nekim stvarima. Osobna higijeno, dobro došla ovamo! Na stranu pranje zuba i ušiju, ono čega se vrlo dobro sjećam iz tog vremena bilo je da sam počeo pisati pjesme. Nisu one bile osobito dobre, osobito važne ni osobiti pametne, više manje tipične tinejdžerske, ali moje su, pa su mi ostale nekako drage. Neke od njih i dan danas znam napamet, uključujući i jednu koja je govorila o tome kako vidim se be u dalekoj, dalekoj budućnosti.

Jučer sam šetao Jarunom i, ne pitajte, razmišljao o važnim stvarima, onakvima o kojima i inače, siguran sam, ozbiljni zreli muškarci poput mene uglavnom razmišljaju, više onako općenito, filozofski... Dobro, kad baš inzistirate, bavio sam se u glavi teškim lingvističkim problemima, razmišljajući o tome bi li ispravniji prijevod izraza „password“ bio „dogriječ“ ili „dogmač“... Rekao sam da ne pitate! Uglavnom, nikada neću naučiti imena otoka, ma koliko god živio pored jezera, na onom otoku u produžetku ravne šetnice uz veslačku stazu, najednom mi je sinulo. Znam je napamet, no prošlo je već više od pola te famozne godine iz naslova, a tek sam sada povezao da je život dostigao pubertetska predskazanja...


Već se vidim u četrdeset petoj


Već se vidim u četrdeset petoj
Liječeni zvjezdoholičar
Bez igdje ikog i ičeg na svijetu
Beznadno paranoičan

Već se vidim u četrdeset petoj
Već sve vidim kao da je sutra
Neku sumornu podstanarsku sobu
Neka dosadna, jednaka jutra



I, koliko sam bio točan u predviđanjima, prije gotovo trideset godina?

Pa...